Politea

srijeda, 19.05.2010.

Stope totalitarizama u ljudskim glavama

Europski sud za ljudska prava potvrdio je presudu donesenu 2004. na latvijskom sudu kojim je veteran Drugog svjetskog rata Vasilij Kononov proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti. On je u ljeto 1944. krvnički zaklao devetero latvijskih seljaka u znak odmazde protukomunističkim borcima. Pred sudom u Strasbourgu će se uskoro pojaviti još presuda komunističkim krvnicima za zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata kao i u poratnom razdoblju diljem Srednje i Istočne Europe.

Kononov ima 87 godina. Puno se puta pitamo da li ovakve presude imaju ikakvog smisla? Napokon, iz ljudskih razloga je upitno da li trebamo tlačiti čovjeka krhkog zdravlja, koji sigurno ne bi mogao izdržavati zatvorsku kaznu. No, pitanje svakako nije osuđivanje ostarjelih i bolesnih ljudi, već povijesna istina.

Europski je parlament prije malo više od godine dana osudio sve totalitarne i autoritarne režime za počinjene zločine protiv čovječnosti. Ove godine su tragične posljedice uvećale značaj Katinske šume, kad je poljsku državu zadesila jedna od najvećih tragedija u proteklih dvadeset godina. I u našoj se državi često potežu pitanja i međusobna optuživanja različitih strana. A svi zajedno nekako smatraju da se radi o protokolarnom priznavanju zločina. No, nije baš sve tako jednostavno.

Novine ovih dana pišu o tome kako trećina maturanata nikad nije čula za Ovčaru. Bisera ima na sve strane, a pojednostavljena povijest i rezultati totalitarnosti dovode do relativizacije zločina. No, kao da Europa nije shvatila što se dogodilo prije 50 godina. Kako drugačije objasniti fašistoidnu politiku slovačkih i mađarskih vlasti. Slovačko je vodstvo histerično reagiralo na odluku nove Fideszove vlade u Budimpešti da se Mađarima koji žive izvan Mađarske ponudi mađarsko državljanstvo. pokazuje jedan zanimljiv i sve dublji proces koji se odvija u svijetu: s jedne strane kozmopolitanski globalizam koji govori jezikom novca, ali i business engleskim, u središtu međunarodne organizacije koje dopuštaju, po raznim modelima, upotrebu svih jezika nacija (ne i naroda), dok na drugoj strani i ona društva koja su prije svega kozmopolitanska, a onda i ona koja nisu, produbljuju svoju identitetsku poveznicu s nacionalnim određenjem. Uostalom, postmodernističke teorije koje ruše važnost nacije svoju neutemeljenost mogu pronaći u (još uvijek) glavnoj instituciji koja daje legitimnost novim državama u međunarodnom prostoru, a to su Ujedinjene nacije (Hrvatski naziv „Ujedinjeni narodi“ iznimno je loš i politološki neprihvatljiv pojam. UN prihvaća u svoje članstvo fundamentalne jedinice moderne politike, a to su nacije-države. Iznimku predstavljaju ključni nacionalni politički pokreti koji sve do osnutka svoje države ne mogu imati punopravno mjesto (npr. Palestinci). Čak je i prijevod prvog paragrafa Povelje UN-a ostao tragikomičan, pa se prijevod „We the peoples of United Nations...“ preveo kao „Mi, narodi Ujedinjenih naroda“ iako je sasvim jasno da se u originalu „people“ i „nation“ fundamentalno politički (pa i lingvistički) razlikuju), gdje je predstavljenost osigurana nacijama-državama.

Stope totalitarizama ne zastaju na nacionalnim identitetima i rušenjem onog „Drugog“. Taj „Drugi“ je često i član naše nacionalne zajednice. Za to su katkad potrebni krupni koraci. Ovaj tjedan se obilježava Svjetski dan protiv homofobije. Povodom toga Portugal je priznao istospolne brakove, unatoč činjenici da je portugalsko društvo podijeljeno zbog toga i iako je Portugal zemlja sa 80 posto katolika. Malo provokativno pitanje bi bilo: ako je „vrijednost“ prije 200 godina bila spaljivati vještice na lomačama, a danas nije, možemo li očekivati da će „vrijednost“ negiranja prava na zajednički život pred zakonom istospolnih partnera također postati sasvim normalna stvar?

