opet ću noćas pisati stihove, kao nekad
i kad svijet stane, ja ću se sjetiti svih nestalih
planova
promjena
di dugi koraci skamenjeni stoje
a u odsjaju jutra
vratit ću se, i zalijevati lončanice pod prozorom

čekaš li još, žališ li za sjećanjem
u popločenom atriju
starih vrba

i, osjetiš li isto, kad se vratiš sa svadbenog veselja
ja ću već odavno posegnuti za gledanjem
u samoću
i tu staru sliku na ormaru
i nastaviti njegovati svoje usnule ptice
u krletkama

BIBA Vintage

ponekad nam nedostaje samo malo mašte
pa da možemo predpostaviti strahovanja, ponekad imamo toliko dojma
o nečemu, da preskočimo ono što nas je netko možda još nedavno zamolio.
ponekad
tako
zamotuljimo neke prepreke jer nam se čini da vode ravno do zatvora
a ponekad
utvrdimo da je bolje piti vodu nego vino
neko mora oprati krv na licu
neko maknuti muzičara sa lica
a ponekad, svi se uznemirimo zbog buke posebne straže
neki uzgajaju janjce
neki origano, neki čiste gaze
a nekima je postalo teško, da to nisu ni sami oni osjetili
ponekad se teško držimo na nogama
a ponekad na rukama letimo
za razliku od vremena, mi možemo naučiti od ljubavi
ponekad bi kupili kuću da možemo uživati u pogledu sa njenog prozora
jasne ljetne dane.
a ponekad smo sretni što smo živi u sumornu, neprospavanu jesen
ponekad bi željeli samo dodirnuti petosatni život nekog čovjeka
ponekad ranjavamo taj isti život
uobičajenim priborom za ranjavanje - jezikom
i tako se usuđujemo natuknuti o ljubavi, ponekad, kao da smo potpisnici
sporazuma sa Istom
a onda, ponekad ni novčanice nam nisu dovoljne
za spektakle
koji ne razumiju razloge srca.

imam li jutros ja to osjećaj
da ljubim
da volim
da te milujem
imam li želja, misli, dodira još
rezervnih vodenih žigova za pridošlice?

sjene, sjene, i sjene, šeću se nevidljivim žičarama, lebde
lanac sreće, pa lanac suza
radosnice, žalosnice...
kuda ste pohrlile danas

sva mi nježnost osta u tvojim prstima, čuvaj ruke, čuvaj od pohlepe, ruke..
hoću rad iz tvojih ruku uokviriti
da me otprati kao crvene ruže, i plamen
nebo je narančasto danas
plesni koraci tvoji, pucketanje prstiju, budi me lupanje tvoje britvice za brijanje
moonwalk, žice gitare, zvuk valova što grle pijesak, palice bubnja
ostani zauvijek
u vremenskom razmaku između nas, postoji li podražaj na blizinu?
vidim svjetlost, i tvoju zločestu stranu,
nemoj biti na zločestoj strani
to je znak da ti treba ravnoteže, stani, ne zastajkuj, zauvijek, ne zastajkuj

pokazat ću ti još jednu šansu

čudni su snovi , i vrijeme

ne zna, zašto je usporedila zelenu sjajnu noć
i plavičastu krupnu morsku sol
u kojoj je prepoznala glas svoje majke

to podsjeti na neko savršenstvo, doleti izdaleka kao šum
i pospano nastavi do njene sobe

a nepoznat glas mokrog čela i lica, neki glas ispod nje
kao snoviđenje, kopka, pa zadrhti, gusto, kišno

krenula bi tiho otvoriti prozor, pa poletjeti niz stepenice
prema blijedim usnama sjene,
al tada se beskrajna vječnost
približi kao ljepljivi silazak neobične zvijezde,

i, ona ostane
pri treperavom prikrajku sobe na rubu kreveta,
prekriženih nogu
kao silno
zapečaćena olovna cijev,

dok na stolu neki mokri dronjci
šuljajući se , izgledom gladnih aligatora
prkose
romantičnoj prirodi iščekivanja

želiš li doći
ti dođi
u moj vrt od golog drveća te zovem

i look to you...