po·e·sy
Pronunciation: 'pO-&-zE, -sE
Function: noun
Inflected Form(s): plural po·e·sies
Etymology: Middle English poesie, from Middle French, from Latin poesis, from Greek poiEsis, literally, creation, from poiein
1 a : a poem or body of poems b : poetry c : artificial or sentimentalized poetic writing
2 : poetic inspiration

Po"e*sy (?), n. [F. poésie (cf. It. poesia), L. poesis, from Gr. . from to make. Cf. Posy.]
1. The art or skill of composing poems; as, the heavenly gift of poesy.
2. Poetry; metrical composition.
"Music and poesy used to quicken you."
3. A short conceit engraved on a ring or other thing.

poesy
SYLLABICATION: po·e·sy
PRONUNCIATION: p-z, -s
NOUN: Inflected forms: pl. po·e·sies
1. Poetical works; poetry. 2. The art or practice of composing poems. 3. The inspiration involved in composing poetry.
ETYMOLOGY: Middle English poesie, from Old French, from Latin posis, from Greek poisis, from poiein, to create. See kwei-2 in Appendix I.









sta gledas, ovdje ne pise nista, ovo je za razmak (najbrze je bilo ovako)












a u t o r

mailto: poetyc

Na ovom mjestu su prije pisale neke gluposti koje su meni bile malo smjesne, a ticale su se toga sto je kao poezija ovdje (prvi put) objavljena napisana prije 15 godina. No, posto sam zahvaljujuci ovom blogu poceo pisati opet, to vise ne stoji, pa micem. A ovo nepotrebno objasnjenje cijele te situacije pisem zato jer mi ovdje pase blok bljedog texta koji sam imao, pa da ga ne izgubim. Dakle, da zakljucimo, dio ovoga, ali ne sve, je napisan prije 15 godina, a ostalo pisem u prosjeku 4-5 sati prije objavljivanja.
Najucestaliji Google search keyword preko kojeg me ljudi nalaze:
ČOBANAC.




Erererericicicic Satsatsatsatieieieie:
Gnognognognosisisisieneeneene Nononono.... 1111....

massacred by













< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv










p o · e · s y



* prvi hrvatski blog bez ijedne slike *


* DHTML i Flash poezija za staro i mlado *


* Delivering poetry since 1989 *



nedjelja

HVATAC I NEUHVATLJIVA

Jednom davno, napisao sam ovakvu pricu:

