Moj prijatelj Vinci uvijek iskače iz mraka sa pitanjima: alo, kada se radi sutra, mogli bi u planinu. Nenadani izlet, kako je uvijek kod njega uvijek u pitanju. Ja znam da mogu odgovoriti kada radim i već sljedeći trenutak počinjem puniti bateriju svog digitalca. Jer će za njega drugi dan biti posla. Tako je bilo i ovaj put.
Krenuli smo iz Splita, koristili malo autocestu, pa zatim cestu iz doba Napoleona, kako bi došli do našeg cilja. Uspon kao uspon: planina je ispred, moraš je samo svladati. No ovaj puta ispalo je drukčije. Tamam sam prešao pola uspona i popeli smo se na greben kada sam shvatio da imam kamen u đonu jedne od mojih malenih čizmica. I pogled na kamen otkriva da nemam kamen, nego đon koji zijeva. Upozorivši na nastali problem Vinci nastavlja dalje prema vrhu i ostavlja me samog. Ja se vrijedno primam digitalca i škljocam. U međuvremenu se svako malo zovemo mobitelima jer oboje želimo znati kako je onoj drugoj strani. Samo jednom sam vidio Vincija kada je bio kao "stablo koje se pomiče". Na kraju sam dočekao svog prijatelja koji je priznao da ga koljena bole jer je vrh uvijek bio "iza onog vrha koji je upravo ispred njega"
Pokazao sam mu na improvizaciju s kojom sam se nadao da sam čizmu i đon pretvorio u jedno tijelo no nakon 1/3 silaska ustanovio sam da nisam uspio. Pobjedonosno sam izronio iza jednoj zavijutka mašući đonom, Otpao je. Nije izdržao. A Vinci je odmah napravio fotosesion moje hrabre čizme i utiho rekao: sada me podsjećaš na partizana, čizme nikakve, put ispred tebe, a kiša samo što nije počela
Ostatak je manje više nebitan, došli smo do auta i to je bilo to. Ovaj uspon bi mogao prozvati : posljednji uspon mojih čizmica.
Fotke su tu: uživajte :)












Po prvi put donosim i jednu panoramsku sliku na ovom blogu. Original slike ima ekvivalent od 23 MP i teška je oko 31 MB. Stoga sam je "malo" smanjio, a vi uživajte u pogledu. Klik na sliku pokreće download veće slike. Od sada obećavam barem jednu panoramsku sliku gdjegod da se nađem :)


A evo i jedan maleni filmić :)