Pitanja ženske predstavljenosti, uključenosti invalidnih osoba, ljudi druge nacije i vjere, sve su to temeljni pokazatelji demokracije u zemljama Europske unije. Pa, ipak, i ta EU je isključiva po svim tim pitanjima. Zato je od velike važnosti imati diverzificirani obrazovni program koji pristupa učeniku s povjerenjem u sposobnost njegova vlastitog rasuđivanja. Hannah Arendt je jednom rekla da obrazovanje mora biti konzervativno kako bi u učeniku razvila želju za buntovništvom i rušenjem tih teza. Možda bi ipak bilo bolje krenuti s paletom razmišljanja te ostaviti mladim ljudima da sami odluče koje su ideje najbolje za njih same. A sloboda mišljenja je suprotnost totalitarizmu. Naročito onom u ljudskim glavama.

19.05.2010. u 14:12 • 1 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.05.2010.

Protiv izravnog biranja predsjednika države

U jeku rasprave o ustavnim promjenama oglasio se i Predsjednik RH upozorivši na potrebu mijenjanja ustavnih odredbi o položaju i dužnostima Ureda Predsjednika RH. No, zamrla je rasprava koja je pokrenula govorancije o položaju Predsjednika. Fikus ili kaktus je već istrošena priča, pogotovo jer taj kaktus ne ostavlja duboke tragove nakon bockanja, ali bilo bi zanimljivo uzeti u obzir razmatranje o ukidanju izravnog biranja Predsjednika.

Hrvatska je prvim velikim ustavnim promjenama preimenovana iz republike s polupredsjedničkim sustavom u parlamentarni sustav, ali ne u potpunosti. Rade se o hibridnom sustavu u kojem se obavlja parlamentarna procedura kako je zamišljena u parlamentarnim demokracijama, ali uz koju se bira i predsjednik izravno od strane građana. Međutim, njegova odgovornost ne leži prema parlamentu (ni prema narodu, putem toga) već samo prema Ustavnom sudu. U parlamentarnom sustavu, naime, predsjednika bira parlamentarni odbor za biranje predsjednika i on je odgovoran (od naroda biranom) parlamentu. Time se i zaokružuje položaj predsjednika kao izvršnog tijela vlasti.

Pa, da li je došlo vrijeme da i Hrvati počinju birati samo parlament, a ne i predsjednika? Pogledajmo prvo kako se biraju predsjednici u raznim sustavima: u predsjedničkim sustavima poput Meksika i Brazila predsjednik se bira izravno, ali u najvećoj prezidencijalističkoj zemlji svijeta, SAD-u, taj posao obavlja „Electoral College“ koji se sastoji od elektora koje biraju građani na izborima. Taj postupak je u barem četiri slučajeva izazvao kontroverze u izboru predsjednika, posljednji put u drugom mandatu predsjednika George W. Busha. U polupredsjedničkim sustavima kao što je Francuska, Finska, Rumunjska, Rusija, Šri Lanka predsjednik se bira izravno. Parlamentarni sustavi, gdje je uloga predsjednika široko ceremonijalna održava se u Italiji, Portugalu, Irskoj, Islandu, Austriji, Njemačkoj, te svim bivšim postkomunističkim republikama Europe (osim Rumunjske, Moldove, Ukrajine i Bjelorusije), kao i u Turskoj. I u ovim se zemljama vodi rasprava o potrebi izravnog biranja predsjednika, a prihvaćena je teza o ravnoteži izvršne vlasti ako se bira izravno, kao u Hrvatskoj.

Najveći strukturalni problem jest nemogućnost predsjednika da predstavlja volju naroda, jer nema ovlasti za to. Zbog toga se na izborima obećavaju brda i doline. U prošlim hrvatskim predsjedničkim izborima, predsjednički kandidati govorili su o svojim programima, mišljenjima i idejama, ali gotovo da se nisu dotakli ni jedne od samo tri stvari koje su u (polu)ovlasti predsjednika: vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost. Razni odbori i savjetodavna tijela imaju isključivo misiju da predsjedniku daju input s kojim on može – pričati na televiziji. Doista, niti jedna od tema o kojima Predsjednik ovih dana govori nemaju svoju praktičnu težinu. Jedino što Josipović može, a što je i Mesić radio, jest slati apele i stvarati određenu nivelizaciju u svakodnevnoj politici i raditi na tihoj diplomaciji. Stabilnost demokracije može dijelom ovisiti o načinu javne komunikacije. No, u Hrvatskoj je ona na prilično niskim granama i odnosi Pantovčak-Banski dvori su puni politikanstva, niskih udaraca i mlaćenja prazne slame. Osobno sam prilično sumnjičav da je to dobro za stabilnost demokratskog poretka.

