Zima, moje omiljeno doba za upoznavanje.

Jedna slika, tvoja slika. Nisam te takvom zamišljao. Izgradio sam drugačiji oblik u svojoj glavi. Znam da je to krivo i da se to ne smije ali, eto. Priznajem, moja mana i moja pogreška. Sada je tvoja slika sve ispravila. I baš mi je drago da si u stvarnosti ljepša nego li u mojim mislima. No bojao sam se što ćeš reći kada me vidiš. Susret je bio izvjestan ali opet, strah je bio tu negdje, vrebao u sporednoj ulici puta do tebe. A put je bio jednostavan. Iskren, pošten, prijatan. Često si mi govorila u razgovorima koje smo vodili satima: hvala. Čuo sam i prije tu riječ, no tvoja, mada napisana, ta riječ, zvučala je drukčije. Bila je iskrena i topla, morala si i ti biti takva. Ne može osoba koja je hladna reći na taj način. Glasa ti nikada nisam čuo: mada sam imao prilika i opravdanih izlika, nisam iskoristio šansu. Sada se tome ne kajem: slika je pokazala dva topla oka. I više nego li je potrebno u današnje doba hladnoće.
Pogledao sam na sat i požurio: mada bi i ako kasnim, kasnio tek koji minut. Neka ispadnem džentlmen, pa došao samo minut kasnije. Plan mi nije urodio plodom, pogledao sam put mjesta susreta i tamo si stajala ti. I tvoja dva divna oka. Sada mi je dah zastao, a strah se pojačao, izbio na površinu. Čemu, zapitah se: nemam razloga. Otresao sam se straha kao prašine i krenuo još odlučnije naprijed, u susret tebi. Primijetila si me i krenula lagano put mene. A ostaci straha su se razbježali kada su vidjeli tvoj osmjeh.
Imala si sivi šal oko vrata i bila si nekom dugačkom mantilu: reklo bi se klasika. Prišla si mi, ja tebi: ruke su spojile u stisku, razmijenili smo par prijatnih riječi, male interne šale na račun sivog šala. I sve mi je već bilo jasno. Ostalo, ostalo je bila potvrda u tvojim očima. A potvrdu nisam htio nazrijeti, nego jasno vidjeti. Predložila si obližnji kafić, a ja sam prihvatio tvoj izbor. Ipak si ti u tom gradu domaća. Imali smo puno toga reći, možda čak i ponoviti ono što smo rekli u nebrojnim satima chata. Hladnoća mi ne smeta, ali kako sam navikao na sunce, nije mi prijatna.
Smjestili smo se, naručili čaj i priča je otpočela. Pričala si brzo, razgovijetno i bio mi te gušt slušati. Par puta si me bacila u razmišljanje i opomenula uz smiješak, hej, pa jel ti mene slušaš ili okolo zujiš :)
Kako to uvijek biva, sati su letjeli kao minute, a u tvojim očima ništa. Kao da si promijenila lice u neko pokeraško. Ništa nisam mogao očitati, ništa saznati, ništa vidjeti. A uskoro si odlazila, vrijeme je skoro pa iscurilo na pješčanom satu. To malo pijeska što je ostalo, ono je odlučivalo o mnogo toga. A među stotinama stvari odlučivalo je i o poljupcu. Nedavno sam pričao sa jednom ženom u koju imam jako puno povjerenja, koja me smatra sinom, i nikada me ovlaš ne sluša. Mada je i starija i iskusnija nikada me radi toga nije odbacila i pogledala pogledom inferiornosti. Za nju je svaki moj problem bio u isto vrijeme pitanje za razmišljanje i imao vrlo jednostavan odgovor. To je uvijek izazivalo divljenje u meni. Sa druge strane ona je upijala moje znanje o računalima. Meni su njezini problemi oko računala bila dječja igra. U zadnjem razgovoru pitao sam je nešto o poljupcu, i pitao sam trebam li poljubiti jednu žensku osobu, govorio joj razmišljanja, svoje procjene. Dobio sam odgovor koji me ostavio bez daha, bio sam slijep uza sve sate razmišljanja.
Odgovor je glasio: kod poljupca nikada i nitko ne gubi. Sine, kada ti dođe osjećaj, želja da nekog poljubiš napravi to. Nemoj se misliti ili razmišljati, samo napravi. Curi se to može svidjeti ili ne. No, ne vjerujem da će radi toga napraviti išta loše. Ti ćeš pak poljubiti i više se nikada nećeš pitati ono što se sada pitaš: da li je trebaš poljubit ili ne. Znat ćeš odgovor, ona će znati što gajiš prema njoj, i sve će biti puno lakše. Ako ništa i ne bude, imat ćete oboje uspomenu koju nikada ne bi imali. A poljubac je divna stvar.
Uhvatila si me da sam se skroz zanio u misli i da te ne slušam. Prišla si bliže, a ja sam to vidio krajem oka i postupio onako kako mi je srce reklo u tom trenutku. Poljubio sam te, stavio svoje usne na tvoje. Vrijeme je stalo, kafić se utišao, ti si me gledala. Ali se nisi micala. Uzvratila si mi sa još jednim, kratkim poljupcem. Srce mi je lupalo kao u malog djeteta. A tvoje lice je ozario osmjeh. Radi jednog poljupca.
Ti si bila sretna, nisam ti niti riječi rekao, a znala si više nego da sam ti govorio satima.
Znao sam da ću opet vidjeti tvoj sivi šal. Vrlo brzo….

