ne volim kad mi se tanjur servira
poput umjetničkog djela,
nije mi to onda neka slast za jest
za probat, da

noćas, onkraj svijeta
...
kat točno znam da nisam bila nigdje

rasule su se neke riječi
poput toplog pokrivača

i čekale,
jutros, prije saznanja...
leđa su mi bila vruća, i glatka
namazana, a pouzdano znam

da sam ih mineralizirala jučer
onim namazom morskih minerala

i kratka ljetna pidžama, očito je sačuvala
dovoljno žara

danas ćemo ljepiti medom
kukuruz na pramac barke, samo danas
voljet ćemo sebičnost
samo
danas


(nismo se zavarali
u konačnost, nismo otišli

u traganju, nisi nestao

ali.
udaljio si moju srdžbu

sagorio moje nevrijeme
i ja sam od tada dio tebe
iako
ja nisam nikada dodirom
oplahivala tvoju

nježnost

niti ustupila tvome licu
svoje
tragove
ja nisam nikada,
ne,
posve zaspala)

voljela bih da je susret bio
manje važan
manje bolan
manje radostan

i opće priznat

sve u snazi pripovijesti
biva obično
prožeto

zbog tebe,
zbog tvoje kože
ja sad razgovaram
sa starcem,

uzimam njegove sjedine
i igram se njima
kao s djecom

.
iznad sveg besmislenog, stojiš,
kruta zemlja
otvaraš mi oči
zvonik zemlje
nadjačava me
tvoja granitna ploča
i tvoje sjeme obuzima me
preko livada, stiže

beskraj siline iz zaliha
hrane,
progovara mačem

smijem li sebi
mlazove
kroz koje te
pijem
zabraniti

kako kad te dotaknu

kad te mali
psi dotaknu
i magla se preruši u mjesec

pucketaju grane od dikcije kiše

ili kaplje sa suncobrana
rosa

u tom svijetu jarolike osobnosti
zatekla nas je zora
na stupu sramote
gole,
ona i zora

na izlizanoj boji rasutih
kostiju i znoja
i pjeva ptica

bez tvog glasa
obješena na stup
izoštrenih
nepatvorenih
neotvorenih
utopljenih

školjki