poesis scenae

četvrtak, 12.07.2007.

Nikola Tesla, pjesnik i znanstvenik

Prije samo par dana (10. 07. 2007.) bila je 151. obljetnica rođenja slavnog i svake slave zaslužnog znanastvenika Nikole Tesle. Neću vas zamarati šturim činjenicama, njegovim brojnim patentima ili onim nebrojenim otkrićima za koje je sam zaslužan, a koje su drugi patentirali, a koje se stalno, doduše opravdano može naći nabrajane gdje god se što piše o njemu. Želim vam danas prikazati malo drugačijeg, svoga Teslu, čovjeka ideala i neugasive želje, strastvenog kockara koji je, čini se uvijek više volio realnost od stvarnosti, nadzbilju od zbilje.

Mislim, upitat ćete se, koji je ovo ludi, neuštimani bloger koji obilježava obljetnice, a piše kojekakve trice pa je eto i Teslu svrstao u poeziju. No, ja ne samo da pretpostavljam, nego sa sigurnošću tvrdim da je Nikola Tesla, ličnost oko koje se spore Hrvati i Srbi, premijeri nabacuju jeftine šale, bio pjesnik. Upućeniji znaju da pjesma nije samo pjesma koliko god ovo protuslovno zvučalo. Pjesma je termin u hrvatskom jeziku koji treba odgovarati latinskom poesis, što je od grčkog poisis što pak potječe od poiein- stvarati, pa je poezija zapravo stvaranje. Da je Tesla stvarao i stvorio ostavštinu bez koje bi bio nemoguć ovaj život kakvog sada poznajemo, nije uopće upitno. No kao dokaz da je bio pjesnik i u užem smislu riječi citiram odlomak iz njegove pjesme Odlomci tračeva s Olimpa koju je 1934. poslao prijatelju, avangardnom pjesniku Georgeu Vierecku:
Kroz svemirsku slušalicu, slušam zvijezde što kazuju
Nekog novog su doveli pa mu Olimp pokazuju...

Vjerujem da je pisao i više, ali osim te od njegovih pjesama (napominjem u užem smislu riječi) malo je sačuvano. Kao primjer Tesline ljubavi prema pjesmi treba navesti već dobro pozantu činjenicu koja se legendarno proteže generacijama, a ta ja da mu je zamisao o izmjeničnoj struji, jednom od najvećih njegovih izuma, sinula baš u trenutku kad je zalazilo sunce te se sjetivši Goethea recitirao ove stihove iz tragedije Faust:

Pred gradskim vratima

Već tone sunce, zamire već dan,
Al' ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara!
...
Da, divna sna! Al' sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al' tjelesna mu bozi nisu dali.

Da, čudak je bio taj Nikola Tesla. Njegovi riječi i danas zaslužuju pozornost šire književne scene, a njegov život predmet je spora. Usporedimo li, npr. njegov život i djelo sa onim drugog poznatog izumitelja toga vremena T. A. Edisona kojega je Tesla rano dostigao pa kasnije i prestigao nalazimo velik jaz između njih. Činjenica je da je Edison bio snalažljivi i ekonomski orijentiraniji od Tesle, no njegovu dubinu uma, njegov sjaj i oganj duše, nije nikad nadišao, nikad dosegao. Poput kakva pjesnika Tesla radi u tišini, samotno, ne tražeć slave niti novca, njegov san nije hrpa dolara ni nikad zaboravljeno ime, nego energija dostupna i korisna svima. O nepravdi koja mu je počinjena tako što mu nije priznano mnoštvo zasluga na području tehničkih izuma te su one pripisane drugima, a koja još ni danas nije potpuno ispravljena sam kaže: Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje.

Njegov je cilj, dakle, utopija koja, ako ikad bude dosegnuta, bit će to od strane budućih naraštaja koji, bojim se, neće biti ljudi, a koja kao takva graniči sa stvarnosti i ulazi u realnost umjetnosti. Da Teslina realnost postoji kao zasebna cjelina očevidno je iz zadnjeg djela njegova života dok je u hotelu New Yorker suživio samo s golubovima, a za što ga neki smatraju luđakom. Drži li vodu činjenica iz tog dijela Tesline biografije o tomu kako je govorio da su njegovi stari prijatelji Westinghouse i Twain (inače davno prije umrli) još uvijek prisutni i kako i dalje s njima razgovara? Nedvojbeno je pak, da od svojih zamisli do kraja nije odustao nego je neumorno tražio kakvo ispunjenje hraneći iste golubove i prevrćući igre s pitanjima na koja se i današnja ljudska nastojanja svesrdno trude dati odgovore.

Taj je američki građanin srpskog porijekla i hrvatske domovine snagu i inspiraciju nalazio baš u poeziji, pa ako je i bio amater pjesnik, bio je veliki obožavatelj pjesme, on ju je čitao, recitirao, volio, a to je često mnogo, mnogo više od pisanja. Upravo je u već spomenutom Faustu pronašao svoj životni stil, odreknuće životnih radosti za posvećenje višem društvenom cilju. Otkad je ono energiju kao mlad i neiskusan svu uložio u kockanje da bi se nakon majčina mudra poteza istog posve ostavio, tako je poslije svega sebe posvetio znanosti, misleći o metaforama fizike i matematike koje je bolje od drugih razumio, te čudesno osvijetlio mrak tadašnjih zabluda u duhu znanosti kao što pjesma često zna osvijetliti ljudsku dušu.

Tko je, dakle, zapravo bio Nikola Tesla, čovjek čije se ime spominje, barem u našim krajevima gotovo koliko i Einsteinovo kao sinonim genijalca izvan svakog domašaja?
Puštam se prazne priče i dopuštam, baš kao i Tesla, pjesmi, jednoj od mnogih njemu posvećenih, da kaže ono što umjetnost umije najbolje reći:


Genije

Silni proparao je grom
Onu prvu tvog života noć
I otuda starom svijetu slom,
Od genija što tek mu ima doć.

Tiho si rastao u miru prirode
Malom onom dragom selu
Dok tajna vatre, neba, vode,
Ispunjala ti dušu cijelu.

Već isprva skroz drugačiji
Stvari nalazeći divnima,
Od učenjaka čudnovatiji
Obasjao si noći čudima.

Samo tehnika i snovi,
Samo elektroinvencija,
Samo novi, uvijek bolji
Iz dubine tvoga sencija.

Jer ti imao si stvarnije oči
Što pomogle su ruke uma,
Da teško, ali ipak kroči
Srce jedno, misli šuma.

S malo sreće, novca, ljubavi,
S puno vatre, uma, žara
Kao svatko dobar, trudovi,
Slutio si da su bez uzdŕrja.

Ništa mi ti nismo dali,
Za sve što jesi dao svima
Golub nevin (a ne čovjek) tebe žali
Dok neboderom vlada tama.

Poslije svega, ipak pitam
Kad još su žive tvoje želje:
Što je jače, dinamika il' ritam
Ideja stvarnosti il' stvarnost ideje?

- 15:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.