Jedan lovac vec zaboravljena imena imao je psa po imenu Hvatac. Zaboravljeno je takodjer, ako je ikada i bilo znano, zbog koje zasluge bogovi dadose lovcu Hvataca, jer bio je to pas natprirodne moci - da uvijek uhvati lovinu koju goni. Neki su govorili da je pas iz loze onoga psa kojeg je davno Artemida poklonila Minosu, a ovaj svojoj ljubavnici Procris, a ona pak svome muzu Cephalusu; ali uvijek ima nekih koji nesto govore i nagadjaju stvari neznane i nesaznatljive. Lovac nije mario za to; on je bio miran i sretan sa svojim psom, kojeg je volio vise od svega. A treba li spominjati koliko je tek imao uspjeha u lovu - ta skoro nikad nije morao niti upotrijebiti svoj luk i strijele, ili pusku, sta je vec imao. Sretni i zadovoljni, oni su lutali sumovitim planinama i travnatim dolinama.
U drugoj zemlji zivjela je lisica zvana Neuhvatljiva; koja je takodjer posjedovala bozansku moc - naravno, sto drugo nego da nikad ne bude uhvacena. Neki ( a u svakoj zemlji uvijek ima nekih Nekih ) su pricali da je to potomak one strasne Teumezijske lisice sto je davno pustosila krajevima Kadmejskim i sto je krasila grbove Alope i Messene. Ali ni Neuhvatljiva nije marila za price - radostna i sretna, ona je takodjer bezbrizno lutala sumovitim planinama i travnatim dolinama. Od sela do sela, ponekad kraduci i potom bjezeci od potpuno uzaludnih hajki, lovaca i pasa, a ponegdje samo uzimajuci poklone koje bi joj ostavili mudriji seljaci, znajuci da je ona Neuhvatljiva.
Tako su lutali - lovac i Hvatac, koji je instinktivno osjecao i hvatao sve sto je bjezalo; i Neuhvatljiva, koja je instinktivno osjecala i bjezala od svega sto je lovilo. Prolazile su godine, duge i sretne, dok se u tom lutanju nije desilo neizbjezno: Hvatac i Neuhvatljiva dodjose jedno drugome na njuhomet. Ako su sve one price i nagadjanja istinita, onda se ovaj fatalni susret vec desio njihovim slavnim precima. Ispocetka nesigurno i sumnjicavo, jer oboje su osjecali na vrlo veliku daljinu, poce suljanje i gibanje - Hvataca prema Neuhvatljivoj, Neuhvatljive dalje od Hvataca.
Brzo, vrlo brzo, stvori se od toga najludja, najduza, i najbrza trka u povijesti lova. Danju i nocu, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom, preko brda i dolina, kroz sume i stepe, preko rijeka i kamena, pas ne odustajuci, lisica ne predajuci se. Ponekad se udaljenost medju njima malo smanjivala, jer Hvatac je bio najbrzi stvor sto krasi zemlju, a ponekad opet povecavala, jer Neuhvatljiva je bila najspretniji, a ona je diktirala pravac i prepreke na toj trci ludila.
Lovac, koji nije mogao sljediti tempo te bjesomucne i preduge jurnjave, slijedio je tragove, trazeci ispocetka psa i lovinu, a poslije samo svoga dragog Hvataca u bojazni da ce ga zauvijek izgubiti, jer cetveronozac je bio svakim danom sve dalje, i nesumnjivo sve slabiji i iscrpljeniji.
I lisica se bez sumnje iscrpljivala, no lovac je znao, i s vremenom bio sve sigurniji, da je bozanski dar dat podjednako obima zivotinjama, i da ce lisac ostati zauvijek jednako daleko.

Ljudi koje je sretao pricali bi mu o velikoj prasini sto se nekoliko dana prije dizala s puta ili ravnice;
ili o sablasnim siluetama sto bi u nocima projurile po obroncima brda pod punom mjesecinom.

Nakon nekog vremena, vec potpuno izgubivsi trag preko mnogih rijeka, i lutajuci sumom praznih ociju i glave u ocajnickoj nadi da ce nabasati na svoga psa, jednog dana lovac zacuje tiho cviljenje.
Dolazilo je iz jedne rupe u korijenju velike stare topole. Lovac se zavuce unutra ( bio je to neki napusteni zivotinjski brlog ) i odista, unutra je lezao Hvatac, iznuren do krajnosti, kost i koza, gotovo potpuno bez krzna, isplazena jezika.
Krvavih ociju, koje jedva smogne snage podici i pogledati odavno ne vidjenog gospodara. Ni repom nije uspio dopuniti ovaj nijemi pozdrav. U toj su rupi ostali dugo, lijececi se i suteci - niti je lovac govorio, niti je pas lajao. Potpuno zaboravivsi na lutanje i izgubivsi svaki interes za bilo kakav lov, hranili su se biljem, vocem i medom. Unatoc lovcevim naporima, pas je tjednima bio na ivici smrti.
Jednoga dana u proljece, dok su zagrljeni sjedili naslonjeni na zadnji zid te pecine, gledajuci u zalazecim suncem okupano mlado lisce ispred ulaza, na ulazu u brlog pojavi se silueta lisice, sepave, jadne, olinjale i jednako iznurene kao i pas. Neuhvatljiva, koji je tako mirno dosla, zbog beskrajne skrhanosti i potrosenosti ne obracajuci vise nimalo paznje na svoj instinkt bjezanja, iznenadjena, ali i gotovo nezainteresirana, upita Hvataca: 'Kako si znao da je ovo moj brlog?' 'Tvoj brlog? Nisam znao' - podjednako nezainteresirano odgovori Hvatac, i tisina jedva da ikad vise bi prekinuta, cak ni kad ostadose zivjeti zajedno, lovac koji je skupljao voce i med, Hvatac koji nije uhvatio, i Neuhvatljiva koja je uhvacena.
- 01:40 - Answering Machine (26) - <-- on / off - Krupni tekst ovdje, 'ko voli - link -


<< Arhiva >>