Podijelimo radost

Moja kći ima 18 godina. Moje srce je preplavljeno radošću. Čak i ponosom.
Prolaze mi slike: dok je bila u mojoj utrobi, dok je bila beba, kad je prohodala, kad je išla u vrtić, pa u osnovnu školu, a evo sad već završava četvrti srednje. Stasala je u djevojku punu mladenačkog poleta, s puno planova za svoju budućnost.
Obitelj se sakupila na rođendansko slavlje. Moj dom je bio ispunjen veseljem.
Ushićeno je otvarala darove (i kuverte). Bila je presretna. U jednom momentu navrle su mi suze radosnice.
Riječ Božja kaže: "Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: Radujte se! Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čauvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu." (Filipljani 4:4-7)
Ovaj stih je moj svakodnevi pokretač. Tko god "stavi" svoj život u Božje ruke i prepusti se Njegovom vodstvu neće požaliti.

U 1 Sam 15:32 zapisani su stihovi: „Zaista, smrt je gorka.“ Taj osjećaj gorčine dotakao je i mene. I nikada nikog neće zaobići. U Mt 26:38 zapisane su Isusove riječi: „Žalosna je duša moja do smrti.“ Doista sam jedno vrijeme živjela u tim stihovima. Smrt majke teško sam prihvatila. Sate i sate sam provodila na grobu, nosila cvijeće, svijeće, čistila, potom sjela na grob i gorko plakala. Mnoge molitve sam uputila Gospodu, ali nisam pronalazila utjehu. To je trajalo otprilike dvije godine. Shvatila sam besmisao toga i postupno sam se privela u normalu. Zatim mi je umro otac. Jednako teško sam to prihvatila. Otišli su obadvoje, a gdje? Njihovim odlaskom kao da je i jedan dio mene otišao s njima. Zašto čovjek toliko žaluje, diže spomenike, pali svijeće, nosi cvijeće? Za blagdan Svi sveti cijelo groblje je bogato okićeno cvijećem i upaljenim lampionima. Kad padne noć cijelo groblje blješti. Koliko li je mnogo tuge u tom blještavilu. Bez obzira na to što mi na taj način izražavamo nedostatak, žalost i poštovanje prema umrlima, zapitajmo se o njihovom i našem životu poslije smrti. Dali će naši mili i dragi toliko tugovati za nama ili će biti radosni da će jednog dana biti ponovo s nama? Sve riječi utjehe i ohrabrenja možemo pronaći u Bibliji. Navodim nekoliko stihova:
„Zatim Abraham preminu, umrije u sretnoj dobi (175) – star i pun godina – te bi pridružen svojim precima.“ Post 25:8
„Izak izdahne i umre, starac i godinama zasićen, te bude pridružen svojim precima.“ Post 35:29
„Kad je Jakov tako naputio svoje sinove, povuče noge natrag na postelju te izdahnu – pridruži se svojim precima.“ Post 49:33
„Umro je u lijepoj starosti, nauživši se života, bogatstva i slave.“ (David) 1 Ljet 29:28
Kako je lijepo opisana smrt u ovim stihovima. Kao da je smrt nešto što se poželjeti može. Ispunili su zadaću koju im je Bog namijenio, a Bog ih je zato nagradio. Pridružio ih je svojim precima. Kao da ih je zaobišao stih: „Zaista, smrt je gorka.“
Evo razmišljanja jedne starije gospođe o životu i smrti: - Planet Zemlja je Kaznionica na koju je čovjek-kažnjenik poslan po kazni. Ako nije dobar za života, vratit će se nakon smrti ponovo na zemlju. Vraćat će se toliko puta dok god ne bude bio toliko dobar, dobar, dobar … da se više ne mora vratiti. Pokušajmo biti toliko dobri, ispuniti sve što Bog od nas očekuje, da se i mi poput Abrahama, Izaka, Jakova i Davida pridružimo našim precima. Što trebamo činiti?
Kako izgleda naš život? Živimo od plaće do plaće, od mirovine do mirovine, neki od socijalne pomoći, od prosjačenja, od sakupljanja otpada. Dovijamo se na sve moguće načine kako bi preživjeli. Trčimo od trgovine do trgovine kupujući gdje je što jeftinije, štedimo struju, vodu i što sve ne. Silnu brigu brinemo. Svaki dan je isti. Kao da je kloniran. Protječu godine. Da li ćemo doživjeti sedamdeset ili osamdeset ili manje godina, „većina od njih je muka i ništavnost.“ (Ps 90:10) „Ne brinite se tjeskobno za svoj život.“ govori nam Isus (Mt 6:25) „Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja.“ (Prop 3:1,2) Koja je posleniku korist od njegovih napora?“ (Prop 3:9) A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega? (Prop 3:22) Zaista je život čovjeka kojega je žena rodila kratka vijeka i pun nevolja. (Job14:1) I na kraju svoga vijeka smo umorni i opterećeni. Isus nas tješi i hrabri: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se u učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.“ (Mt 11:28-30)
Jaram je križ koji je Isus nosio. Na njemu je nosio Bogu breme naših grijeha, problema, bolesti, suza i smrt. Breme je razapeto na križu zajedno s Isusom. Bog je uzeo Isusa i zajedno s njim breme. Križ je postao sladak i breme lako. Nosimo svako svoj križ putem koji nam je utabao Isus. Taj put vodi u Dolinu blagoslova, podno križa na Golgoti, gdje više ne gospodari smrt. Na tom putu budimo sveti i bez mane, krotka i ponizna srca, jer nas na kraju puta čeka vječni život i Isus.

