Svi znate što je maslačak. To je ona divna biljka koja jako voli vjetar. Bez vjetra maslačak ne bi postojao. Ne bi imalo što raznijeti sjemenke sa malenim padobrančićima. I vjetar ih odnese u nepoznato i možda uspiju, a možda i ne. Kao i život.
U maloj metafori maslačka, naišli smo na dvije osobine ovog svijeta: ljubav i život. I metafora savršeno dobro pristaje.
Maslačak ne zna kako će otići njegove sjemenke kada zapuše vjetar. Možemo slobodno reći da je maslačak u milosti ili nemilosti vjetra. Život se možda rodi, a možda i ne. I to je opet u nekoj milosti ili nemilosti, ovog puta slučaja.

Paralelu vučem na sasvim jednu drugu stranu. Čovjek cijelog svog života traga za ljubavlju. I ponekad mu lahor vjetra nanese sjemenku koja će se pretvoriti u tu ljubav, možda ga samo dotakne, a mi osjetimo zaljubljenost u zraku. Ponekad nas sjemenka pogodi nasred čela, ali mi smo slijepi, budemo zaokupljeni mislima i ne vidimo je. I onda se dogodi što: kažemo nemamo sreće. A sjemenka ljubavi stoji i dalje na našem čelu. Ponekad imamo prijatelja koji nas upozori na grešku. Ponekad sami vidimo da imamo nešto na našem čelu. A ponekad igrom sudbine, dođe još jači nalet vjetra i otpuše sjemenku sa našeg čela. I mi ostanemo bez ljubavi, niti svjesni da smo je imali. I život ide dalje, mi plačemo i tražimo ljubav, a oko nas vjetar puše.
I donosi nove sjemenke, a mi, mrzeći vjetar sklanjamo se u zavjetrinu svakodnevnog života.
I ljubav leti pored nas, a mi mislimo gdje je.
Baš smo slijepi, zar ne?

Kada se nađu dvoje ljudi koji odgovaraju jedno drugome, kaže se da svijet stane. Da je to to, da se nema što misliti. Ispričat ću vam jednu priču koja će reći suprotno. I to sve radi malo ponosa i slušanja toga što drugi kažu.

On je bio jednom riječju pravi momak. Radišan i vrijedan, život ga nije mazio, a ni pazio, no unatoč svemu nije išao lakšom stranom života. Uvijek je bio pošten. Uvijek je radio na tome da novac zaradi pošteno. Gledao je kako nitkovi kraj njega uspijevaju preko noći, ali on je imao svoj zacrtani put. I nije puno mario što su mu drugi govorili ili su ga nazivali pogrdnim riječima. Jer on je išao svojim putem. Žute pločice nisu vodile u Oz, vodile su ga dalje kroz život. I na tom putu je naišao na mnogo limenih ljudi, lavova bez srca i hrabrosti, ljudi od slame. I uvijek je bio i ostao isti.

Ona je bila jednostavna i nadasve obična cura. Živjela je skromno i nikada nije željela više nego li joj je istinski trebalo. Radila je svakakva poslove, danima i noćima, sve da bi imala koju kunu, da bi spojila kraj sa krajem. Cijela nagrada bi joj bila da tu i tamo, nekada, kada može priušti sebi neku malenu sitnicu. Naučila je cijeniti sitnice više od velikih stvari u životu. Naučila je da je baš sitnica ono pravo. Jednom prilikom je kupila naušnice na velikoj rasprodaji koje je netom poslije izgubila. Bila je tužna. Zbog sitnih malenih narukvica. Njezine prijateljice su je uvijek na neki način žalile jer je jako malo bila vani, uvijek je visila kući i praktično nije imala društvo. To što se ponekad zaleti negdje, i što ostane na piću sat ili dva bilo je jako malo izlaska.

I on i ona su razmišljali o tome kako bi bilo lijepo naići na neku skromnu osobu i biti sa njom. Živjeti sam je imalo svoje prednosti, ali to nije bilo to, oboje su željeli još nekoga kraj sebe. A nikako naići na pravu osobu. Ulazili su i izlazili iz veza, često odbačeni, prevareni. Boljelo ih je. I smatrali su da nije uredu da ovoliko pate u ljubavi. Pa nikada nisu nikoga povrijedili, a bili su povrijeđeni mnogo puta. Tko im šalje i kakvu kaznu, radi čega? Na to pitanje odgovora nisu imali.

Jednom prilikom njihovu putevi su se presjekli. Doslovno kao u filmovima , na prvi pogled znali su da je ispred njih ljubav njihova života. Gledali su se jako kratko i prošli su jedno kraj drugoga. Ljubav se rodila u djeliću sekundi. Samim gestama, bez iti jedne riječi dogovorili su se da će se sutra naći na istom mjestu. I sutra je došlo vrlo brzo. Ona ga je čekala i on je došao. Razmijenili su riječi i riječi su sve govorile osim jedne, a to je bila ona prava, neizrečena. I mnogo je riječi rečeno tu večer osim, opet, one prave. I tako iz dana u dan. I sve su rekli, ali spomenuli ljubav nisu. Na kraju, susreti su se razrijedili, prestali su biti interesantni jedno drugome. Riječi više nije bilo. Potrošile su se na nebitne stvari.

Ljubav nisu nikada izrekli, a ljubav, barem njihov početak je bio tu. Ljubav je otišla. Kao i njih dvoje. Nedorečni, kako je nedorečena bila i sama ljubav. I patili su i tražili su i nisu bili niti svjesni da je jedina greška koju su napravili to što preko svojih usana nisu imali hrabrosti izreći najljepšu riječ koju čovjek u svom životu upozna. Ljubav.

Nemojte da se to i vama dogodi. Radije recite riječ ljubav jedanput više, nego li jednom manje.