Da mog prijatelja Da_Vincija nema, ja vam nikada ne bih mogao pokazati ove slike. No, prijatelj me natjerao da se malo pomaknem i uposlim svoj digitalac s kojim se toliko hvalim. Slike će kazati sve, jer one ionako govore tisuće riječi.














Klik na ovu sliku i imate divna snježni desktop u rezoluciji od 1280*960 piksela










--------------------------------------------------------------------------------------------
A sada za sladokusce : evo i 2 anaglpyha (dakle trebaju vam one crveno-plave naočale)




klik na obje slike otvara veću sliku...

mjesto: Žnjan, Split
vrijeme: oko 14h

Tamo gdje hladnoća nestaje, plamen se javlja :)

volim more, volim Jadran, volim svoj grad Split. Volim ovo plavo nebo i ove prekrasne oblake.

Ne znam zašto, ali upravo sam otvorio program i listao po e-mailovima iz prošlosti. Ti imaš svoju mapu, nazvanu tvojim imenom, i u njemu stoje tvoje poruke meni i moji odgovori. Moja zapažanja i tvoje riječi. I nisu tako davno napisana, a već su žuta. Požutjela. Više nemaju smisla. Ali ono što u njima piše nagnalo me da se sjetim tebe. Pogledah ti sliku, uvijek si bila nasmiješena, tvoja kosa, oči i tvoje naočale. Ah te naočale, koliko je tek šala bilo zbijeno na njihov račun. Ne znam zašto, ali istovremeno sam se osjetio sjetan i sretan. Sjetu shvaćam, s obzirom na trenutačno stanje i događaje, ali sreću? Zašto sam bio sretan barem dijelom. Potražih te na Internetu, saznah u sekundi tvoj novi broj i vidim četiri slova do tvog prezimena. Dakle udala si se. Nećeš mi više nikada pisati pisama, zvati me, pitati za savjet. To je isto tako požutjelo. Možda već voziš klince u kolicima. Možda i ne: možda čekaš bebu i imaš stomačić. Zamišljam te. I sjećam te se. I prve sekunde i zadnjeg pogleda: kada sam se onda vidio, i kada sam se rastao od tebe. Glasa ti se isto tako sjećam: Uvijek si cvrkutala. I znaš, onda kada smo bili sami. Bilo mi je lijepo, mada je to bila samo bajka. Ali nije mi žao što sam sebi i tebi dao šansu da živim bajku. Šest dana bajke, nije loše. Šest dana mog života. Šest jutara, šest noćiju, jedna kiša, par munja i puno osmjeha, veselja, sreće.
Ako ću te pamtiti i ako te želim zapamtiti, uz tebe mogu samo asocirati jedan osjećaj. Ma kako da smo se rastali i bez obzira što smo pisali i rekli jedno drugome, uza tebe ću vezati osmjeh, sreću i tvoje iskričave oči. A o tvojoj beskonačnoj energiji neću niti govoriti. I da sjećaš se one šume, gdje smo gledali mrave na srušenom stablu. Pozdravit ću te umijećem za kojeg si ostala zatečena. Rekla si mi da jako mali broj ljudi zna ono što sam ja tebi prezentirao, a da ih prije toga nitko nije naučio. Rekla si mi da ja to jednostavno znam. Bila si iznenađena. Možda sam te tada i prvi put iznenadio.
Pozdravljam te djevojko smeđe kose i veselih očiju, sa dva slova: om

