Kada se nađu dvoje ljudi koji odgovaraju jedno drugome, kaže se da svijet stane. Da je to to, da se nema što misliti. Ispričat ću vam jednu priču koja će reći suprotno. I to sve radi malo ponosa i slušanja toga što drugi kažu.

On je bio jednom riječju pravi momak. Radišan i vrijedan, život ga nije mazio, a ni pazio, no unatoč svemu nije išao lakšom stranom života. Uvijek je bio pošten. Uvijek je radio na tome da novac zaradi pošteno. Gledao je kako nitkovi kraj njega uspijevaju preko noći, ali on je imao svoj zacrtani put. I nije puno mario što su mu drugi govorili ili su ga nazivali pogrdnim riječima. Jer on je išao svojim putem. Žute pločice nisu vodile u Oz, vodile su ga dalje kroz život. I na tom putu je naišao na mnogo limenih ljudi, lavova bez srca i hrabrosti, ljudi od slame. I uvijek je bio i ostao isti.

Ona je bila jednostavna i nadasve obična cura. Živjela je skromno i nikada nije željela više nego li joj je istinski trebalo. Radila je svakakva poslove, danima i noćima, sve da bi imala koju kunu, da bi spojila kraj sa krajem. Cijela nagrada bi joj bila da tu i tamo, nekada, kada može priušti sebi neku malenu sitnicu. Naučila je cijeniti sitnice više od velikih stvari u životu. Naučila je da je baš sitnica ono pravo. Jednom prilikom je kupila naušnice na velikoj rasprodaji koje je netom poslije izgubila. Bila je tužna. Zbog sitnih malenih narukvica. Njezine prijateljice su je uvijek na neki način žalile jer je jako malo bila vani, uvijek je visila kući i praktično nije imala društvo. To što se ponekad zaleti negdje, i što ostane na piću sat ili dva bilo je jako malo izlaska.

I on i ona su razmišljali o tome kako bi bilo lijepo naići na neku skromnu osobu i biti sa njom. Živjeti sam je imalo svoje prednosti, ali to nije bilo to, oboje su željeli još nekoga kraj sebe. A nikako naići na pravu osobu. Ulazili su i izlazili iz veza, često odbačeni, prevareni. Boljelo ih je. I smatrali su da nije uredu da ovoliko pate u ljubavi. Pa nikada nisu nikoga povrijedili, a bili su povrijeđeni mnogo puta. Tko im šalje i kakvu kaznu, radi čega? Na to pitanje odgovora nisu imali.

Jednom prilikom njihovu putevi su se presjekli. Doslovno kao u filmovima , na prvi pogled znali su da je ispred njih ljubav njihova života. Gledali su se jako kratko i prošli su jedno kraj drugoga. Ljubav se rodila u djeliću sekundi. Samim gestama, bez iti jedne riječi dogovorili su se da će se sutra naći na istom mjestu. I sutra je došlo vrlo brzo. Ona ga je čekala i on je došao. Razmijenili su riječi i riječi su sve govorile osim jedne, a to je bila ona prava, neizrečena. I mnogo je riječi rečeno tu večer osim, opet, one prave. I tako iz dana u dan. I sve su rekli, ali spomenuli ljubav nisu. Na kraju, susreti su se razrijedili, prestali su biti interesantni jedno drugome. Riječi više nije bilo. Potrošile su se na nebitne stvari.

Ljubav nisu nikada izrekli, a ljubav, barem njihov početak je bio tu. Ljubav je otišla. Kao i njih dvoje. Nedorečni, kako je nedorečena bila i sama ljubav. I patili su i tražili su i nisu bili niti svjesni da je jedina greška koju su napravili to što preko svojih usana nisu imali hrabrosti izreći najljepšu riječ koju čovjek u svom životu upozna. Ljubav.

Nemojte da se to i vama dogodi. Radije recite riječ ljubav jedanput više, nego li jednom manje.