Primijenimo stih iz Post 25:8 u sadašnje vrijeme.

Zatim on preminu, umrije u sretnoj dobi – star i pun godina – te bi pridružen svom Isusu.

ili

Zatim ona preminu, umrije u sretnoj dobi – stara i puna godina – te bi pridružena svom Isusu.

Ovoj mici nadjenula sam ime Sivka. Jednog dana dolutala je do portirne u prilično jadnom stanju. Djeca su je zlostavljala. Čak su joj gasila opušak na leđima. Još uvijek se malo vidi ožiljak. Portir i ja se brinemo o njoj. On joj je kupio i ogrlicu protiv buha. Hranimo je. Ja joj svaki dan dajem malo mlijeka.
Kad čuje moj glas odmah dotrči i umiljava se. Tada je pozdravim: - Gdje si prijateljice moja. Zajedno krenemo do mjesta gdje joj je posudica i natočim mlijeko. Tada zamijauče u znak zahvale.
Sada je sretna. Dlaka joj je sjajnija. Veselo skakuće za portirom. Kad on uđe u portirnu, uđe i ona, i sjedne mu do nogu.
Bezbrižno šeta unutar ograde, dok je djeca izvana promatraju. Kao da govori: - Sad sam zaštićena, ne možete mi ništa.

Kroz prozor moje kancelarije gledam tu djecu i razmišljam, kako u njihovim malim srcima, ima toliko zloće i nasilnosti. Da li njihovi roditelji uopće znaju gdje su i što rade? Kakvi će biti kad odrastu? Da li će koji od njih prihvatiti Krista kao svog spasitelja? Molim se i nadam.

"Jer iznutra, iz ljudskog srca, izlaze zle misli, preljuba, blud, ubojstvo, krađa, zloba, pohlepa, pakosti, zlo oko, hula, oholost i ludost; sva ova zla izlaze iznutra i onečišćuju čovjeka." Marko 7:21-23

