Pokojnikov blog (by f. nagulov)

Nisam daleko od pakla. Nitko nije. Smrdim po ustajalom znoju i alkoholu. Pišem neredovito i tematski neujednačeno. Možda je razlog tomu što sam prestao vjerovati u snagu poezije da mijenja svijet. Poezija nikada ništa nije promijenila (osim možda samog pjesnika, onako, vodeći ga u propast).

I bježim. Usprkos tomu što su ljudi već pobjegli od mene. Ponekad prođemo jedni pored drugih. Uvijek šutnja. Smrad znoja. Bijes uzrokovan postojanjem. Žut znoj na čelu...

I tada završavam ovako, za računalom, ironizirajući pismo i sebe tako prokleto ovisnog o njegovu neznatnu postojanju. I razgovaram s ljudima. I zamišljam da su lutke... pišem gluposti i to me čini mirnijim. Iako, toga sam već godinama svjestan, na kraju će svaki trag ovih nastojanja biti zaboravljen, upakiran s kostima pokojnika u kutiju od crnog mramora...

U to ime, nadam se, još neko će vrijeme alkohol isparavati iz mene proizvodeći nisko nebo blagoslovljeno krvlju pobijenih rotvajlera.

Pismo je cirkus. Pjesnik je klaun... komedija može početi (iako je sve viđeno, već)...

Ono se topi u žutom znoju što cijedi se niz moje posivjelo nikotinsko lice, muzealnu fasadu samoće. Tužna priča koja ustvari nije ni počela. Zbog toga seljakam od bloga do bloga pokušavajući opstati...

Odlazim na Facebook, listam stranice teletexta, uplaćujem listiće u kladionici, trujem se tišinom i kavama, obilazim mora odjevena u jesenje ruho, tješim se noćnim izljevima strasti držeći jastuk u rukama kao da mi je ljubavnica.

Čak i tipkovnica koju imam u stanu ne odgovara radničkom podrijetlu mojih prstiju. A moram pisati jer... Sunce krvari...

Zaobilazim ljude, tonem u plićaku zaborava, nestajem sa svojim kavama i prelistavanjima novina u večernjim satima, kada ljetni Bosut postaje prekriven nevidljivim linijama lagane svježine.

I znam: ne približava se oluja... ništavilo je močvarno tlo. I zato će kajanje učiniti da u nastavku osamljeništva stoljeća provodim kao šaš...


(2)

A Sunce krvari... i ljudi se smiju trenutku kada nebo postaje narančasto kao rađanje anđela. Sunce krvari u ponavljanjima... to je tonalitet koji nas posjeduje. Svjesno jezično biće... demon šutnje.

Nimalo virtualno... ona se zrcalila gledajući me tužnim očima koje sam nikako nisam mogao isplakati, čak ni ovako na brzinu, kako to već biva s ljudima koji sjede za računalom i pišu svoje usamljeničke blogove...

To je znak vraćanja korak unatrag. To što inzistiram na razgovorima o samoći. Monolozima, točnije... rakijskim sekvencama o kakvima je svojedobno progovarao veliki Slobodan Novak, otočki čovjek genijalno ispoljenog izolacionizma na što mu je duh bio prisiljen, jer duh i tijelo idu zajedno, kako već odaje prostodušna logika dualizma...

Ja sam je gledao. Gledao sam je kako plače. Poljubio sam joj čelo. Primio za ruku. Neovisno o kiši i hladnoći na ulici, taj plač orobio je moju spoznajnu moć, već po sebi krhku. Shvatio sam koliko je vremena prošlo i s kakvim sam žarom godine mladosti proveo misleći uglavnom na nju. Ljubav je katkad doista nuspojava prokletih, i obratno... ali neka, ovdje ću prekinuti s današnjom tužaljkom ispovjedne forme. Jednom davno ubio sam ritam u poeziji. Danas ću ubiti završetke... logično je piti iz srebrnog kaleža samoće, tu ljepotu, ta proljeća, sada i ovdje, nadomak jeseni čiji prvi listovi lepršaju u blizini benzinske crpke pokraj koje sam snovidio noćno nebo kako se pretvara u anđela primajući me u naručje. Dijete svoje. Ljubav idejne čistoće.

