Prije samo par dana (10. 07. 2007.) bila je 151. obljetnica rođenja slavnog i svake slave zaslužnog znanastvenika Nikole Tesle. Neću vas zamarati šturim činjenicama, njegovim brojnim patentima ili onim nebrojenim otkrićima za koje je sam zaslužan, a koje su drugi patentirali, a koje se stalno, doduše opravdano može naći nabrajane gdje god se što piše o njemu. Želim vam danas prikazati malo drugačijeg, svoga Teslu, čovjeka ideala i neugasive želje, strastvenog kockara koji je, čini se uvijek više volio realnost od stvarnosti, nadzbilju od zbilje.
Mislim, upitat ćete se, koji je ovo ludi, neuštimani bloger koji obilježava obljetnice, a piše kojekakve trice pa je eto i Teslu svrstao u poeziju. No, ja ne samo da pretpostavljam, nego sa sigurnošću tvrdim da je Nikola Tesla, ličnost oko koje se spore Hrvati i Srbi, premijeri nabacuju jeftine šale, bio pjesnik. Upućeniji znaju da pjesma nije samo pjesma koliko god ovo protuslovno zvučalo. Pjesma je termin u hrvatskom jeziku koji treba odgovarati latinskom poesis, što je od grčkog poisis što pak potječe od poiein- stvarati, pa je poezija zapravo stvaranje. Da je Tesla stvarao i stvorio ostavštinu bez koje bi bio nemoguć ovaj život kakvog sada poznajemo, nije uopće upitno. No kao dokaz da je bio pjesnik i u užem smislu riječi citiram odlomak iz njegove pjesme Odlomci tračeva s Olimpa koju je 1934. poslao prijatelju, avangardnom pjesniku Georgeu Vierecku:
Kroz svemirsku slušalicu, slušam zvijezde što kazuju
Nekog novog su doveli pa mu Olimp pokazuju...
Vjerujem da je pisao i više, ali osim te od njegovih pjesama (napominjem u užem smislu riječi) malo je sačuvano. Kao primjer Tesline ljubavi prema pjesmi treba navesti već dobro pozantu činjenicu koja se legendarno proteže generacijama, a ta ja da mu je zamisao o izmjeničnoj struji, jednom od najvećih njegovih izuma, sinula baš u trenutku kad je zalazilo sunce te se sjetivši Goethea recitirao ove stihove iz tragedije Faust:
Pred gradskim vratima
Već tone sunce, zamire već dan,
Al' ono drugdje novi život stvara.
O, imat krila – moj je davni san,
O, letjet za ljepotom toga žara!
...
Da, divna sna! Al' sunce zapada.
Ah, čovjek ima krila duhovna,
Al' tjelesna mu bozi nisu dali.
Da, čudak je bio taj Nikola Tesla. Njegovi riječi i danas zaslužuju pozornost šire književne scene, a njegov život predmet je spora. Usporedimo li, npr. njegov život i djelo sa onim drugog poznatog izumitelja toga vremena T. A. Edisona kojega je Tesla rano dostigao pa kasnije i prestigao nalazimo velik jaz između njih. Činjenica je da je Edison bio snalažljivi i ekonomski orijentiraniji od Tesle, no njegovu dubinu uma, njegov sjaj i oganj duše, nije nikad nadišao, nikad dosegao. Poput kakva pjesnika Tesla radi u tišini, samotno, ne tražeć slave niti novca, njegov san nije hrpa dolara ni nikad zaboravljeno ime, nego energija dostupna i korisna svima. O nepravdi koja mu je počinjena tako što mu nije priznano mnoštvo zasluga na području tehničkih izuma te su one pripisane drugima, a koja još ni danas nije potpuno ispravljena sam kaže: Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje.
Njegov je cilj, dakle, utopija koja, ako ikad bude dosegnuta, bit će to od strane budućih naraštaja koji, bojim se, neće biti ljudi, a koja kao takva graniči sa stvarnosti i ulazi u realnost umjetnosti. Da Teslina realnost postoji kao zasebna cjelina očevidno je iz zadnjeg djela njegova života dok je u hotelu New Yorker suživio samo s golubovima, a za što ga neki smatraju luđakom. Drži li vodu činjenica iz tog dijela Tesline biografije o tomu kako je govorio da su njegovi stari prijatelji Westinghouse i Twain (inače davno prije umrli) još uvijek prisutni i kako i dalje s njima razgovara? Nedvojbeno je pak, da od svojih zamisli do kraja nije odustao nego je neumorno tražio kakvo ispunjenje hraneći iste golubove i prevrćući igre s pitanjima na koja se i današnja ljudska nastojanja svesrdno trude dati odgovore.
Taj je američki građanin srpskog porijekla i hrvatske domovine snagu i inspiraciju nalazio baš u poeziji, pa ako je i bio amater pjesnik, bio je veliki obožavatelj pjesme, on ju je čitao, recitirao, volio, a to je često mnogo, mnogo više od pisanja. Upravo je u već spomenutom Faustu pronašao svoj životni stil, odreknuće životnih radosti za posvećenje višem društvenom cilju. Otkad je ono energiju kao mlad i neiskusan svu uložio u kockanje da bi se nakon majčina mudra poteza istog posve ostavio, tako je poslije svega sebe posvetio znanosti, misleći o metaforama fizike i matematike koje je bolje od drugih razumio, te čudesno osvijetlio mrak tadašnjih zabluda u duhu znanosti kao što pjesma često zna osvijetliti ljudsku dušu.
Tko je, dakle, zapravo bio Nikola Tesla, čovjek čije se ime spominje, barem u našim krajevima gotovo koliko i Einsteinovo kao sinonim genijalca izvan svakog domašaja?
Puštam se prazne priče i dopuštam, baš kao i Tesla, pjesmi, jednoj od mnogih njemu posvećenih, da kaže ono što umjetnost umije najbolje reći:
Genije
Silni proparao je grom
Onu prvu tvog života noć
I otuda starom svijetu slom,
Od genija što tek mu ima doć.
Tiho si rastao u miru prirode
Malom onom dragom selu
Dok tajna vatre, neba, vode,
Ispunjala ti dušu cijelu.
Već isprva skroz drugačiji
Stvari nalazeći divnima,
Od učenjaka čudnovatiji
Obasjao si noći čudima.
Samo tehnika i snovi,
Samo elektroinvencija,
Samo novi, uvijek bolji
Iz dubine tvoga sencija.
Jer ti imao si stvarnije oči
Što pomogle su ruke uma,
Da teško, ali ipak kroči
Srce jedno, misli šuma.
S malo sreće, novca, ljubavi,
S puno vatre, uma, žara
Kao svatko dobar, trudovi,
Slutio si da su bez uzdŕrja.
Ništa mi ti nismo dali,
Za sve što jesi dao svima
Golub nevin (a ne čovjek) tebe žali
Dok neboderom vlada tama.
Poslije svega, ipak pitam
Kad još su žive tvoje želje:
Što je jače, dinamika il' ritam
Ideja stvarnosti il' stvarnost ideje?
Post je objavljen 12.07.2007. u 15:15 sati.