|
Kad on korakne, ja ga poznam na milje;
U džepu pjesma. Na duplu vuče fugu.
Gospode, pa zar postoje očne špilje,
Da u očima skriju toliku tugu?
Poput poplave misao mu je meka;
Mjesto trenutnog bljeska - on hladno žari.
Ne hita, nego pušta druge… I čeka.
Bujica uvijek digne prizemne stvari.
Pije probrana vina. S aromom kiše.
Od dvije mrtve ptice on bira manju.
Pitam: može li manje donijeti više?
On sklapa vjeđe u tihom opiranju.
Dok piše, on je u svakoj svojoj priči.
Napiše pjesmu… pa opet sebi sliči.
|
