Bolje rečeno o Internet prijateljima. Prije samo dvadesetak godina ta je kategorija bila nepostojeća. A danas, pa danas je imate na svakom koraku. Možda sam malo čudan ali imam većinu mailova koje sam pisao i prije par godina. I uvijek nalazim istu rečenicu: mogli smo se upoznati, koliko pričamo i vrijeme je. Gdje su danas te osobe? Gdje se nalaze? Što rade, kako žive? Previše nepoznanica da bi mogao dati odgovore. Kako su ušli u moj život tako su i izašli iz njega, neprimjetno. Dakle, naletiš na nekog, počne priča, pa dalje i dalje, srca i duše se otvaraju, onda kada to sve dosegne neki maksimum slijedi pad. Polako ali sigurno čujete se sve manje, i na kraju nema više poruke, nema komunikacije, jedno poznanstvo je zamrlo. Baš se pitam koliko je poznanstava tako nestalo. Da li su onda bila prava? Bolja od realnih? I realna se rasplinu zašto ne bi ova imaginarna? No vjerujem da je Internet ipak kumovao tome da poznanstvo ne zaživi. Nego da umre, nestane, iščezne.
Danas, danas znam samo za malu šačicu ljudi koje sam znao nekada. Tu i tamo neki takav poznanik ili poznanica bljesnu kao munja i jave se. Ali ne sjećaš se više svega, više ti nije bitno, pričali ste onda, tada kada ste i ti i ona / on bili drugačiji, mlađi. Danas je nešto sasvim drugo, vrijeme je otišlo unaprijed i izbrisalo emocije. I tako upoznaješ nove, nestaju iz tvog života, zatihnu, jave se, upoznaješ nove…. Da ,taj magični krug.
Čini li vam se da sam tužan zbog toga? Možda i jesam, možda sam samo sjetan, možda mi je žao što nemam takvih poznanstava više jer na kraju krajeva mogu samo dobiti, a nikako izgubiti.
Noć je pala ranije, dan je kraći, sunce je već odavno zašlo. Podsjeća li me to da će i opet neka prijateljstva i poznanstva nestati u sutonu ove večeri. I sutra kada se probudim i kada otvorim oči, vidjet ću nove poznanike i izgubiti sjećanje na stare…

Do sutra…

Klik na malenu sličicu pokreće download veće (rezolucija 1000*750 piksela)

Moj prijatelj Vinci uvijek iskače iz mraka sa pitanjima: alo, kada se radi sutra, mogli bi u planinu. Nenadani izlet, kako je uvijek kod njega uvijek u pitanju. Ja znam da mogu odgovoriti kada radim i već sljedeći trenutak počinjem puniti bateriju svog digitalca. Jer će za njega drugi dan biti posla. Tako je bilo i ovaj put.
Krenuli smo iz Splita, koristili malo autocestu, pa zatim cestu iz doba Napoleona, kako bi došli do našeg cilja. Uspon kao uspon: planina je ispred, moraš je samo svladati. No ovaj puta ispalo je drukčije. Tamam sam prešao pola uspona i popeli smo se na greben kada sam shvatio da imam kamen u đonu jedne od mojih malenih čizmica. I pogled na kamen otkriva da nemam kamen, nego đon koji zijeva. Upozorivši na nastali problem Vinci nastavlja dalje prema vrhu i ostavlja me samog. Ja se vrijedno primam digitalca i škljocam. U međuvremenu se svako malo zovemo mobitelima jer oboje želimo znati kako je onoj drugoj strani. Samo jednom sam vidio Vincija kada je bio kao "stablo koje se pomiče". Na kraju sam dočekao svog prijatelja koji je priznao da ga koljena bole jer je vrh uvijek bio "iza onog vrha koji je upravo ispred njega"
Pokazao sam mu na improvizaciju s kojom sam se nadao da sam čizmu i đon pretvorio u jedno tijelo no nakon 1/3 silaska ustanovio sam da nisam uspio. Pobjedonosno sam izronio iza jednoj zavijutka mašući đonom, Otpao je. Nije izdržao. A Vinci je odmah napravio fotosesion moje hrabre čizme i utiho rekao: sada me podsjećaš na partizana, čizme nikakve, put ispred tebe, a kiša samo što nije počela
Ostatak je manje više nebitan, došli smo do auta i to je bilo to. Ovaj uspon bi mogao prozvati : posljednji uspon mojih čizmica.
Fotke su tu: uživajte :)












Po prvi put donosim i jednu panoramsku sliku na ovom blogu. Original slike ima ekvivalent od 23 MP i teška je oko 31 MB. Stoga sam je "malo" smanjio, a vi uživajte u pogledu. Klik na sliku pokreće download veće slike. Od sada obećavam barem jednu panoramsku sliku gdjegod da se nađem :)


A evo i jedan maleni filmić :)

Svjedoci smo teške tragedije. No meni se čini da to državu ne sprječava kako i na tragediji ne bi zaradila. Da, otvoren je humanitarni telefon, već prvu večer došlo je 74000 poziva i svaki je nosio 5 kuna koje su eto, kao utjeha. No isti taj poziv nosio je i 1.10 kuna državi u ime PDV-a. Našla je država načina da i u najvećoj tragediji vidi svoju zaradu, ne mareći za humanost i ljudskost, iste ljudske vrijednosti na koje se Vlada, premijer i predsjednik ovih dana ustrajno pozivaju. Zanimljivo je to, kako država funkcionira. Vlada govori jedno, nudi pomoć, a sa druge strane ubire PDV i na ovakvoj akciji. Halo, pa nije ova akcija prodaja banana, pa da se na njima zarađuje PDV. Vatrogasaca više nema, njihovi životi su nestali u plamenu, a vi gospodo u Saboru koja se busate u prsa solidarnošću zarađujete na njihovoj smrti. Mislim da toga nema nigdje u civiliziranom svijetu. I svaka vlada bi se odrekla poreza na ovakav tip akcije. Ako je imalo humana napravila bi to u tren posla, jedim podizanjem ruke, jednom odredbom. Osim jedne države i jedne vlade koja to nije u stanju učiniti. Treba se zaraditi dok se može. Nije bitno kako, pa makar i na žrtvama.
Žalosno gospodo, jako žalosno…