Kako opisati jednu osobu u jednoj riječi. Kako je opisati u tisuću riječi. Zadatak je težak. No opisati što osjećaš prema nekoj osobi možeš napraviti pomoću jedne riječi. Riječ ljubav. Kako li samo slatko odzvanja. Riječ poljubac, ima li slađe riječi? Riječ volim. Ima li jače riječi?

Sve su to klišeji po čijim smo utjecajima. A utjecaj na nas vrši okolina. Ljudi koje znamo ili slučajni prolaznici. Svi se slažemo da se ljubav ne izgovara nego iskazuje. Ali je isto tako lijepo čitati i čuti kada ti netko kaže da te voli. Nedostaje nam toga u ovom užurbanom, sivom smogovskom svijetu. A dani prolaze i prije nego li se mi okrenemo. Godine idu i ne vraćaju se, godine nemaju želju za povratkom. Žele nas baciti na koljena, od nas napraviti starčiće i onda samo čekati. Godine će prolaziti istim ritmom, a naš će život letjeti kraj nas.

Susreo sam je. Slučajni (tako se to kaže) susret, razmjena pogleda i sve je rečeno bez riječi. Savršeno. Idila. Idemo dalje. Zatim smo došli do stadija da izlazimo vani, pričamo, čavrljamo, držimo se za ruke kao zaljubljeni osmoškolski par koji se poljubio par puta. Pa smo otišli u stan i vodili ljubav. Hm, ljubav se može izreći, ali kako se može voditi (opet otrcana fraza)
Zatim smo išli korak dalje. Korak previše, možda? Sve je nestalo u času, lijepe riječi su zaboravljene, a ružne su postale uobičajene. Od ljubavi niti traga. Samo uspomena, tek tihi šapat u daljini. Krasno, ljubav je nestala kako je i došla. Poput sinusoide koja je počela strmo padati po nuli.

Ne čujem se više sa njom, ne znam ni gdje je. Nestala je, kao da je nikada niti znao nisam. Riječ ljubav sada čujem samo ponekad kada prolazim kraj par koji se zaklinje na ljubav, koji se ljubi strasno. Kako sam ja ljubio nju. Dan su postali dosadni, sivi i užasno spori. Nikako da prođu, jednaki su kao i sve ostalo oko mene. Kao sivilo dana koje nema početka niti kraja.
Osjećam se kao starčić pred kraj. Toliko toga bih napravio, a tako malo snage imam. Tako puno želja, a tako malo vremena.

Razmišljanja mi je prekinula ona. Druga, nova ljubav. Tek razmjena poruka, tek puka šetnja, tek lagano držanje za ruku. I poljubac više.

Opet sam mlad i pun života. Opet zaljubljen. Opet ljubim.

Danas je svijet ljubičast i na cvjetiće. Do sutrašnjeg sivila.