Ceremonijalna počast predsjednika i njegov položaj u parlamentarnom sustavu ne zahtijevaju legitimnost izravnim putem. On nije ni glavna politička figura niti dijeli izvršnu vlast s vladom. Racionaliziranje poretka iz polupredsjedničkog u parlamentarni, kako je odlučeno u Račanovoj vladi, se mora privesti kraju. Sabor, na temelju demokratskog legitimiteta koji uživa, bi trebao ostvariti kvalificiranu dvotrećinsku većinu ili posebno izborno tijelo s nemogućnošću stranačke prevlasti i birati predsjednika, poželjno s ograničenjem na jedan mandatni period, kao što su to već učinile mnoge parlamentarne republike. Istovremeno, potpuna parlamentarizacija uključivala bi i oduzimanje prevelikog utjecaja u vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici. Paradoksalno je danas imati „kvote“ vladinih i predsjedničkih veleposlanika, iako i jedni i drugi odgovaraju ministarstvu vanjskih poslova.

Postoji još jedna vrlo ne-demokratska praksa u Hrvatskoj. Da je predsjednikom, kojim slučajem, postao Milan Bandić, vjerujem da bi se povela žestoka rasprava o ukidanju izravnog biranja predsjednika zbog populizma i klijentelizma (kao da to nije bio dijelom slučaj i u Mesićevom mandatu). Takva, medijima rasplamsana poruka govori da je predsjednik institucija bez velikog značaja per se, već da se radi o snažnoj personalizaciji u kojoj javno mnijenje voli ili ne voli predsjednika i na taj način se prema njemu odnosi. Predsjednik predstavlja sve građane naše zemlje i on bi trebao biti izvan političkih opredjeljenja. Izravno biranje predsjednika ne samo da je protivan ulozi predsjednika u društvu, već potencira ideološko i stranačko opredjeljenje predsjedničkog kandidata. Diskretne političke figure, kao što je slučaj u nama bliskoj Češkoj i Mađarskoj, bio bi korak naprijed za konsolidaciju hrvatske demokracije.

16.05.2010. u 12:28 • 9 Komentara • Print • #

petak, 07.05.2010.

Novo lice konzervativizma

Hoće li David Cameron uspijeti sastaviti vladu sad ovisi više-manje o odluci liberalnih demokrata o koaliranju sa laburistima. Poraz laburista nije bio onakav kakvim su ga konzervativci predviđali; Britanci su kaznili vladajuću stranku s otprilike 82 mjesta manje u parlamentu, ali je swing glasova (od laburista prema konzervativcima) iznosio svega 5,2 posto. U budući parlament ulaze, prema jačini, Konzervativna stranka, Laburistička stranka, Liberalni demokrati, Demokratska unionistička stranka (s premoćnom pobjedom u Sjevernoj Irskoj), Škotska nacionalna stranka (najveća pobjeda u škotsom Visočju ili Highlands), Sinn Fein, Plaid Cymru (opetovano bez posebne podrške Velšana), Socijaldemokratska i laburistička stranka (s tri glasa iz Sjeverne Irske), ali po prvi puta, s jednim zastupnikom, u Westminster ulaze Zeleni i Savezna stranka za Sjevernu Irsku. Radikalna UK nezavisna stranka (UKIP) nije uspjela ući u Parlament, iako je dobila nešto više glasova nego obično.

