Stigla zima, stigo Božić, prošo Božić, a snijega ni za lijek, pa čak ni u mome selu. Počet ćemo i mi kontinentalci pričat o snijegu svojoj djeci ko o nekoj dalekoj pojavi, magiji, nečemu što nije normalno za ove krajeve, i čudit se kad se ponovo pojavi, ko Dalmatinci koji odgađaju svakodnevne aktivnosti (pa čak i školu) zbog toga. Bit će ovo još jedna zima kad će sanjke služiti kao savršen teren paucima da kroje svoje mreže. Nekoć se samo zbog toga išlo na zimovanje, ko na skijanje, ko na sanjkanje, ko na grudanje.
Sanjkanje je u Virovitici bila najnormalnija aktivnost u ovo doba godine (bar prije pojave Q3, ISDN-a, WoW-a i DSL-a). Oni kojima se nije dalo ić autom u takvo vrijeme, otišli bi na obronke parka dvorca Pejačevića i odabrali stazu po svome ukusu
Tu se skupljala ekipa koja je svodila sanjkanje na profesionalnu sportsku aktivnost, diskutirali bi o tehnikama spusta, kojom mašću je najbolje podmazati željezo na sanjkama, se su li bolje one sanjke koje su skroz od metala ili one drvene. A mi klinci bi kupili njihove fore i radili razno razne vratolomije tipa supermen tehnika:
To su bili dani za koje se toplo nadam da će se ponovit prije neg počne špica s završnim ispitima.
Buraz je l palo šta kod tebe?
|