U ljubavi nisam imao nikada prevelike sreće. No što je to zapravo ljubavna sreća? Što to definira tko je, a tko nije sretan, kako je ljubav bila naklonjena njemu, njoj. Polazim od toga da trebaš biti dobar i ma kako izgledalo da dobri na kraju najgore prođu, dobrota se ponekad ipak isplati. Uostalom ne možemo se mijenjati, takvi smo kakvi se rodimo.
Ove misli su mi lutale dok sam čekao nju. Pa recimo da mi je to jako draga, ali ipak samo poznanica. Nije prijateljica, i ne ,vjerujem joj, da ne ispadne da joj ne vjerujem, ali imamo još puno misli razmijeniti prije nego li joj stavim u kratku listu prijatelja. Zvono je prijatno odzvonilo svoju melodiju i dalo znak da netko stoji ispred vrata. Laganim korakom sam došao i otvorio, a ona je odmah ušla i u prolazu bacila kratki osmijeh. Pa prijateljice, kažem ja, kako si mi. Odgovor je bio kratak i jasan: "ja dobro, ali malo hladno, sva sreća što je kod tebe baš ugodno". "Spremio si kokice, znaš da ih volim" - kazala je. "Pa znaš, kokice ne vole kada čekaju, sada ću ja to napraviti" - kazah joj i odmah sam krenuo u akciju spravljanja istih. Ona je otišla u sobu, legla na trosjed i bacila pogled na televiziju. Došao sam nakon par minuta i odmah sam se pobunio. "Što je ovo, u vlastitom stanu nema gdje sjesti, to nije pravedno". Odgovorila mi je mazno: sjedi kraj mene, ja ne grizem, pogotovu ne prijatelje. Ne znam, da li sam vam rekao, ali je bila jako lijepa cura. Kao za neko pravilo prijateljice su mi bile daleko ljepše nego cure. I ipak mi nije bilo svejedno kada je to rekla, no pokorio sam se. Kokice su vabile da budu pojedene, a ja eto, uvalio se u trosjed, kraj ženskog mirisnog tijela. Stvarno je savršen ovaj vikend pomislio sam dok sam podizao glavu kako bi vidio TV od njezine kose. Ona se pretvorila u pravu malu mašinu za uništavanje kokica. Neću vas lagati, bilo mi je jako lijepo. U jednom sam trenutku nehotice prešao preko njezine kose. Onako lagano, ovlaš, ali sam znao da je to osjetila. Tiho mi je rekla: " molim te ponovi to" Takvoj želji nema pogovora. Način i glas kojim je to rekla su me ostavile sve osim ravnodušnim. Gladio sam je po kosi, uživao, kao i ona. Zapravo preplavio me osjećaj koji je bio mješavina sreće, veselja, nečeg lijepog, čiste i istinske ljubavi. Onako, kao da ljubav nikada postojala nije, pa se eto upravo sada i u ovaj tren stvara. Savršeno, mislio sam i uživao. Nisam primijetio kako mi se približila i sada smo bili jedno do drugog. Bili smo jedno mirno biće. Savršeno i mirno, samo jedno biće. Gladio sam je po kosi barem sat vremena. Jednolični pokreti koji su učinili da smo i ona i ja upali u neko stanje polusna. Vrijeme je stalo, ali jačina osjećaja se nije izgubila. Vjerojatno smo i malo odspavali, a trgli smo se istovremeno iz polusna i tiho se nasmijali kada smo shvatili tu činjenicu. Legla je na leđa i njezina glava je bila u mom naručju, njezine usne su bile vrlo blizu mojima. Mogao sam je poljubiti, sada, odmah, mazno ili strastveno, no ja prijatelje ne ljubim. Bojim se da ću ih izgubiti. Bilo mi je neugodno i više sam gledao televiziju , nego li nju. Mora da je to osjetila ,jer mi je rukom pokrila oči. "Što to radiš, pitam je, zašto si mi pokrila oći" , pitao sam je. Odgovor je glasio: "Pokrila sam ti oči jer si slijep, pomoću očiju ionako ništa ne vidiš" Pobunio sam se na tu izjavu, ali ona je nastavila "Nemoj me lagati, i ja sam maloprije gledala tvoje lice, kako si ti gledao moje, i ja sam osjetila želju da te poljubim, a želja je bila pakleno jaka" "Bojim se", promrljah, bojim se da ću te izgubiti.
"Radi jednog poljupca nećeš to ti ja garantiram", rekla je. "Ne bih želio niti probati", kazao sam tiho. Spustila je ruku sa mojih očiju, pridigla se i poljubila me. Ne mogu vam opisati kako sam se osjetio. U meni su se srela dva svijeta: jedan je urlao od sreće, a drugi postavljao milijun pitanja. A ja sam bio u sredini i pitao se: što se zapravo dogodilo.
"Ovaj poljubac je hvala, za maloprijašnje maženje, za trenutke kada sam se osjetila poput malog šteneta koje je pomaženo. Onako maleno, slatko, krhko, sa onim velikim crnim očima koje te gledaju pogledom punim dobrote. Kako da ti drukčije kažem koliko sam ti zahvalna to jer to nisi iskoristio, jer ti mogu vjerovati. Dala sam ti poljubac jer sam se tako osjećala. I nije mi žao. I znaj da žena može ljubiti na više načina.

Od tog dana , poštivam je znatno više, a moja lista frendova je dobila još jedno ime. Iako je kratka za jedno je ime duža. A ja sam bogatiji za jedno iskustvo….

Marjan je predivno mjesto. Za ljubljenje naravno. Pristala je upoznati se nakon samo par poruka. Eto i to čudo da mi se dogodi. I sastali smo se kraj kazališta nakon samo pola sata otkada smo razmijenili zadnju poruku. Nisam niti slutio, ali niti slutio da će taj jedan susret značiti meni toliko. Kako je bilo ljeto, bio sam lagano obučen. Ona me dočekala u lepršavoj suknjici, malo dužoj minici da budem precizniji. Ljepota, da bila je lijepa. Ima je lijepu crnu kosu, imala je široke usne, prekrasan dubok pogled. Kada te gleda sa ta dva mačja oka, kako da ti gleda dušu. Lijepo je gledati te oči i pitati se što vlasnica tih očiju misli dok gleda tebe. Nakon kratkog rukovanja i razmjene osmjeha i pitanja gdje ćemo dobio sam jedini, mogući i razuman odgovor. Idemo na Marjan, rekla je, volim prirodu, volim čisti zrak i zvukove prirode.