Zanimljiv je i raspored glasanja, koji se nije previše promijenio. Konzervativci u Škotskoj ponovno dobivaju samo jedno mjesto, a istovremeno premoćno osvajaju Englesko, osim krizom pogođeni industrijski sjever gdje su laburisti najjači. Laburisti su osvojili i jugozapadnu Škotsku te jug Walesa. Dijelove Devona i Cornwalla osvajaju liberalni demokrati, kao i dijelove škotskog Visočja.
Ništa još nije gotovo, sad će se obavljati konzultacije na relacijama Clegg-Cameron-Brown-Kraljica te će se odlučiti tko će na temelju rezultata u 649 britanskih izbornih okruga imati priliku oformiti vladu ili, možda, koaliciju i to prvu nakon Drugog svjetskog rata. Pisanog načina kako se to radi nema, jer je britanski Ustav nekodificiran – Velika Britanija ima Ustav, za razliku od mišljenja mnogih neukih novinara koji proglašavaju njegovu odsutnost, ali on nije jedinstven dokument – i ovdje suveren, a to je kraljica Elizabeta II. ima jedinstvenu mogućnost izravnog utjecaja na dnevnopolitičke događaje s odabirom osobe kojoj će dati mandat za sastavljanje Vlade. Vlada u UK ima odgovornost i prema Parlamentu i prema suverenu, ali dobiva premijera od suverena i ostavku daje isto suverenu, pa se prema tome radi o Vladi Njezinog veličanstva, a ne britanske nacije.

Jedna od konzervativnih kampanja

Elizabeta je imala jedno vatreno krštenje kad su se njezini potezi smatrali dvojbenim. Bilo je to 1957. kad je mandat za sastav vlade dala Haroldu Macmillanu umjesto Rabu Butleru koji je uživao veliku podršku kako Konzervativne stranke, tako i naroda. Takvu pogrešku više nikad nije ponovila, a nije ni imala priliku da je rezultat ovako tjesan. Doista, velike se promjene događaju u britanskoj kraljevini. I dok su liberalni demokrati po svojim politikama bliži današnjim laburistima (koji su odavna raskinuli s „Old Labour“ Neila Kinnocka), ne bi bilo čudno ni da podrže na zadnju loptu i same Konzervativce. A promjena je možda najvidljivija među nasljednicima Edwarda Heatha, Margaret Thatcher i Johna Majora.

Vrijeme je za promjenu, glavna je poruka Konzervativne stranke. Cameronovi pristaše smatraju da su mnogi glasovi dobiveni na temelju povratka izgubljenih glasova iz Blairove vladavine. Posljednih pet godina konzervativci su pronašli nove izraze, kako kaže David Cameron, „nove moderne konzervativne alternative, koja ima vodstvo, ima energiju, ima vrijednosti pomoću kojih će pokrenuti ovu zemlju“. Zapravo, Cameron je razbio cement „tradicionalnih“ konzervativnih tema o porezima, pravednosti i sigurnosti i krenuo u niz drugih voda gdje konzervativci nikad nisu plivali. Sve je nekako u najboljem redu, svatko bi trebao raditi svoj dio posla, s fokusom na sve dijelove zemlje i na „beautiful English countryside“, sve je zeleno, ekološki svijesno, pa čak i glavni banner na web stranicama Konzervativne stranke pokazuje čisto plavo nebo s malim oblacima. Sunčano je i sretno. Nimalo konzervativno.

Zašto takva promijena? Jednostavno, godine 2005. Konzervativci su proveli ispitivanje javnoga mnijenja u kojem su tražili stav o svojoj stranci među građanima UK. Odgovor je bio poražavajući; ljudi su velikom većinom mrzili sve što Konzervativna stranka predstavlja. Zapravo, građanima su se svidjele politike i stajališta novih konzervativaca, ali samo dok nisu saznali da se radi o Konzervativnoj stranci. Rezultat je ekološki svijesna „moderna konzervativna“ stranka, s odobravajućim stavom prema pravima homoseksualaca, žena i ljudi druge rase, ali u duši ipak torijevska stranka kad se dotaknu „visoke politike“.

Otvorenost i jasnoća glavni su znaci novog konzervativizma na Otoku. I dok su prije izbijali skandali kad se saznalo da je poneki konzervativni parlamentarac gay, u budućem parlamentu će imati 16 deklariranih homoseksualaca, a skandala nema. Očito je i u krvoločnom britanskom novinarskom miljeu bolje priznati sve grijehe unaprijed, pa su dosadni, nego da skrivaju, pa ih je zanimljivo otkrivati. No, nije se promijenila samo stranka, nego i društvo.

