opet ću noćas pisati stihove, kao nekad
i kad svijet stane, ja ću se sjetiti svih nestalih
planova
promjena
di dugi koraci skamenjeni stoje
a u odsjaju jutra
vratit ću se, i zalijevati lončanice pod prozorom

čekaš li još, žališ li za sjećanjem
u popločenom atriju
starih vrba

i, osjetiš li isto, kad se vratiš sa svadbenog veselja
ja ću već odavno posegnuti za gledanjem
u samoću
i tu staru sliku na ormaru
i nastaviti njegovati svoje usnule ptice
u krletkama