Sjene su čudne stvari. Uvijek su tamnije nego okolina. To je radi toga da bi se vidjele. Onako su difuzne, nikada nemaju oštre crte, a opet , oblik im je postojan. Uvijaju se ako su na tekućini, ispravne ako su na tlu. Bez svjetla ne mogu. Bilo svjetlo od Sunca ili Mjeseca, bilo vruće ili ledeno. Žive dok postoji predmet koji baca sjenu. Niti sekunde dulje. Ili dok ne uđu u svijet mraka: tu se stapaju sa drugim sjenama, a nama, bićima svjetla izgleda kao da smo ušli u grob. Sve je crno. Sjena preko sjene, druga, treća, peta, stota. I svjetla više nema. Pojele ga sjene.

Ovo je priča o jednoj sjeni koja nije željela živjeti u mraku. Svaki dan bi se veselila Suncu, svaku večer Mjesecu. I znala je da njezine rubove prži svjetlo: ona dalje od rubova postojala nije. A htjela je silno saznati, kako, može li uopće postojati van sebe same. Može li biti drugog oblika, jednostavno drugačija. Pitanja su bila postavljena, valjalo je doći do odgovora.
Vrebala je svoju priliku i u stopu je pratila svog Stvaraoca. Jednog dana, odlučila je pobjeći, ostaviti Stvaraoca bez sjene. Jutro je došlo, Stvaraoc je krenu ona posao, a sjena ga je kao i svako jutro pratila. I odjednom, Stvaraoc je ostao bez sjene. Nestala je, iščeznula, nestala, odvojila se. Stvaraoc je u nedoumici stao i pogledao na mjesto kojeg je do sekunde prije zauzimala njegova sjena. I zabrinuto se počeo češkati po bradi. Učili su ga da je Sjena pratioc onoga tko je stvara. I da Sjena ne može otići od njega. A Sjene nije bilo. Bilo je to kontra svih njegovih učenja i spoznaja. Sjene nije bilo. A on sam nije bio kompletan. Nastavio je dalje i krajičkom oka gledao, skenirao zemlju tražeći nešto što je po pravilu bilo njegovo. A u svijetu se zapravo ništa dogodilo nije. Nitko nije zamjećivao da je Stvaraoc ostao bez svoje Sjene. Nikoga zapravo nije bilo briga, imali su većih briga i problema sa jednom sjenom više ili manje.

A Sjena? Nju ste zaboravili?
Sjena je sretna, baš kao suprotnost zabrinutom i tužnom Stvaraocu. Prilagođavala je svoje tamne oči svjetlu kojeg je bilo previše, svijetu kojemu se nadati nije mogla. I učila je i uživala. I svijet je izgledao savršen, sve dok, sve dok nije pao mrak. A onda. Onda se našla zarobljena među mnoštvom sjena. Tamne oči su je proganjale, vrebale, ismijavale, nju, Sjenu koja je išla na Svjetlost. I tada je Sjena shvatila, da neke stvari ipak moraju imati svoje mjesto i da ne mogu postojati na nekom drugom mjestu. Jer tu ne pripadaju. Pripadaju samo jednom mjestu, jednom Stvaraocu.
Neću vam niti govoriti kako je Stvaraoc bio sretan sljedećeg jutra. A ni Sjena nije bila više tužna. Bar na tren je živjela u savršenom svijetu…