Svaku večer pred suton dolazio je na plažu. Bio je to maleni komad sitnog pijeska među kamenim gromadama koje je vjetar izudarao, a more šibalo valovima. Osjećao se kao zaštićen, mala oaza samo za njega. Taj dan more je bilo mirno, a sunce se približavalo horizontu. Onako veliko i crveno, lagano je tonulo i bacalo na pijesak crvene iskrice koje su nastale u suradnji mora i zrnaca kvarca koja su svjetlucala crvenim, rubinskim nijansama. Učinilo mu se prigodnim da baš u to vrijeme prstom u žalu nacrta srce. Zalaz sunca je trajao 8 minuta. Pješčano srce je bilo crveno 8 minuta. A onda je sunce zašlo i čarolije je nestalo. No, on je bio sretan jer je 8 minuta gledao čaroliju. Preko noći more bi izbrisalo njegovo srce, kao sa ogromnom spužvom, i ploča bila opet spremna za crtanje.
Sutradan je došao na isto mjesto, u isto vrijeme, nacrtao srce i čekao. Čarolija je i opet bila tu. Dani su prolazili, on se navikao na tu čaroliju i postala mi je dio dana bez kojeg sam dan nije bio potpun. Iz dana u dan, crtao je srce. I srce je uvijek bilo crveno. Jednu večer je bio osobito tužan i razmišljao je da preskoči onih par minuta u danu koji su ga tako veselili. I sunce je bilo taj dan sumorno, zaklanjali su ga oblaci, sve je bilo sivo. I beživotno. Nije se mogao natjerati da ode u svoju kratku šetnjicu. No, na kraju kako je ipak jednim dijelom svog bića žudio za tih par minuta čarolije prisilio se na tu šetnju. Izdaleka je plaža bila kao i svaki dan, jednolična, no kada joj se primakao blizu vidio je da nešto odskače od svakodnevnog izgleda. Pružio je korak i došao do svoje plaže. A tamo ga je čekalo srce u pijesku. Nije bilo njegovo, bilo je manje, ali je bilo svježe nacrtano. Okrenuo se i pogledom počeo tražiti tko se usudio crtati na njegovoj plaži. Nikoga nije vidio, a znao je po dubini šare u pijesku da je srce moralo biti nacrtano svega koji trenutak prije nego li je došao. Kako nije vidio nikoga, okrenuo se opet put plaže. Onda je ugledao nju, curu nižu od njega, duge , smeđe kose i veselih očiju. Prišla mu je i rekla: pratim te odavno, dolazila sam na ovu plažu i prije i otkada si počeo crtati srce skupljala sam hrabrost da te upoznam. Ponekad bi došla odmah iza tebe i vidjela veliko srce, ponekad bi samo nazirala da je srce bilo nacrtano. Sada sam skupila snage i nacrtala srce prije tebe. I znam da nisam pogriješila.
Dan je bio sumoran, bio je siv i beživotan. Do tog trenutka….
Od tog dana, na plaži su dva srca, jedno spojeno sa drugim, jedno srce koje ne može bez drugog.