Ako vam nije problem, molio bih da ovaj post ne komentirate. Hvala

.

Sjene su čudne stvari. Uvijek su tamnije nego okolina. To je radi toga da bi se vidjele. Onako su difuzne, nikada nemaju oštre crte, a opet , oblik im je postojan. Uvijaju se ako su na tekućini, ispravne ako su na tlu. Bez svjetla ne mogu. Bilo svjetlo od Sunca ili Mjeseca, bilo vruće ili ledeno. Žive dok postoji predmet koji baca sjenu. Niti sekunde dulje. Ili dok ne uđu u svijet mraka: tu se stapaju sa drugim sjenama, a nama, bićima svjetla izgleda kao da smo ušli u grob. Sve je crno. Sjena preko sjene, druga, treća, peta, stota. I svjetla više nema. Pojele ga sjene.

Ovo je priča o jednoj sjeni koja nije željela živjeti u mraku. Svaki dan bi se veselila Suncu, svaku večer Mjesecu. I znala je da njezine rubove prži svjetlo: ona dalje od rubova postojala nije. A htjela je silno saznati, kako, može li uopće postojati van sebe same. Može li biti drugog oblika, jednostavno drugačija. Pitanja su bila postavljena, valjalo je doći do odgovora.
Vrebala je svoju priliku i u stopu je pratila svog Stvaraoca. Jednog dana, odlučila je pobjeći, ostaviti Stvaraoca bez sjene. Jutro je došlo, Stvaraoc je krenu ona posao, a sjena ga je kao i svako jutro pratila. I odjednom, Stvaraoc je ostao bez sjene. Nestala je, iščeznula, nestala, odvojila se. Stvaraoc je u nedoumici stao i pogledao na mjesto kojeg je do sekunde prije zauzimala njegova sjena. I zabrinuto se počeo češkati po bradi. Učili su ga da je Sjena pratioc onoga tko je stvara. I da Sjena ne može otići od njega. A Sjene nije bilo. Bilo je to kontra svih njegovih učenja i spoznaja. Sjene nije bilo. A on sam nije bio kompletan. Nastavio je dalje i krajičkom oka gledao, skenirao zemlju tražeći nešto što je po pravilu bilo njegovo. A u svijetu se zapravo ništa dogodilo nije. Nitko nije zamjećivao da je Stvaraoc ostao bez svoje Sjene. Nikoga zapravo nije bilo briga, imali su većih briga i problema sa jednom sjenom više ili manje.

A Sjena? Nju ste zaboravili?
Sjena je sretna, baš kao suprotnost zabrinutom i tužnom Stvaraocu. Prilagođavala je svoje tamne oči svjetlu kojeg je bilo previše, svijetu kojemu se nadati nije mogla. I učila je i uživala. I svijet je izgledao savršen, sve dok, sve dok nije pao mrak. A onda. Onda se našla zarobljena među mnoštvom sjena. Tamne oči su je proganjale, vrebale, ismijavale, nju, Sjenu koja je išla na Svjetlost. I tada je Sjena shvatila, da neke stvari ipak moraju imati svoje mjesto i da ne mogu postojati na nekom drugom mjestu. Jer tu ne pripadaju. Pripadaju samo jednom mjestu, jednom Stvaraocu.
Neću vam niti govoriti kako je Stvaraoc bio sretan sljedećeg jutra. A ni Sjena nije bila više tužna. Bar na tren je živjela u savršenom svijetu…

Prvi, svakako ne i posljednji