Šetali smo, pričali, smijali se. Znam da će vam zazvučati čudno, ali ne znam smijem li reći što sam zapravo osjetio. Može li se osoba zaljubiti nakon samo par riječi i pokojeg osmjeha. Pa ne stigneš ni srce dati, a već si ga dao. Nije mi bilo žao. Samoća je učinila to da je svako društvo bilo jako lijepo. Ovo društvo mi je bilo još ljepše, bilo je jednostavno rečeno, savršeno. Prešli smo Marjan uzduž i poprijeko, a dan je ipak došao kraju. I pao je mrak, počela je kratka, ali topla noć. Miris smole je postao zagušljiv, a cjelodnevna šetnja i sunce su učinili svoje. Umorili smo se i sjeli u jednu klupu koja se nalazila pokraj staze. Pričali smo o svemu, nismo štedjeli teme. Vrijeme je letjelo. U jednom trenutku mi je rekla: Izvini, no mogu li ispružiti na klupu. Znao sam da to znači da ću je napokon moći dotaknuti i to sam sa osmjehom prihvatio. Kazao sam: pa naravno da možeš, nigdje na klupi ne stoji moje ime, osim ako ga sada ne urežem. Nasmijali smo se na moju opasku, a ja sam dobio nagradu za moje cjelodnevno strpljenje, njezinu glavu na svojoj nozi. Ponašao sam se kao da nikada nisam vidio ženu. Smirila se i zaklopila oči, rekavši tiho, samo da se malo odmorim, nadam se da nemaš obaveza ujutro, jer ja ne radim, mogu biti ovdje cijelu noć. I da radim, odgovorih joj , ovakvu priliku ne bi propustio. Pitao sam i dobio dozvolu da joj lagano masiram lice. Prihvatio sam se posla i po njenom disanju sam shvatio da je zaspala. Pustio sam je i zamišljao zašto se tresem od hladnoće i ponašam kao balavac. I uživao. Mir, tek koji zvuk, priroda i ljetna noć. Predivno.

Probudila se nakon pola sata i odmah me napala: pa zašto si me pustio da spavam. Pa sama si rekla da nemaš ništa za raditi, dakle zašto ne bi spavala. Nasmijala se i rekla je: da vraže jedan, pamtiš svaku moju riječ. Kako da ti uzvratim to što si me trpio dok sam spavala. Ah, žrtva je bila prevelika, ali eto što se mora nije teško, kazao sam uz osmijeh. Aha, kaže ona, dobro, dozvoli da primiš nagradu od mene. Pristao sam, ali nisam znao kakva je. Rekla mi je - "zatvori oči" i miruj, to je sve što tražim od tebe. Prihvatio sam igru. Zatvorio oči i čekao.

Koža je divno osjetilo, jer osjeća toplinu. Toplinu njezina lica, dah. Predivno. Savršeno. Zar postoji išta ljepše od toga. I dalje slijep, nestrpljiv, čekao sam. A toplina je postajala sve jača. Poljubac sam naslutio prije nego ga osjetio. Taj dodir, ta toplina me oduzela. Zamišljao sam kako izgleda ovaj trenutak, kakvo je njeno lice dok nam se usne spajaju. Kako opisati taj osjećaj. Nježan je, vrel, a tako jednostavan. Čist. Tako nevin. Tako , tako jedinstven. Odmakla se od mene i poljubac je prestao. A ja sam kao vođen nekom magijom, tražio te usne, taj slatki okus, tu toplinu. Kao droga, nedostajala mi je, kao da je nešto otišlo, nešto jako vrijedno. Htio sam još te droge, tog osjećaja, te topline. Opila me više nego svi mirisi koje sam sada osjećao znatno jače, vjerojatno radi poljupca. Usne su nam se opet spojile, ovaj put strastvenije. Više to nije bio samo nevini poljubac. Ljubila me kao žena koja želi muškarca, divlje, nesputano.
Kroz brojne misli morao sam sam sebi priznati, kako sam zapravo zaboravio kakav je poljubac.

Osjetio sam njezine ruke oko svog vrata, privukla me i osjetio sam njezine grudi. I bio sam u raju osjećaja. Više nisam mogao biti pasivac u igri. Uzvratio sam, stao sam je divlje ljubiti kako je ona mene ljubila. Vraćao sam joj svu ljepotu poljupca, uživao, bio sam sretan.

Vrijeme je stalo, jer ni sam nisam znao koliko smo se ljubili. Bilo je predivno. A onda je ona naglo prekinula poljubac i rekla mi: Lažove jedan, što si mi obećao preko poruka. Ostao sam malo zatečen i brzo se prisjetio predzadnje. A ona je glasila: "Obećaj mi da idemo samo u šetnju". Ona je obećala. Ja sam bio taj koji je navodno želio samo šetnju. A sada vidim da sam želio i nešto više. Poljubac, koji je vama možda nebitna stavka. Ali autor ovog teksta, tj. ja je jako emotivno biće. Za njega je poljubac svetinja, on ne ljubi samo da bi ljubio. On ljubi jer tako osjeća. Rekao sam joj: ti si mene prva poljubila, a naučili su me: kada te netko napadne ti dvostruko uzvrati.

Vidim, dobro su te naučili rekla je. Uza smijeh smo se opet počeli ljubiti i uživali smo u svakoj sekunda. Obećaj mi samo jednu stvar, rekao sam joj. On je odgovorila: "pokušat ću"
Obećaj mi da ćemo i sutra u šetnju po Marjanu. Može, rekla je, može, nema problema.
Marjan je tako divno mjesto za ljubiti se, a ja sam sada tako sretna. Jer, upoznala sam tebe, a ti si vjerujem isto tako sretan, jer si upoznao mene. Ja sam sretan , jer sam upoznao jedno biće koje ima jako vrele usne. Usne koje daju poljubac za pamćenje. Za ovakve riječi sam dobio još jednu vrelu pusu. Digli smo se sa klupe i krenuli put kuće.

Do sutrašnje šetnje Marjanom :)