Ne glasaju samo bogati aristokrati za torijevce. Npr. Loanna Morrison je crnkinja, emigrantkinja i konzervativan kandidat za parlamentarno mjesto. Razbijanje tih predrasuda nije samo posao stranke, već i šireg stanovništva koje smatra da je gotovo nemoguće da imigranti druge rase glasaju za torijevce ili da ih predstavljaju u parlamentu kroz konzervativnu stranku. Nadilaženje podjela omogućilo je da i oni imigranti, i oni ljudi druge rase, i oni aktivisti za zaštitu okoliša i oni borci za gay prava, koji nisu socijaldemokrati, nego imaju konzervativne poglede na društvo i politiku, imaju priliku to iskazati i biti predstavljeni kao takvi. S te strane je Konzervativna stranka u UK postigla ogroman napredak.

I uz loše prognoze za laburiste, Cameron je još prije godinu dana mogao sjesti i piti gin sa svojim stranačkim kolegama, ekološki i socijalno osviještenima, te čekati konačnu smrt nakon godina agonije Gordona Browna da se nije pojavila Cleggomanija i iznenadan uspon liberala. Liberali imaju vrlo uvjerljiv recept za promjenu: nakon 65 godina konzervativaca, laburista, pa opet laburista i opet konzervativaca, jedina promjena je ne glasati ni za jedne ni za druge. Ukoliko konzervativci izgube mogućnost sastavljanja vlade na ovim izborima, bit će im to četvrti uzastopni porez i očito vrijeme da se sjedne i dobro razmisli što je to da narod odbija konzervativizam kakav se danas nudi. Jedno je sigurno; nakon ovih izbora, nema povratka. Konzervativizam nikad više neće biti tradicionalizam, kako politički tako i društveni, kao što je bio za cijeli niz konzervativnih premijera (ali dobrim dijelom i laburističkih).

Nisu svi konzervativci sretni s promjenama. Tu i tamo se čuju glasovi protiv Cameronovih reformi, ali i oni shvaćaju da je to jedini način naprijed. Hardcore konzervativci će ipak imati utjecaj u vanjskoj politici. Cameronova najava Zakona o suverenitetu odraz je stava stranke da izađe iz Europske pučke stranke i prikloni se radikalnijem krilu stranaka koje su u svojoj biti visoko euroskeptične. Financijsko stanje na Otoku je također teško i Cameron će zacijelo posegnuti za receptom tačerizma i teškim rezovima u javnoj potrošnji.

Ali, ako konzervativci dobiju mandat, očito ćemo gledati jednu vrlo drugačiju verziju konzervativizma.

07.05.2010. u 10:07 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 03.05.2010.

Sloboda medijima!

Danas se slavi Međunarodni dan slobode medija. Opća skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 3. Svibanj Međunarodnim danom slobosw medija kako bi povećala svjesnost o važnosti slobode medija i podjestila vlade o njihovoj dužnosti da poštuju i drže se prava na slobodu izražavanja koje je dio Univerzalne deklaracije ljudskih prava u članku 19. Također, ovaj dan se obilježava i kao poštovanje Deklaracije iz Windhoeka koja je nabrojala načela slobode medija zajedno s borbom za prava afričkih novinara 1991.

Još je Napoleon govorio kako se više boji novina nego stotina tisuća bajoneta. Slobodni mediji su ujedno jedan od glavnih načela demokratičnosti, pa se novinari i nazivaju „psima čuvarima demokracije“. Svaka osoba koja se uspinje karijernom ljestvicom na politički, gospodarski, društveni vrh zateći će tamo novinara. Većinom im se neće svidjeti što pišu ili govore. U takvom razmjeru snaga dolazi do sukoba, a prema posljednjim podacima sve je više ubojstava, zatvaranja, otmica, prijetnji, egzila, gašenja medija. U prošlih mjesec dana sedam novinara ubijeno je u Hondurasu, najopasnijoj zemlji za novinare. Četiri ih je ubijeno ove godine u Meksiku. Na Kubi u zatvor je stiglo 25 novinara, dok je od stotinu zatvorenih u Iranu prošle godine iza rešetaka ostalo njih 26. Njima se prije neki dan pridružio jedan od ponajboljih iranskih redatelja Džafar Panahi.

