poesis scenae

srijeda, 22.08.2007.

Zlo s(a)tanje?

Vražićak

Tantalos bijaše čovjek velike sreće, prijatelj bogova i posjednik ljudi, ali ne i zadovoljan. Mada je bio kralj, sin Zeusa te tako drag bogovima, Tantala su često obuzimale neprimjerene želje koje bi on, obijestan provodio u djelo. Tako je jednom prilikom, pozvan da prisustvuje uživanju bogova, što bijaše rijetka i velika čast za jednog zemnika, izigrao njihovo povjerenje te im ukrao ambroziju (hranu bogova) i nektar (piće bogova) i odnio ih na zemlju. Pošto se Tantalos nije mijenjao drugom zgodom je pozvao sve bogove na večeru za koju je poslužio ni manje, ni više nego vlastitog sina Pelopsa. No, pošto su bogovi prozreli njegov plan, nijedan od njih nije jeo, osim Demetre, dok je Zeus oživio nesretnog mladića, a Tantalosa bacio u Tartaron gdje je kraj njega visjela grana s voćem, ali kad bi se on pružio da uhvati plod, grana bi se povukla i pod njim voda, no kad bi se on spustio da se napije, voda bi se povukla i nad njim je stajala prijeteća stijena za koju se činilo da svako malo ima pasti. Taj je pojam inače poznat kao muke Tantalove.

Ovakvih primjera naizgled neutemeljene nepromišljenosti, ludosti i obijesti bez nekog osobita razloga ima mnogo u mitologiji i književnosti te bih si uzeo slobodu nazvati ih diaboličkim po grčkom glagolu diaballein što znači prebaciti, izvrnuti, izokrenuti. Naime, bez originalna motiva, Tantalos izvrće zakone bogova baš kao što to đavao radi u krščanskoj mitologiji te je zato njegov broj simbolično 666, kao izvrnut od Božjeg 999 što predstavlja savršenstvo i puninu. Uz ova i ovakva razmatranja vezane su mnogobrojne pojave osvete kao glavnog motiva nečijeg zločina i gotovo cijelog života, a kojeg se problema dotiču mnogi umjetnici, (npr. A. Dumas u Grof Monte Cristo) tek toliko da se neprijatelju učini isto što je on učinio žrtvi po principu oko za oko, zub za zub. Ako se dublje predati ovom razmatranju, onda pitanje zašto i uopće postoji zlo lako izlazi na vidjelo kao jedna od najdubljih sfera ljudskog razmišljanja. Sam hebrejski naziv Satana (Sotona) označava neprijatelja-optužitelja što se shvaća kao tužitelj ljudi pred Bogom, a u interpretaciji nekih modernih sotonistčkih kultova kao kritik, dakle sotonisti kao kritici svijeta pri čemu opet velik broj istih uopće ne vjeruje u Sotonu kao stvarno biće, već kao personifikaciju zla, svojevrstan arhetip prisutan u svim ljudima.

Zanimljivi su razna umjetnička obrazloženja ovog interesantnog fenomena te tako recimo Clive Staples Lewis, u nas najviše poznat po ciklusu romana Narnijske kronike u svom drugom romanu Screwtape letters u nas prevedenom kao Pisma starijeg đavla mlađemu slikovito piše kako su đavli gladni ljudskih duša te hvataju ljude da ih proždru. Kako bilo da bilo, postojao, dakle, ili ne postojao diabolos, popularni vrag, diabolička je pojavnost u realnosti umjetnosti i mitologiji neizbježna i neupitna. Što je to diabolično u čovjeku, a tjera ga na razaranje dobra, da čini zlo, a makar znao da će imati katastofalne posljedice? Naravno, stajalište je psihologije da duševno zdrave osobe postupaju zlo jer im se preko nekog agensa percepcije određeni element prikazuje kao dobar, a isto se događa kod duševno bolesnih samo što je tamo samo zlo prikazano kao dobro, tj. osoba koja namjerno radi zlo na neki način ga pojmi kao dobro zlo. Upravo zato već spomenuti diabolos u svom nazivu nosi korijen izvrtanja, tj. on izokreće sliku zla tako da izgleda dobro. Dakle, stajališta znanosti i religije u tome odgovaraju jedno drugom, s iznimkom što religija može pojmiti nužno i stvarno postojanje apsolutno zla bića.