Prisjećam se mog dolaska u crkvu i razloga zbog kojeg sam to učinila. Prošlo je mnogo godina od tada. Bila sam u teškoj životnoj situaciji. Rastala sam se, ostala sama s dvoje djece. Sin je tada imao 13, a kći 3 godine.
Breme života me je pritiskalo sve jače. Jednog subotnjeg jutra susrela sam jednog prijatelja kojeg sam upoznala na tečaju iz engleskog. Ne znam kako sam izgledala kad me je on upitao – Sestro što ti je? Očaj mi je izvirao iz očiju. Tada mi je rekao da bi bilo najbolje da dođem sutra u deset sati na nedjeljnu službu. Rekla sam da hoću, ali neka on bude tamo što je i obećao. Razmišljala sam o tome u smislu - a sad još i to. Ali što me to košta. Tako sam u nedjelju ujutro otišla u crkvu i čekala vani. I čekala. Ali njega nije bilo. Ljudi su prolazili kraj mene i nešto me pogledavali i ulazili u crkveno dvorište. A što sad? - pitala sam se. Konačno sam se odvažila i ušla i ja. Na vratim crkve dočekao me je jedan čovjek (on je sada kod Gospoda) pružio mi ruku i rekao – Gospodin s nama. A ja sam pomislila - što je s tim čovjekom, jel mi je još i to trebalo. Odveo me je u salu. Služba je otpočela. Ljudi su me krišom pogledavali. Ustali su na molitvu. Ustala sam i ja. Pa onda Amen, pa Aleluja. Pa sjedni, pa ustani. O moj Bože. Ne sjećam se točno što se tog dana propovijedalo jer sam bila jako zbunjena. Negdje je bila polovina službe i odjednom sam osjetila da više nisam živčana, da sam se smirila. Shvatila sam, to je to. Na kraju službe bilo je govora o krštenju. 14.09.1997. se trebalo krstiti 17 duša. Što me priječi da ne budem ja 18-ta? Na kraju službe prišli su mi mnogi da se upoznaju sa mnom. Do tada je već stigao i moj prijatelj. I on mi je prišao i rekao da mu je drago da sam došla. Prišao mi je i starješina i govorio mi je o krštenju. Ja sam rekla da se želim krstiti. On mi je odgovorio da mogu prvo jedno vrijeme ići u crkvu pa onda donijeti odluku. Na to je moj odgovor bio da ne želim više nekrštena ići u crkvu. To je za mene bilo nespojivo. I nisam pogriješila. Osjećala sam se uzvišeno.
A onda me je stvarnost opet počinjala satirati. Iz stana u kojem sam živjela s djecom dobila sam rješenje za deložaciju. Jedan direktor (malo višeg ranga ) me je vidio, dok sam bila na poslu, kako plačem i pitao što se dogodilo. Kad sam mu rekla, obećao mi je pomoći. Dobila sam od Željezare jednosobni stan. Bila sam i na listi za otkaz kao tehnološki višak tako da su me mnogi još više prijeko gledali. Andrijana je trebala krenuti u prvi razred, a Bojan je bio zadnja godina srednje škole. Očajnički sam se borila za svoju i egsistenciju svoje djece. Tako sam jednog dana shrvana otišla na počinak. Bože zašto si baš mene odabrao za ovakav život? U sebi sam plakala i tako zaspala. U neko doba noći jedan nježan dodir me je probudio. Netko me je utješno pogladio po ruci par puta. Osjetila sam kako mir ulazi u mene. Ležala sam okrenuta prema zidu. Što se to događa? Okrenula sam se. Nije bilo nikoga. A onda sam pogledala na krevet. Vidjela sam otisak na krevetu kao da je netko sjedio. Osjetila sam nečije prisustvo i ogromnu energiju koja je ispunjavala prostor oko mene. Silno sam se prestrašila. Nisam znala što se događa. Provjerila sam, vrata su zaključana, djeca mirno spavaju. Tada sam shvatila da je to bio Isus. Pa jesam li ja to njega otjerala? O moj Bože. Razmišljajući o tome, shvatila sam da mi je Isus dao do znanja da je on uvijek sa mnom i da je spreman uvijek utješiti me i pomoći.
A onda su došle nove nevolje. Andrijani je dijagnosticiran tumor na vratnoj kralježnici, Bojan je krenuo na fakultet, a ja sam bila na minimalcu. Kako sam opet očajnički osjetila potrebu da me Isus potapša po ruci. Daj Bože da se to opet ponovi. Ali ništa. Onda sam kleknula na koljena i počela se moliti i tada mi je srce snažno zakucalo i osjetila sam veliku toplinu u svome tijelu. Bio je to Isus. Shvatila sam da one noći Isus nije izašao iz mog doma već da je ušao u moje srce.
I dalje su nevolje u moj život dolazile i prolazile. Zdravlje mi je narušeno. Roditelji su mi umrli. Ali me ništa od tog nije odvratilo od Isusa. On me je nosio na svojim rukama u najtežim trenucima. On mi je dao nešto posebno. „...mir, i to svoj ....“ Iv 14:27
Poneki put se izgubim u svojim traženjima. Ali me onda nešto zaustavi, kao neki nevidljivi zid. I koliko god da hoću naprijed ne mogu. I začujem Isusa kako govori: – Sestro, to nije put kojim ja želim da ti ideš. „Ja sam put, istina i život.“ Iv. 14:6

