sinoćnja apokaliptika
u meni
i ti, kao trojstvo, zazivaš me

a utkana sam, kao i ti, u pore svemoćne

i najednom, sinoć, ja te prepoznajem

sva nemoć na usnama tvojim, meni je pohrlila
i kažem ti, nemoj noćas, nemoj
ali ti baš,

i ne daš mi da budem sama, ti si baš sinoć
upalio svjetlo.
Ne, bila ste dvojica, trojica, u isti tren
ajme, bila sam nestala

prepoznala sam te
i bila s tobom,
jedinim
tobom, jedinim mogućim, svojim
tobom


ne mogu se odmaknuti od te neprekidne
čežnje

a ti kao da bi još nešto rekao,
progutao te nemir. ti si ipak stao, i ispjevao najtužniju pjesmu ikad.
pjesmu o svojoj majci

nedostajanje u svemiru,
dječak u voljenom naručju
to si bio, sinoć

zlatna jesen zlati vale
dođi svijete, tako sam bila umorna od boli
a sunce budi
naše usnule usne
pogledaj kako
tvoj poljubac bridi
sa slanošću hridi
probija me
dođi, svijete
od boli, odlučih živjeti
i u paramparčad, razbiti
sve okuke mraka
dođi svijete, budi mi kum
svim mojim okrajcima
budi kora
čak i krik moje noge bio je na jedan način
sličan tebi
prizemljenom u parku
pamtim otada samo zelenilo
i plitku nevještu ogradu žičanu
sada je tu vojska lijevanog
željeza
pravim se da ne vidim
ja i dalje vidim
onu nevještu ogradu
možda se zaštitim od tankog zavodljivog
pogleda
u bezimenoj i oholoj sobi poluotvorenog
svjetla
smije se peć na tvoje prazne prste
nitko ne nosi šarenice kao ti
u svojoj kosi
rastreseni i zahuktali svijete

odlazim
šuma
vrhovi planina
sjaj jezera
samo tu te prepoznajem

svatko ima pravo na svoje stihove
kao što ima pravo na svoju smrt
moja prijateljica je umrla ovo ljeto
i ispratila ga je na najmogućiji svečani način

a ja se sjećam njene ružičaste bluze
i osjećam njene velike grudi i sedefasti, smeđi dekolte
oko svojih očiju
sjećam se kako je motala cigarete

i jednom se bila malo napila, i otišla visoko, u neki mir
iako se grohotom smijala
sjećam se kako smo jednom šetale psa
a on nas je vukao sve dalje i dalje

svako odlučuje kada će poletjeti
gotovo sam sigurna, jer taj komadić mira ipak je dovoljno privlačan
nisam nikad prije razmišljala o brzoj vožnji na nebo
a ona postoji

na sahrani nije bio svećenik, jer ona je bila dobra djevojčica
i njen dečko ju je volio od najranije mladosti
oni su zajedno lebdjeli, i bili su slobodniji od drugih
bili su kao djeca, a imali su djecu.

ona i sad stoji, tu u sjeni, i gleda moje zamagljene oči
ja sam, kao njena druga sestra, potpuno vezana za taj njen pad
ali znam, ona je i sad tu
leti s ovim vjetrom, remeti mi dane u
svojoj roza bluzi

nezamjenjive misli
zlatna jesen, paspartu između mene i stakla
minijature tuša u požutjelom papiru
smeđa jesen
siva jesen
mnogo više nego jedna
površina svih mojih jeseni
kamena prekretnica
grobovi jesenji
putovi jesenji
haljine jesenje

možda je život jedna brazda
užurbani prelazak psa preko ulice

a možda smrznuti vrabac ispod automobila

magla, ili skriveni džemper u kaputu

možda su život puste ceste
maratoni do planina i natrag
a možda su cesne parkirane na nepristupačnom mjestu

možda je kanjon
možda rijeka

možda su život uragani, druge žene i muškarci
možda su to gole pozornice

ponoćnih ljudi, ljudi sa klupa, i ispod mostova

a možda su to samo tvoje ruke




lampioni iznad zbunjenih pogleda
razdvojene šume
i brzaci nad kojima lete ribe

a ti.
možda si ti nekome život, koji ne strepi
koji se daje
koji množi gradove i luke
i suncobrane
i kolotečinama se hrani

možda je on, ona raskoš od ljetos
što je aoristom ukrašavala tišine, i neba puna sunca
i puna tebe

možda smo to mi
tko nas vuče za raspuštene rukave
to,
možda smo to
mi