Zašto "Plavuša SA kamena"

Kako biti plavuša u nazovimo ih srednjim dvadesetim u gradu u kojem nemaš kino, pošteni restoran (osim jednog koji ili zjapi prazan ili je krcat onih koji slave zaruke, krizme, pričesti i slično), noćni klub bez narodne muzike, mora i DEČKA!

Preko sestre, koja je starija od mene, s čitanjem „OK!-a“ i „Teen-a“ počela sam negdje u petom razredu osnovne škole. Dok sam čitala sve te "uber" cool članke o tinejđericama i njihovim ljubavnim avanturama, mjesečnim shoppinzima na koje se mjesečno trošilo po cca. tisuću kuna (što mi ni danas nije jasno), bila sam uvjerena da će i moj život biti tako „uzbudljiv“ čim krenem u srednju školu. Kada sam krenila u srednju i vidjela da ni LJ od tih ljubavnih priča nema, a shopping da i ne spominjem, odlučim prestati kupovati teen novine, jer ja sam već velika i to su gluposti za one u osnovnoj školi.

Krajem srednje sam otkrila „Cosmopolitan“ u kojem je bilo tekstova, koji iskreno i nisu za tu dob, ali ja sam već bila „odrasla“ i naravno da me zanima kako zadovoljiti muškarca u krevetu, iako ni s od seksa nisam okusila. Uz sve te članke, nekako su me najviše zanimali (i dan danas) „Dnevnik jedne blogerice“ i svi članci koji su se odnosili na stvarne priče. Uz Cosmo sam otkrivala i blogove na netu i uglavnom su ih pisale cure/žene/majke/kraljice koje žive u velikim gradovima i sve te žene putuju, odlaze na ljetovanja i td., imaju tako zanimljivo-komplicirane muško-ženske odnose.

Do prije par godina maštala sam o takvom životu, gdje ću raditi u jednoj ekstra zanimljivoj markentiškoj agenciji (jednom i hoću!) i nakon napornog radnog dana s prijateljicma odlaziti na Cosmopolitan (odrasla sam uz „Seks i grad“ ) i kukati o tome kako me je naživcirala kučka od šefice, ali mi je dan popravio novi je*eno zgodni kolega. U međuvremenu se javio bivši koji se vratio s Tajlanda, gdje je otišao otkriti tko je zapravo pa je shvatio da sam ja žena njegovih snova, ali problem je što sam već tri puta bila na kavi i jednom u kinu s Markom i baš smo si kliknuli.

E pa moj život u gradu koji je prometno odsječen, u kojem je svaka četvrta osoba krvno vezana s tobom i gdje svaka baba zna s kim si pio kavu i šta ste na toj kavi pričali (!?) NIJE TAKAV!! Moj život je dosadan, srećom što još neko vrijeme imam posao. Dan mi se sastoji od toga da ustanem, odem na posao u 10.30h pijem kavu, u 15.00h odlazim kući i ostatak vremena odmaram, nešto napravim po kući, eventualno odem na kavu, s grčem u želudcu jer točno znam gdje tko sjedi i što tko pije! Nije ovo grad u kojem možeš otići u teretanu, u biti možeš, ako ti se sviđa rupa sa prastarim spravama i muškarci koji bi se rasplakali kada bi im rekli „e malo si oslabio“ .. Ima tu i aerobik, probala sam al to je kao da si muškarcu dao da obuje štikle! :/ Jer ono što bih ja toga nema…

Nisam počela pisati ovaj blog iz razloga da kukam/plačem/žalim/tugujem za svojim životom! Dapače! Ja ću svoj život promjeniti, POLAKO. Jer mi u Zagori drugačije ne znamo! A i da izviniš, hebeš čovika koji sve priko noći ostvari. Blog sam počela pisati, tj. pokušavam, iz razloga da iz prve ruke vidite kako je biti plavuša sa kamena u SREDNJIM dvadesetim (jer kasne dvadesete ružno zvuči ) bez kršnog momka iz dobrih kuća, dok se tvoja generacija već poudala/poženila, zaručila ili su nedaj Bože već pred razvodom i gdje možeš birati između onih koji su stajali za šankom prije deset godina (još se nisu makli) i likova mlađih od tebe kojima je glavni cilj kupiti aluminijske felge i vikendom naručiti bocu Brandy-a.

P.S. Nemojte zamjeriti na ikavici i kojoj pravopisnoj pogrešci.
DO ČITANJA, AKO NETKO I ZALUTA.

Oznake: plavusa sa kamena, plavuša, Dalmatinska Zagora, Zagora, vukojebina, tamo gdje je vuk domaća životinja