Voljela je sanjati. Satima bi bila mirna u svojim snovima. Otišla bi negdje, daleko i sanjala, bila bi sama: ona i njezini sni. Snivala je uvijek isti san, san za čije ispunjenje nije imala hrabrosti. Sam san po sebi je bio destruktivan po sebe samog. Sanjala je da se budi, i da sna nestaje. I onda bi bila tužna, više nije bilo njezina idealnog svijeta. Onda ju je okruživala tužna stvarnost, tek pokoji osmjeh. Tužna stvarnost je uključivala još jednu komponentu: samoću. Toga se najviše bojala. U snima je bila sa svojim prijateljima, poznanicima, ljudima koji je vole, koji joj vjeruju. I mada je bila okružena sa mnoštvom dio nje je bio sam.
Odlučila je napraviti prekretnicu u životu, odlučila je usnuti san stvarnosti. Priča se da je to jako teško. Priča se da taj san može biti jako loš, da može razoriti osobu a da ona toga nikada i ne bude svjesna. Jednostavno, ostane budna, ali u svijetu snova. Odlučila se na rizičan pothvat, i nije htjela stati na pola puta.
Zaputila se u jutarnjim satima jer je za san htjela izabrati nešto prelijepo, mirno mjesto, tiho, tko zna, možda jedno mjesto koje je nekada i sanjala. Noć se bližila, sunce je polako zapadalo, a mjesto koje bi odgovaralo njezinim željama, tog mjesta nije ni bilo na vidiku.
Odlučila je stati na prvo pogodno mjesto, jer je već polako padala noć . Založila je vatricu koja ju je ugodno grijala, počela je spremati večeru i usput osluškivala tišinu okolo sebe. Zanijela se i na sekunda je zaspala. Samo sekunda. San nije došao, ali sekunda nije bila u stvarnosti. Osmjehnula se i nastavila sa pripremom večere. Pogledala je zvjezdano nebo, i zastala, zvijezde su bile neobičnog poretka. Ništa nije prepoznavala. Bojala se da je tako brzo poklekla snu, a još niti sanjati nije počela. Srce joj je zakucalo, ali već je bilo kasno, nije mogla razaznati da li je san ili java oko nje.
Strah, onaj gadan strah, one priče da će budna sanjati. Strah je počeo grabiti svoj dio. Sa jedne san, sa druge strah, a ona je slabila, a željela je samo jedno, da više nikada nije niti krenula na ovaj put. Ali sada je bilo kasno. Gledala je prijatelje okolo sebe, sada su svi bili zajedno, daleko od nje, napustili su je. I ako bi je i pogledali, pogled je bio pun prijezira. Hladan pogled. Njezino ja je polako ali sigurno nestajalo, topilo se. Zar je tako brzo došao kraj, pa prave bitke nije ni bilo. Što će sada: zauvijek će ostati u svom snu, sama, sa hladnim ljudima oko sebe. Plašila se, počela je i plakati i gledala je kako suze postaju ledene. Čak ni suze nisu mogle izdržati tu hladnoću koja se širila okolo nje. Sve je postalo, hladno i plavo. Ne hladno, ledeno bezosjećajno. I plava je gubila nijansu i postajala crna. Tek tada se panici došao vrhunac. Nije željela crni san. Nije željela hladnoću, nije željela sanjati. Htjela je živjeti.
Htjela je otvoriti oči, razbiti crnu tminu, hladnu crnu tminu. Uložila je svu snagu, zadnji atom, svo svoje htjenje da otvori oči. Da progleda, da prekine san. I otvorila je oči u trenutku kada je Sunce objavilo novi dan. Počela je plakati, a suze, njezine tople suze su se slivale niz lice. Nisu bile kockice leda, nisu bile crne. Bile su tople. Smijeh je našao mjesto na njezinom licu. Sada je znala da ne želi sanjati nego živjeti. San je za one koji gube. Život je za pobjednike.