Jednom godišnje, u mojoj crkvi, organizira se Dan zahvale. Kroz Riječ i pjesmu zahvaljuje se Bogu za sve plodove koje nam daje. Za tu priliku aranžira se stol gjde se izloži voće i povrće, kruh, kolači i sve ostalo što svaki pojedinac donese. Svega bude u obilju. Na kraju službe bude prava gozba. Ima dovoljno i da svatko ponešto ponese doma. Meni je svake godine jednako doljmljivo to bogoslužje. Za tu priliku pripremila sam poruku koju želim podijeliti s čitateljima mog bloga.



Sjeme je mlada biljka u privremenom stadiju mirovanja, opskrbljena rezervnim hranjivim tkivom, a izvana obavijena sjemenom lupinom. Služi razmnožavanju sjemenjača. Razvija se iz sjemenog zametka na otvorenom plodnom listu ili u samom plodu. Razvitak sjemenke počinje oplodnjom, koja se provodi unutar sjemenog zametka. Sjemenka ima lupinu koja služi za zaštitu i rasprostranjivanje pa je u vezi s tim različito oblikovana. Za rast sjemena potrebna je dobra zemlja, sunce i voda. Sjeme se sije i žanje u određeno vrijeme godine prema vrstama. Sjemenke mnogih biljaka su jestive, važna su prehrambena i industrijska sirovina. Neke sjemenke sadržavaju hranjive tvari pa se upotrebljavaju u medicini.

Evo opisa jedne veličanstvene biljke koja se spominje i u Novom Zavjetu. To je gorušica. Domovina joj je Mediteran, ali se uzgoj proširio na Europu i Aziju. Gorušica je jednogodišnja biljka grmolikog oblika. Na Bliskom istoku raste crna gorušica čiji grm izraste do dva metra visine. Cvijet je žuto-zelene boje. Kao plod razvija jednu ljušturu koja sadrži 7-10 okruglih sjemenki promjera 1mm. Sjemenke su bez mirisa, ali prodornog ljutog okusa. Gorušica može biti samonikla, a može se i uzgajati. Voli sunčan položaj, ljeti blagi hlad, te bogato i propusno tlo. Iz sjemena crne gorušice dobiva se ulje koje se koristi u narodnoj medicini. Sirove sjemenke se koriste u prehrani (kao začin i za spravljanje senfa). Svojstva gorušice: sprječava rast tumorskih stanica osobito u probavnom sustavu, pomaže u liječenju astme, reumatoidnog artritisa, migrene, arteroskleroze, šećerne bolesti, krvnog tlaka, sinusa, slabog apetita. Sadrži minerale i vitamine: selen, željezo, kalcij, cink, mangan, magnezij, fosfor, vitamine niacin (B3), B6, E i C, aromatična ulja te bjelančevine, masti, omega 3-masne kiseline, ugljikohidrate i dijetalna vlakna.

Tko li je mogao stvoriti tako veličanstvenu biljku, doli naš svemogući Gospodin Bog.

Prvi pisani zapis u kojem se spominje gorušica potječe prije 5000 godina, a spominje se i u Novom Zavjetu u kojem se Kraljevstvo nebesko uspoređuje sa sjemenkama gorušice. „Kraljevstvo je nebesko slično gorušičinu zrnu koje netko uze i posija na svojoj njivi. Ono je, svakako, najsitnije od svega sjemena, ali kad uzraste, bude veće od drugoga povrća, razvije se u stablo, tako da dolaze ptice nebeske i gnijezde se u njegovim granama.“ (Mt 13:31,32)

U knjizi Postanka u prvom poglavlju piše da je Bog stvarajući život na zemlji, svemu živome (bilju, životinjama i čovjeku ) napravio sjeme, svakome prema svojoj vrsti i da svako prema svojoj vrsti donosi plod. Naredio je: - „Plodite se i množite.“ (Post 1:22) Osnovna zadaća sjemena je razmnožavanje, zatim prehrana pa liječenje. U Bibliji se spominje još jedna vrsta sjemena. To je riječ Božja. („Sjeme je riječ Božja.“ Lk8:11) Riječ-sjeme se neprestano sije neovisno o godišnjem dobu. Zadaća riječi-sjemena je razmnožavanje vjernika, duhovna prehrana i duhovno liječenje.