Veliko bijelo ništa, manjak estetike, sat zbačen s ruke, posljednji skok u more, preslušavanje starih pjesama Metallice, veliko ništa, snimke s Youtubea, zatim ništa...

U neke stvari ne vjerujem. A vjerujem u sve manje stvari. Vjerujem da na mnogim vratima stoji CLOSED!
Neka. Ovaj put skočit ću u zemlju. I zašutjeti.

Ja sam meso koje u 7 ujutro ide pod tuš, ali ne i baš neki gospodar svoje duše. Zato puno posljednjih puta pišem. Silovatelj estetike, dijete s postmodernističkom cjevčicom u nosu, drkaroški pišač stripova. Mnogo toga. Nijedno.

Mogla si se praviti koliko hoćeš - svejedno - ja sasvim lijepo vidim.
Puno moraliziraš, a dižeš rep za pare...
neka-neka, znam da to tako ide, tako i nikako drugačije:
ljubav je novac
pa smo mi tanjih novčanika ništa nego
krvavi kronični masturbatori... neka-neka, tako to ide,
stisneš tipku koju treba i živiš.
Ali zaboga ipak se uredi malo kad pričaš sa mnom.
Sva si masna i nepočešljana.
Vidim da piješ pivo. Pušiš. Širiš noge.
Pazi da ne povratiš po toj haljini. Dobra ti je.
Vrijeme je večeras hladno i zato je bitno koju ćeš tipku stisnuti.
Možeš završiti u kljunu svoje guzice dok kažem keks.
Presvuci se. Ne budi kuja dok ti govorim!

Otrijeznio sam se.
Kiša ja padala dovoljno dugo
da se umirim u fotelji
s pogledom na šumu
na sjeveru pri kraju njive.
Sva su svjetla bila ugašena
osim žara na vrhu cigarete.
Svježina mi je okupala kosti.
Uspješno sam se prevario
najnovijom idejom o sreći.
Čekao sam svitanje.
Nitko nije mogao znati plačem li.
Padala je kiša.
Kiša je bila sve.

HEEEJ HAAAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC!
HEEEJ HAAAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC!

Dosta je bilo!

Mržnje puna ulica, svi pametuju, domoljublje kao primarnost, ma zajebite s tim...
Ova tamo nešto o Hrvatskoj, a ni pisati ne zna...

Trebala je prvo namazati paštetu na kruh ili si protrljati zatiljak dinstanim pekinezerom!

Jer dosta je bilo - jer suza već mnogo se lilo!!!!

Livade su pune lolova, a pošten svijet stoljećima ranije opredijelio se za maslačke. Tko je vidio misliti na Šmajsera??? Pa ima taj dovoljno, dok mi sirotinja janjetinu jedemo svake prijestupne, đava ga nosi...tako će biti dok Konzum ne pusti u promet svoje replikatore. E onda ćemo i mi kontejneraši gutati sočno meso malenog sa sise otrgnutog janjeta i zaklanog nožem izrađenim od kvalitetnog čelika čijim si je špicom terminator model 101 u danima proljeva uspješno čistio svoj mehanički šupak problematične hidraulike.

HEEEJ HAAAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC!
HEEEJ HAAAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC!

Pismo na mekanoj podlozi je kada ne želim pisati, a osjećam tu krvavu prokletu jebenu i kakvu sve ne potrebu da progovaram iz sve duše (koje katkad nemam) upirući prstom u materijalističke nakaze koje se kote među našom djecom.

Zato ću i ja pridružiti se stihotvorenju čovjeka koji je uvidio ispraznost postojanja u današnjoj kontinuaciji poniženja proizašlog iz suprematizacije vizije nad bijedom:

"HEJ HAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC
HEJ HAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC..."

Današnji bogovi brišu podove našim kvadriplegičaskim ustima koja ni ne mogu drugo osim po cijele dane pljuvati metaforičke pljuvačke ili onu krv koju smo prethodno verbalno izjebali.