Pojavnost zla i njegov raspon u duhu mnoštva religija, moralnih teologija, filozofskih škola i različitih svjetonazora je varijabilan pojam tako da je nekome izuzetno podao i ogavan čin, nekom drugom sasvim uobičajena i svakodnevna pojava. Od tolikog relativizma kriterija, pa prema tome vrednovanja samih djela teško je napraviti jedinstvenu i sveobuhvatu sliku, a to mi i nije namjera. Samo žarište i polazišna točka je vrlo zanimljiv fenomen te će se, vjerujem, svi složiti da je sušto suprotstavljanje nekome ili nečemu, bez osobitih razloga ili opravdanih motiva, zlo. Jednostavno rečeno uvijek biti samo protiv, a nikada za je per se maliciozno. Vrlo zanimljiv osvrt na tu temu ostavlja jedan od najvećih engleskih pjesnika John Milton u svojem djelu Izgubljeni raj kad na umjetnički način kritizira ljudske postupke i dotiče se same biti zla kroz dijalog nekog običnog đavla s Luciferom:

...No što ako osvajač naš, ( kojeg
Zbog siline smatram Svemoćnim, jer ništa manje
Od toga ne bi moglo takvu silu k'o što naša je nadvladati)
Je ostavio nam duh i snagu čitavima
Da strašno trpi i raspiri nam bol,
Da tako dostajemo osvetnim mu bijesima,
Ili još bolje poslužimo kao robovi
Po pravu rata, koji god mu smisao bio
Raditi u vatri tu u srcu pakla,
Ili zadaće njegove obavljati u tmurnoj dubini;
Pa kakve onda koristi što osjećamo
Snagu neokrnjenu, ili vječno biće
Što vječnu kaznu podnosi?

Na što brzim riječima odgovori mu Arhanđel:
Pali kerubinu, biti slab jadno je
Bilo da radiš ili patiš: ali u ovo budi siguran,
Raditi dužno dobro nikad neće biti nam zadatak,
Nego vijekom radit' zlo naš jedini užitak,
Protiveći se njegovoj višnjoj volji
Kojoj se opiremo. Pa ako onda mu providnost
Iz našeg zla ište izvest dobro,
Naš trud mora bit da mu razvratimo cilj,
I od dobra da nađemo smisla zla;
Što često može uspjeti, i što će ga tako
Možda ražalostiti, ako se ne varam, i poremetit'
Najintimnije mu namisli od namjerena cilja...

Vjerujem da dubokomislen Miltonov tekst govori sam za sebe te bih istaknuo samo to, da koliko god se činilo kako se modernim razvojem izgubio stari crno-bijeli sistem dobro- zlo te se u ljudskoj psihi i za tuđu psihu javljaju boje, još uvijek imamo stalni princip protivljenja više nego podržavanja koji se odražava ne samo u svakodnevnom životu kad ljudi procjenjuju druge kao dobre i loše, već i u politici (mrske li teme!) gdje se po dvije stranke u više-manje pravilnim ciklusima izmjenjuju na vlasti još od grčkih i rimskih vremena te se ta praksa zadržala i u nas i u SAD-u, a kako se bliže izbori sve sam uvjereniji da će se opet isto ponoviti i paradoksalno jedan dio mene u tome i uživa jer i ja sam narod i meni su sve mrži vladajući. No, to je karakteristika bilo kojeg doba demokracije, sada ili prije pet, deset, ili dvadeset godina političko s(a)tanje sadrži diaboličko protivljenje masa te još diaboličkiju karakteristiku političara koji su obično, ako sam na tragu Lewisa, poseban soj te gladuju, samo za novcem, a ne za dušama i spremni su zato izvrnuti sve i pljačku milijardi kuna i milijuna ljudi prikazati kao muzikalan čin trojice tenora. No, to već nije moje područje. Ili jest? Na nekom polju, dakle, priznajmo, u meni i u tebi, i u njemu i u njoj raste, raste, protivljenje ili nebriga, ali nešto sigurno raste...

- 22:04 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.