Zima, moje omiljeno doba za upoznavanje.
Jedna slika, tvoja slika. Nisam te takvom zamišljao. Izgradio sam drugačiji oblik u svojoj glavi. Znam da je to krivo i da se to ne smije ali, eto. Priznajem, moja mana i moja pogreška. Sada je tvoja slika sve ispravila. I baš mi je drago da si u stvarnosti ljepša nego li u mojim mislima. No bojao sam se što ćeš reći kada me vidiš. Susret je bio izvjestan ali opet, strah je bio tu negdje, vrebao u sporednoj ulici puta do tebe. A put je bio jednostavan. Iskren, pošten, prijatan. Često si mi govorila u razgovorima koje smo vodili satima: hvala. Čuo sam i prije tu riječ, no tvoja, mada napisana, ta riječ, zvučala je drukčije. Bila je iskrena i topla, morala si i ti biti takva. Ne može osoba koja je hladna reći na taj način. Glasa ti nikada nisam čuo: mada sam imao prilika i opravdanih izlika, nisam iskoristio šansu. Sada se tome ne kajem: slika je pokazala dva topla oka. I više nego li je potrebno u današnje doba hladnoće.
Pogledao sam na sat i požurio: mada bi i ako kasnim, kasnio tek koji minut. Neka ispadnem džentlmen, pa došao samo minut kasnije. Plan mi nije urodio plodom, pogledao sam put mjesta susreta i tamo si stajala ti. I tvoja dva divna oka. Sada mi je dah zastao, a strah se pojačao, izbio na površinu. Čemu, zapitah se: nemam razloga. Otresao sam se straha kao prašine i krenuo još odlučnije naprijed, u susret tebi. Primijetila si me i krenula lagano put mene. A ostaci straha su se razbježali kada su vidjeli tvoj osmjeh.
Imala si sivi šal oko vrata i bila si nekom dugačkom mantilu: reklo bi se klasika. Prišla si mi, ja tebi: ruke su spojile u stisku, razmijenili smo par prijatnih riječi, male interne šale na račun sivog šala. I sve mi je već bilo jasno. Ostalo, ostalo je bila potvrda u tvojim očima. A potvrdu nisam htio nazrijeti, nego jasno vidjeti. Predložila si obližnji kafić, a ja sam prihvatio tvoj izbor. Ipak si ti u tom gradu domaća. Imali smo puno toga reći, možda čak i ponoviti ono što smo rekli u nebrojnim satima chata. Hladnoća mi ne smeta, ali kako sam navikao na sunce, nije mi prijatna.
Smjestili smo se, naručili čaj i priča je otpočela. Pričala si brzo, razgovijetno i bio mi te gušt slušati. Par puta si me bacila u razmišljanje i opomenula uz smiješak, hej, pa jel ti mene slušaš ili okolo zujiš :)
Kako to uvijek biva, sati su letjeli kao minute, a u tvojim očima ništa. Kao da si promijenila lice u neko pokeraško. Ništa nisam mogao očitati, ništa saznati, ništa vidjeti. A uskoro si odlazila, vrijeme je skoro pa iscurilo na pješčanom satu. To malo pijeska što je ostalo, ono je odlučivalo o mnogo toga. A među stotinama stvari odlučivalo je i o poljupcu. Nedavno sam pričao sa jednom ženom u koju imam jako puno povjerenja, koja me smatra sinom, i nikada me ovlaš ne sluša. Mada je i starija i iskusnija nikada me radi toga nije odbacila i pogledala pogledom inferiornosti. Za nju je svaki moj problem bio u isto vrijeme pitanje za razmišljanje i imao vrlo jednostavan odgovor. To je uvijek izazivalo divljenje u meni. Sa druge strane ona je upijala moje znanje o računalima. Meni su njezini problemi oko računala bila dječja igra. U zadnjem razgovoru pitao sam je nešto o poljupcu, i pitao sam trebam li poljubiti jednu žensku osobu, govorio joj razmišljanja, svoje procjene. Dobio sam odgovor koji me ostavio bez daha, bio sam slijep uza sve sate razmišljanja.
Odgovor je glasio: kod poljupca nikada i nitko ne gubi. Sine, kada ti dođe osjećaj, želja da nekog poljubiš napravi to. Nemoj se misliti ili razmišljati, samo napravi. Curi se to može svidjeti ili ne. No, ne vjerujem da će radi toga napraviti išta loše. Ti ćeš pak poljubiti i više se nikada nećeš pitati ono što se sada pitaš: da li je trebaš poljubit ili ne. Znat ćeš odgovor, ona će znati što gajiš prema njoj, i sve će biti puno lakše. Ako ništa i ne bude, imat ćete oboje uspomenu koju nikada ne bi imali. A poljubac je divna stvar.
Uhvatila si me da sam se skroz zanio u misli i da te ne slušam. Prišla si bliže, a ja sam to vidio krajem oka i postupio onako kako mi je srce reklo u tom trenutku. Poljubio sam te, stavio svoje usne na tvoje. Vrijeme je stalo, kafić se utišao, ti si me gledala. Ali se nisi micala. Uzvratila si mi sa još jednim, kratkim poljupcem. Srce mi je lupalo kao u malog djeteta. A tvoje lice je ozario osmjeh. Radi jednog poljupca.
Ti si bila sretna, nisam ti niti riječi rekao, a znala si više nego da sam ti govorio satima.
Znao sam da ću opet vidjeti tvoj sivi šal. Vrlo brzo….
Post je objavljen 29.12.2006. u 00:01 sati.