U Mt 13:37,38 piše: „Sijač dobrog sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva.“ Tko je najvažniji? „Niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji čini da raste – Bog. Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva jedno su.“ (1 Kor 3:7,8)
Što je Kraljevstvo nebesko? Gdje je Kraljevstvo nebesko? „Kraljevstvo Božje ne dolazi tako da se to može vidjeti; niti će se moći kazati: 'Evo ga ovdje' ili 'eno ga ondje'. Jer kraljevstvo je Božje među vama.“ (Lk 17:20,21)

Tko su članovi Kraljevstva nebeskog? Sumirajmo: Bog, sjeme, sijač, njiva, plod, žetelac. Ne čini li to sve Kraljevstvo nebesko? Kraljevstvo nebesko se mora širiti. Mora se ispuniti Božja zapovijed: „Plodite se i množite.“ Budimo predani Božji suradnici, vrijedni sijači i žeteoci, jer „će svaki primiti svoju plaću prema svome trudu. Mi smo Božji suradnici; vi ste Božja njiva, Božja građevina.“ (1 Kor 3:7-9) Imamo uvijek spremno sjeme, riječ Božju, moćno sjeme koje uvijek donosi rod. „Posijan na 'dobru zemlju' jest onaj koji čuje i razumije riječ, te rodi i donese rod: jedan stostruk, drugi šezdeseterostruk, treći trideseterostruk.“ (Mt 13:23)

„Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ Iz 55:10

JEDNOSTAVNA ISTINA

Lav Tolstoj priča o čovjeku koji je za plaću trebao dobiti u posjed onoliko zemlje koliko je mogao obići od izlaska do zalaska sunca. Slijedećeg jutra čovjek je krenuo na put. Nije se odmarao, jeo je hodajući, samo da ne gubi vrijeme. Trčao je sve brže, ne bi li dobio još više. Tek kad se navečer vratio posve iscrpljen, ponosno je rekao: "Sve ovo sada pripada meni!" A onda je pao mrtav zbog srčanog udara. Tolstoj zaključuje priču: "Koliko malo zemlje je čovjeku potrebno!"
Ova priča podjeća nas na ono što svatko od nas zna: "Posljednja košulja nema džepova." Neugodno je razmišljati o tome. Ali to nam pomaže u tome da sagledamo stvarnost i shvatimo koliko je važno posjedovati nešto što je vječito.



U NEVOLJI

Jedinog preživjelog u nekom brodolomu more je izbacilo na nenaseljeni otok. Svaki je dan na horizontu tražio pomoć. Od naplavljenog drva je izgradio kolibu. Ali ona se jednog dana zapalila. Dim se uzdizao. Dogodilo se ono najgore: izgubio je sve. Slomljen tugom i pun gnjeva vikao je: "Bože, kako si mi to mogao učiniti"?. Sljedećeg ga je dana probudio zvuk broda koji ga je došao spasiti!" "Kako ste znali da sam ovdje?", doviknuo je. "Vidjeli smo dimni signal!"
Usred boli i patnje Bog je na djelu. Možda su neki loši događaji "Dimni signali", kojim Bog želi pokazati Svoju milost!



BOG JE DRUGAČIJI

Ja kažem: "Nitko me ne voli."
Bog kaže: "Ja te volim." (Ivan 3:16)
Ja kažem: "Osjećam se usamljeno."
Bog kaže: "Ja te neću nikada napustiti niti ostaviti na cjedilu." (Hebrejima 13:5)
Ja kažem: "Bojim se."
Bog kaže: "Ne boj se." (Ivan 16:33)
Ja kažem: "Imam toliko briga."
Bog kaže: "Sve brige prepusti meni." (1 Petrova 5:7)
Ja kažem: "Nitko mi ne može oprostiti."
Bog kaže: "Ja ti opraštam." (1 Ivanova 1:9)