Ako mislimo da se takvo što događa samo novinarima u trećim zemljama, gadno se varamo. Sofisticirana i skrivena potpora smanjenju prava medija dolazi i iz visoko demokratiziranih zemalja. Neobično je da se demokratski vođe zadovoljno smiješe uz diktatore na popisu tzv. Predatora slobode medija koje objavljuju Reporteri bez granica (RSF). Ove godine na popis je došlo 40 imena, političara, vladinih službenika, religijskih vođa, milicije i kriminalnih organizacija koji ne mogu smisliti slobodu medija, te napadaju novinare. „Oni su moćni, opasni, nasilni i iznad zakona“, upozorava RSF. Posebnih novih lica nema. Osim klasičnih diktatora islamskih, afričkih te nekih latinoameričkih zemalja, ovdje su se našli i neki europski akteri. Poslovično se ovdje nalazi „posljednji europski diktator“, predsjednik Bjelorusije Aleksandr Lukašenko te premijer Ruske Federacije Vladimir Putin. Ovdje je i baskijska teroristička organizacija ETA, koja prijeti desecima novinara smrću, te talijanski organizirani kriminal, što je najlakše shvatiti ako se pogleda sjajan film Gomorra. I onda jedan španjolski ministar posjeti Teodora Obianga, „boga Ekvatorske Gvineje“ s kojim se slika uz smiješak i prijateljski stisak ruke. Još bi nekako bilo i razumljivo da se radi o nekoj većoj i ekonomski zanimljivoj zemlji, ali Ekvatorijalna Gvineja nije ni jedno ni drugo. Izrael i Meksiko također su demokratske države, pa su i one došle na isti popis s meksičkim dilerskim kartelima i Izraelskim obrambenim snagama.

Prikriveni slučajevi pojavljuju se i u Skandinaviji. Zastupnik Europskog parlamenta iz danske stranke desnog centra Venstre Morten Lřkkegaard predložio je uvođenje kvota u Danskoj za izvještavanje o Europskoj uniji i broju dopisnika iz Bruxellesa. Danski zastupnik smatra da javni mediji ne izvještavaju dovoljno o političkim i pravnim novostima iz Europske unije, iako donošenje tih odluka ima formalnopravno veću težinu od donošenja nacionalnih zakona. Danski novinari ubrzo su se digli na noge. Najutjecajniji dnevni list u Danskoj, konzervativni Berlingske Tidende piše kako mediji moraju stalno prihvaćati i razvijati izvještavanje iz EU-a sukladno okolnostima. Najvažniji čimbenik u tom smislu nije nužno povećanje količine izvještaja iz briselskih ureda, već da se novinarski posao smatra samorazumljivim dijelom svakodnevnog života, smatraju Danci i dodaju da se uspjeh ne može mjeriti brojem dopisnika u Bruxellesu.

Da ne bi bilo zabune, to su samo neki od najvidljivijih predatora, a oni koji doista i u svakoj zemlji ugrožavaju slobodu tiska manje su invazivni i smrtonosni, no možda su zapravo i više moćni. Jednostavnost u medijima, autocenzura, smiješno niske plaće, gospodarski pritisak, loša opremljenost i obrazovanost, ovisnost o privatnim vlasnicima kojima je na prvom mjestu profit i šikaniranje novinara na radnom mjestu kao nekvalificiranu radnu snagu koja je tu, eto, zato da se ispuni onaj prostor među reklamama pokapa novinarstvo i novinarsku struku već godinama. Iz toga se rađa neprofesionalizam, strašno žutilo, a u Hrvatskoj potpuni nedostatak politički relevantnog novinarstva, potpuni izostanak analiza i suvislih komenatara te potpuni nedostatak ozbiljnosti. Nije to hrvatska osobitost, svaka država doživljava isto. Međutim, malo koja država si dopušta da nema ozbiljan dnevni list i ozbiljni tjednik. Hrvatska ima Vjesnik, reći će neki. Moj bi komentar bio da na takav odgovor nemam komentara.

Nekim novinarima je došla voda do grla pa su se preselili na internet. Ekonomska kriza nije ugrozila tehnologiju i korištenje interneta, već tiskanog papira. Moj Facebook prijatelj Željko Peratović fino kaže: Potpuno je bezveze svake godine na svjetski Dan slobode medija pet minuta gromoglasno šutjeti. Od takvog simboličkog prosvjedovanja do sada nismo imali nikakve koristi. To je tek paravan demokracije. Sigurnost, osobna i egzistencijalna, nije samo najveća prijetnja za slobodu izražavanja, dakle novinarima i medijima, nego je prije svega prijetnja za demokraciju. Budući da bez slobodnih medija novinar ostaje neslobodan, onda ni demokracija nije moguća.