Pokojnikov blog (by f. nagulov)

budi toliko dobar prema sebi
i svoje pisanje začini onim jeftinim vinom od ljetos,
kada je sve mirisalo na samoću.
na neodoljivost teksta
pod čijim je kotačima um predmet
oslobođenja od terete ružne svakodnevice.
ionako ćeš, prije ili kasnije,
iza nekog zida čučati zaboravljen.
požuri, vrijeme je hladnije od hladnoće.
ti si manji od svojih ideja.
smisao je nastajanja u trenutku upijanja sunca.
raširi ruke i pojedi
ove ogavne komade svoje boli.
vrijeme dvaput ne nudi.

propast svijeta je
čitavo nebo minus jedan čovjek.

pritom je spas čovječanstva
stvar liječenja njegove glavobolje.

čak i ako si nije vjeran
u ponavljanim zaljubljivanjima

on jako dobro zna da će, kada ode,
stvar smisla preuzeti crna kiša mjesečine.

jer čovjek je vičan pjesmi
onoliko koliko je čovječanstvo vično pismu.