Svi znate što je maslačak. To je ona divna biljka koja jako voli vjetar. Bez vjetra maslačak ne bi postojao. Ne bi imalo što raznijeti sjemenke sa malenim padobrančićima. I vjetar ih odnese u nepoznato i možda uspiju, a možda i ne. Kao i život.
U maloj metafori maslačka, naišli smo na dvije osobine ovog svijeta: ljubav i život. I metafora savršeno dobro pristaje.
Maslačak ne zna kako će otići njegove sjemenke kada zapuše vjetar. Možemo slobodno reći da je maslačak u milosti ili nemilosti vjetra. Život se možda rodi, a možda i ne. I to je opet u nekoj milosti ili nemilosti, ovog puta slučaja.

Paralelu vučem na sasvim jednu drugu stranu. Čovjek cijelog svog života traga za ljubavlju. I ponekad mu lahor vjetra nanese sjemenku koja će se pretvoriti u tu ljubav, možda ga samo dotakne, a mi osjetimo zaljubljenost u zraku. Ponekad nas sjemenka pogodi nasred čela, ali mi smo slijepi, budemo zaokupljeni mislima i ne vidimo je. I onda se dogodi što: kažemo nemamo sreće. A sjemenka ljubavi stoji i dalje na našem čelu. Ponekad imamo prijatelja koji nas upozori na grešku. Ponekad sami vidimo da imamo nešto na našem čelu. A ponekad igrom sudbine, dođe još jači nalet vjetra i otpuše sjemenku sa našeg čela. I mi ostanemo bez ljubavi, niti svjesni da smo je imali. I život ide dalje, mi plačemo i tražimo ljubav, a oko nas vjetar puše.
I donosi nove sjemenke, a mi, mrzeći vjetar sklanjamo se u zavjetrinu svakodnevnog života.
I ljubav leti pored nas, a mi mislimo gdje je.
Baš smo slijepi, zar ne?