Marjan je predivno mjesto. Za ljubljenje naravno. Pristala je upoznati se nakon samo par poruka. Eto i to čudo da mi se dogodi. I sastali smo se kraj kazališta nakon samo pola sata otkada smo razmijenili zadnju poruku. Nisam niti slutio, ali niti slutio da će taj jedan susret značiti meni toliko. Kako je bilo ljeto, bio sam lagano obučen. Ona me dočekala u lepršavoj suknjici, malo dužoj minici da budem precizniji. Ljepota, da bila je lijepa. Ima je lijepu crnu kosu, imala je široke usne, prekrasan dubok pogled. Kada te gleda sa ta dva mačja oka, kako da ti gleda dušu. Lijepo je gledati te oči i pitati se što vlasnica tih očiju misli dok gleda tebe. Nakon kratkog rukovanja i razmjene osmjeha i pitanja gdje ćemo dobio sam jedini, mogući i razuman odgovor. Idemo na Marjan, rekla je, volim prirodu, volim čisti zrak i zvukove prirode.
Šetali smo, pričali, smijali se. Znam da će vam zazvučati čudno, ali ne znam smijem li reći što sam zapravo osjetio. Može li se osoba zaljubiti nakon samo par riječi i pokojeg osmjeha. Pa ne stigneš ni srce dati, a već si ga dao. Nije mi bilo žao. Samoća je učinila to da je svako društvo bilo jako lijepo. Ovo društvo mi je bilo još ljepše, bilo je jednostavno rečeno, savršeno. Prešli smo Marjan uzduž i poprijeko, a dan je ipak došao kraju. I pao je mrak, počela je kratka, ali topla noć. Miris smole je postao zagušljiv, a cjelodnevna šetnja i sunce su učinili svoje. Umorili smo se i sjeli u jednu klupu koja se nalazila pokraj staze. Pričali smo o svemu, nismo štedjeli teme. Vrijeme je letjelo. U jednom trenutku mi je rekla: Izvini, no mogu li ispružiti na klupu. Znao sam da to znači da ću je napokon moći dotaknuti i to sam sa osmjehom prihvatio. Kazao sam: pa naravno da možeš, nigdje na klupi ne stoji moje ime, osim ako ga sada ne urežem. Nasmijali smo se na moju opasku, a ja sam dobio nagradu za moje cjelodnevno strpljenje, njezinu glavu na svojoj nozi. Ponašao sam se kao da nikada nisam vidio ženu. Smirila se i zaklopila oči, rekavši tiho, samo da se malo odmorim, nadam se da nemaš obaveza ujutro, jer ja ne radim, mogu biti ovdje cijelu noć. I da radim, odgovorih joj , ovakvu priliku ne bi propustio. Pitao sam i dobio dozvolu da joj lagano masiram lice. Prihvatio sam se posla i po njenom disanju sam shvatio da je zaspala. Pustio sam je i zamišljao zašto se tresem od hladnoće i ponašam kao balavac. I uživao. Mir, tek koji zvuk, priroda i ljetna noć. Predivno.
Probudila se nakon pola sata i odmah me napala: pa zašto si me pustio da spavam. Pa sama si rekla da nemaš ništa za raditi, dakle zašto ne bi spavala. Nasmijala se i rekla je: da vraže jedan, pamtiš svaku moju riječ. Kako da ti uzvratim to što si me trpio dok sam spavala. Ah, žrtva je bila prevelika, ali eto što se mora nije teško, kazao sam uz osmijeh. Aha, kaže ona, dobro, dozvoli da primiš nagradu od mene. Pristao sam, ali nisam znao kakva je. Rekla mi je - "zatvori oči" i miruj, to je sve što tražim od tebe. Prihvatio sam igru. Zatvorio oči i čekao.
Koža je divno osjetilo, jer osjeća toplinu. Toplinu njezina lica, dah. Predivno. Savršeno. Zar postoji išta ljepše od toga. I dalje slijep, nestrpljiv, čekao sam. A toplina je postajala sve jača. Poljubac sam naslutio prije nego ga osjetio. Taj dodir, ta toplina me oduzela. Zamišljao sam kako izgleda ovaj trenutak, kakvo je njeno lice dok nam se usne spajaju. Kako opisati taj osjećaj. Nježan je, vrel, a tako jednostavan. Čist. Tako nevin. Tako , tako jedinstven. Odmakla se od mene i poljubac je prestao. A ja sam kao vođen nekom magijom, tražio te usne, taj slatki okus, tu toplinu. Kao droga, nedostajala mi je, kao da je nešto otišlo, nešto jako vrijedno. Htio sam još te droge, tog osjećaja, te topline. Opila me više nego svi mirisi koje sam sada osjećao znatno jače, vjerojatno radi poljupca. Usne su nam se opet spojile, ovaj put strastvenije. Više to nije bio samo nevini poljubac. Ljubila me kao žena koja želi muškarca, divlje, nesputano.
Kroz brojne misli morao sam sam sebi priznati, kako sam zapravo zaboravio kakav je poljubac.
Osjetio sam njezine ruke oko svog vrata, privukla me i osjetio sam njezine grudi. I bio sam u raju osjećaja. Više nisam mogao biti pasivac u igri. Uzvratio sam, stao sam je divlje ljubiti kako je ona mene ljubila. Vraćao sam joj svu ljepotu poljupca, uživao, bio sam sretan.
Vrijeme je stalo, jer ni sam nisam znao koliko smo se ljubili. Bilo je predivno. A onda je ona naglo prekinula poljubac i rekla mi: Lažove jedan, što si mi obećao preko poruka. Ostao sam malo zatečen i brzo se prisjetio predzadnje. A ona je glasila: "Obećaj mi da idemo samo u šetnju". Ona je obećala. Ja sam bio taj koji je navodno želio samo šetnju. A sada vidim da sam želio i nešto više. Poljubac, koji je vama možda nebitna stavka. Ali autor ovog teksta, tj. ja je jako emotivno biće. Za njega je poljubac svetinja, on ne ljubi samo da bi ljubio. On ljubi jer tako osjeća. Rekao sam joj: ti si mene prva poljubila, a naučili su me: kada te netko napadne ti dvostruko uzvrati.
Vidim, dobro su te naučili rekla je. Uza smijeh smo se opet počeli ljubiti i uživali smo u svakoj sekunda. Obećaj mi samo jednu stvar, rekao sam joj. On je odgovorila: "pokušat ću"
Obećaj mi da ćemo i sutra u šetnju po Marjanu. Može, rekla je, može, nema problema.
Marjan je tako divno mjesto za ljubiti se, a ja sam sada tako sretna. Jer, upoznala sam tebe, a ti si vjerujem isto tako sretan, jer si upoznao mene. Ja sam sretan , jer sam upoznao jedno biće koje ima jako vrele usne. Usne koje daju poljubac za pamćenje. Za ovakve riječi sam dobio još jednu vrelu pusu. Digli smo se sa klupe i krenuli put kuće.
Do sutrašnje šetnje Marjanom :)
Post je objavljen 14.11.2007. u 01:54 sati.