"HEJ HAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC
HEJ HAJ JAGANJAC BOŽJI JAGANJAC..."

Djeca su mi ostavila mijeko. Djeca vjeruju u što skuplji veš. Ja nemam djecu. Ustvari donekliziram generaliju...

Izbrisane adrese ovdje se očituju po neizdrživoj mučnini od koje se zadnjih dana prekomjerno znojim trpeći jake bolove u plućima...

Nije da vidim mrtve ljude, ali nisam ni daleko od toga.

Nedavno su u reprizi emisije "Na rubu znanosti" govorili o izvantjelesnom iskustvu. Nisam sumnjao. Doživio sam ga dvaput:

prvi put kao marurant, dok sam gledao "Život na sjeveru"... ustao sam iz kreveta i gledao svoje golo punomasno tijelo umotano u plahtu. Zatim sam se probudio pogleda uperenog u odjavu.

Drugi je put to bilo netom nakon što sam uselio u novi stan. Savijao sam se poput zmije i stenjao kao da mi je u grlu trajnožareća koju je moja mama revno filovala drvenom djecom beznađa.
Iz mene je šikljalo more žutog znoja. Pretvarao sam se u samonedostatnu ribu. Sve su ribe takve... jebena društvena bića...

Što će se dogoditi iduće? Moje se pismo hrani noćnim morama. Puno pijem i pušim. Za nekoga tko je pokojnik to i nije problem, zar ne???

Moja izvantjelesna iskustva bila su vezana uz upaljen televizor. Snaga duha učinila je da umalo postanem film... pa da se snađem u nekoj vlage lišenoj grobnici kadrova. Golih. Erotskih.

Drmnuli su ga tj. ubili ciglama tj. dali si oduška u ovo sparno vrijeme ubijanja bez vidno oprečne alternative... jedni druge ubijamo na sve moguće načine, čak i kroz tekstove, pljujemo se i poričemo i taj zanos u ispoljavanju mržnje traje doista unedogled... toliko da destruiramo vlastito pismo, tu strašnu biljku koja nam je pomogla održati se kroz stoljeća začinjenih silnicama istrebljenja.

Pas mater! Gadna smo mi sorta... ubijanje nam je u svakoj metafori... istiskujemo sram, ali tek kroz zube, glavno da su kite (cvijeća!!!) visoko u zraku i da se osjeti onaj smrad u zraku posljedično vrisku svinja iz pravca klaonice Bosut, pri čemu se prisjećam kupljenja šljiva u tetkinom šljiviku u neposrednoj blizini. Plus gotovo 40 i zadah smrti koji me je natjerao da se zaletim u obližnje jato kopriva i ispovraćam dušu skromno umotanu u tada trinaestogodišnji želudac...

Ubili su ga ciglama - GA: svakoga od nas... signali reprezentiraju tu tužnu istinu i na ovom pismovnom otisku. I ne mogu se oduprijeti samoći koja je posljedična tako oronulom stanju duha. To ne mogu andolizirati čak ni suze koje ponekad iskamčim iz pocinčanih cijevi onog slavinasto-kurcoidnog završetka.
Ubili su ga, ubili su nas, ubijamo se, ubit ću te... na svakom koraku ista priča.
Srećom, pa sam vrlo loš prevoditelj. Nisam kadar spasiti sintaksu gradiranog monstruoziteta!!!
Budim se dovoljno ujutro da si katkad oprostim.

I pokojnik i pijanac danas su se našli za istim stolom. Nije da su pričali o ljubavi. To im ne ide u zadnje vrijeme. Pokojnik je za ljubav suviše hladan, a pijanac vidi dvostruko. Četiri sise na jednoj dragoj bile bi previše za njegovu alkoholičarsku dušu. Prešli su na vedrije teme. Pričali su o ljepotama ljetnog neba, rano ujutro, kada sunce tek izbija milujući krovove zgrada kao kosicu djece što se igraju u parku glupih ratova... ne toliko glupih, istina, u tim ratovima ipak nema mrtvih... ni pokojnika ni pijanaca. Šarmantna igra koja nadmašuje puku aluziju na ubijanje, zar ne?

