Karanfil ili ruža. Bio je u dvojbi. Karanfil ili ruža, možda nešto treće. Nije li cvijeće već ofucani dar. Odabrao je ružu. Karanfil mu se činio previše jednostavan cvijet. A zatim je krenuo put nje. Nisu bili u nekom sretnom razdoblju veze, zapravo, jedva da su se viđali. Što od poslovnih obaveza, što od trenutaka, jer zvijezde izgleda nisu bile naklonjene njihovom putu. No, ipak treba riskirati šansu, život, želju, štogod. Treba pokušati opet, jer nikada nismo sve opcije probali niti ih se sjetili. Pozvonio je dvaput kratko. I što ga je najviše začudilo, dlanovi su bili znojni. Osjećao se kao pubertetlija koji je došao kod cure. I nije znao što ga tamo čeka, a opet, želio je nju. Kako dijete koje postaje odraslo biće može željeti curu koja postaje žena. Prenijela ga je iz misli, jer je stajala obučena u trenerku, sa pomalo upitnim pogledom na licu. Nasmijao se i ušao u stan i ne krijući nešto posebno ružu koju je nosio. Ona mu već ionako nije imala nikakvog smisla. Shvatio je zapravo što je njegova pogreška. Činio je nešto jer je to tako trebalo biti napravljeno. No pravila u vezi, pravila u ljubavi nema. Treba biti nesputano slobodan. Što je u sputanom svijetu prepunom savjeta jako teško.
Sjeo je na stolicu i ružu položio na stol. Pogledala ga je i hladno se nasmijala. Nije joj bilo jasno da on smatra nju tako "lakom žrtvom" kada joj je i ruža za pomirenje bila dovoljna. No poznavala ga je dovoljno, znala je da nije takav. Saznanje i njezina inteligencija su se udružili. Željela je shvatiti što se zapravo događa. Sada se polako hladila od bijesa. I gledala ga je kako i dalje bez riječi stoji na stolici, a ruža vapi za vodom.
U ruži je ležao odgovor. Naravno da nije htio sa ružom riješiti sve probleme. Bojala se zapravo da ta ruža znači kraj. A on je i dalje šutio. I onda dok ga je tako gledala, učinilo joj se da je suza pošla krajem njegova oka. Nikada plakao nije. Ni kada su imali znatno gore svađe i probleme. Nešto nije valjalo. Nešto je gadno bilo loše.
Nakon minuta tišine koje su izgledale kao vječnost, progovorila je: "ljubavi, što je, što ne valja". Htio je odgovoriti, ali nije mogao. Umjesto riječi potekle su suze, umjesto odgovora iz grla je izašao jecaj. I gorke su suze potekle. Privila se uz njega i tješila ga. Pustila je da isplače suze na njezinom ramenu. Suzama nije bilo kraja, neutješno je plakao. Prihvatila je svojim dlanovima njegovo lice i poljubila njegove slane usne. Zaplakao je još jače, još snažnije. Više nije znala što činiti, nije imala ideje, nije znala kako dalje. Bila je zbunjena. A on je i dalje plakao.
Zaspala je, zagrljena uz njega. Košulja mu je bila natopljena suzama, mokra. Hladna.
Probudio ju je poljubac. Njegov poljubac. Očiju crvenih od suza. No toplih očiju. Očiju koje su nešto govorile.
I prije nego li je stigla izgovoriti prvu riječ, rekao je "Ljubavi, zašto , zašto se samo u lošemu slažemo. Plakao sam i ti si mi došla u krilo, pazila me, ljubila tako nježno". "Zašto to isto ne radiš i kada smo sretni. Kada imamo cijeli svijet samo za nas. Zašto tada satireš našu ljubav, gužvaš i bacaš je" Čemu ta potreba, ta destrukcija?
Zagledala se u njega i u prvi mah zapitala o čemu on priča. A onda je odjednom shvatila. Imao je pravo, nije uživala u ljubavi, nego ju je grčevito držala za sebe. Kada je bilo lijepo, bilo je lijepo njoj. A kada je bilo lijepo njima, onda neće biti lijepo nikome. Znala je samo da to ne čini namjerno. Radila je to jer ju je tako život naučio, jer je tako živjela prije, tako je uspjela demone ubiti u prošlosti. No on nije bio kriv za te demone. On je bio netko nov, nije imao veze sa prošlošću.
Došlo je vrijeme za promjene, polako ali sigurno, vrijeme za promjene. I vrijeme da se strah baci i zaboravi.
Prvi korak prema budućnosti.
Prema ljubavi.