Ovo je buđenje pobudilo pjesnika u njima. Baš kao nekad. Naked. Ogoljenost. Sveta sloboda stvaralaštva. Ako je išta sveto, onda su to sloboda i stvaralaštvo. Mislim da je logično. Mislim da se u toj semantici krije i sam Bog.

Krije se i onda razotkriva neviđenih rijekama stoljetnih pisama...

A mogli su zauvijek zašutjeti. Mogli su, premda ih je razdvojenost činila nesretnim. Valjda i mrtvi to mogu. Biti nesretni. Pokojnik je nazdravio pijancu i sve je prošlo. Bolje je. Patetika je plivala u čašama poput kriški limuna. Svijest o sebi nadmašila je dvotjednu agoniju. Oni su sretni. Oni su probuđeni u novo snoviđenje... ne moraju dalje, tapkanje u mjestu urodit će jakom tekstualnom plodotvornošću. Ne treba reći amen. Ali svejedno je tako...

Slatko kao pekmez što se cijedi niz mjesečinu.
A do mjeseca se piči ljestvama. I Lorca je to zaključio u shematičnom nokturnu.
I pokojnik i pijanac. I preživljavatelj sebe koji se hrani njihovim inspirativnim nitima od bjelokosti.
Tako je... ali to svejedno ne treba reći.

Kako malo treba da te nabiju poput zadnje kante... evo: psujem, a opet rabim fuckin´ književni iliti standardni, neka se dogovore napokon!

Imao sam jednu divnu starudiju. Bila mi je djevojka i mama i učitelj razredne nastave i prvi pas, mislim hrvatski ovčar, ili samo avlijaner, ali lokalpatriotski, onaj što će za svoj dom bjesomučno podletiti pod auto.

Mogao sam šarati unedogled. Crtati. Iz pisma projicirati crteže. Biti moćan u vlastitoj slabosti. Praviti se da je to zatvoren krug u kojem, s vremena na vrijeme, mogu biti i dragi Bog... a zašto nije d veliko, a B malo? Nema veze, puno pitam, smirit ću svoju prastaru čežnju za znanjem, onako, kao Nelson Mandela, zavući se u hlad drveta i čekati smrt... zar to mora raditi jedan pokojnik? Pa dobro, ako mu je dosadno... vi živi ne znate jesmo li mi mrtvi doista mrtvi ili je neki drugi kurac posrijedi. Vi to ne znate. Ne znam ni ja.
Jedino je Jean-Luc Picard spoznajno ovladao paradoksom, ali tog čovjeka morat ćemo pričekati još neko vrijeme. Ovo je prapovijest za kapetana međuzvjezdanog broda nadahnutog Shakespeareom. Ovo je prapovijest, a Shakespeare je svevremenost. Tu bi definitivno moglo i veliko S, veliko kao kuća u kojoj stanuju junaci domaće pretvorbe, for example.

Nije mi neki epitaf, zar ne?
Bilo je i boljih dana, kao što rekoh u prethodnom postu koji, BTW, nije bio prvi, nego 374.
To je kao i ono s kalendarima. Svatko računa na njemu logičan način. Logiku je nemoguće ujediniti. Suviše smo emocionalna bića, još uvijek, te bi to za nas glupane bio pothvat ravan pjesmi nad pjesmama iz grla nesretno zaljubljenih sionskih.

Drugi je post tu negdje, na kraju. No. 375, jelte?
Otvorio sam već tko zna koliko blogova... možda je ipak dobra ona s mišlju - de nabavi si život!
Kako da ne: još da ovdje puknem adresu i broj moba, i da skrušeno kažem:

EVO, PRESTAJEM DRKATI, DAJTE MI ŽENU DA NEŠTO JEBEM I DA NAKON TOGA POČIVAM U MIRU. Bez amen, dakako... ovo nije molitva, nije ni kletva, ovo je ravnodušnost posrnulog pokojnika koji, k tomu, nije sasvim mrtav. Još ne. Još ne. Čekajte, polako, ima vremena, ono je jedno i zato ga ima.