Kad sam prije točno 12 godina na forumu „Zone-2000“ postavio pitanje forumašima s preporukom koje bi planine i vrhove obavezno morao posjetiti u Bosni i Hercegovini savjeti su počeli pristizati velikom brzinom, a samo par mjeseci kasnije stigla je i pozivnica na druženje forumaša „Zonzona“ u planinarskoj kući „Podgradina“ na Bjelašnici. Od tog trenutka često planinarim po bosansko-hercegovačkim planinama, a Bjelašnica je, nakon Prenja koji uvjerljivo drži prvo mjesto po broju mojih skitnji, čvrsto prigrlila drugo mjesto na tom imaginarnom postolju. Bilo da sam sa Sanjom vodio izlete HPD Mosor, dolazio na „Bjelašnički dan“ ili na „Zonzonijade“, na svoj ili nečiji rođendan.

Tako smo proteklog vikenda nas dvoje po četvrti put poveli društveni izlet na Bjelašnicu, ali i Visočicu. Za subotu smo „zacrtali“ obilazak Zabjelašnice, od Umoljana preko vrha Obalj (1.890 m/nv) na Lukomir, pa kanjonom Rakitnice natrag u Umoljane. Ovom smo stazom Mosoraše i prijatelje planinare iz drugih planinarskih društava već ranije vodili jednog kišnog rujanskog vikenda 2014.g., pa smo se nadali da će planina ovog puta biti puna razumijevanja za našu žarku želju za pogledom s vrha koji slovi za jedan od najljepših vidikovaca u bosansko-hercegovačkim planinama.



Mala, ali odabrana družina se u petak poslijepodne zaputila prema Sarajevu. Brojna odustajanja zbog vrućine koja je zahvatila zapadnu Europu, Kataloniju i jug Francuske dovela su u pitanje održavanje izleta, ali se zahvaljujući razumijevanju vodstva HPD Mosor našlo rješenje u vidu malog autobusa koji je poveo neustrašivu družinu u smjeru kontra od svih toplih fronti zapadne Europe. „Uvik kontra, takva sorta!“



Putem do Sarajeva podužu stanku radimo u čuvenom jablaničkom restoranu „Zdrava voda“. Podužu zbog gužve koju tu redovito stvaraju horde turista, putnika na proputovanju kroz Jablanicu, što naravno uključuje i nas. Ali kako odoljeti tom pogledu na zelenu Neretvu pod terasom i visoke litice Cetine obasjane zalazećim zrakama sunca?! Jesam vas! Ma ima naravno nešto i u toj janjetini, kad toliko putnika zastane baš na ovom mjestu, ali kako do Jablanice uvijek ogladnim kao vuk nikako da steknem tu mjerodavnost za davanje stručnog suda o kvaliteti mesa. Čupam te bokune janjetine kao da su mi posljednji. Bar do Sarajeva jesu.



Sat i po kasnije, još uvijek s okusom janjetine u ustima, stižemo pred hotel „Saraj“ poviše Bentbaše. Preostao je još samo jedan sat do subote, pa prevladava Sanjin razum i odustajemo od odlaska do nedaleke pivnice HS na „Sarajevsko“ za mirniji san. Ujutro je već u 6 doručak, jer nas čeka 40-ak kilometara vožnje do Zabjelašnice. Preostalo je vremena tek za očaravajući pogled preko ponistre na naizgled usnuli grad, pa uz kreket žaba s Miljacke utonusmo u san.



Zora je i ovog puta uranila i potjerala san s očiju. Ali isto me veseli što ću nakon dva protekla vikenda provedena na sevidskom suncu, tragajući za Che-om i Silvom, napokon opet uskočiti u „čizme skitaljke“. Nije mi mrsko Bokino i Pavčićevo društvo, dapače, ali planinu ništa ne može adekvatno nadomjestiti, pa ni zanimljivo štivo.



Dobra je stvar što smo zbog tih rekordnih vrućina u zapadnoj Europi na izlet krenuli malim autobusom koji nas je poštedio 4 km hodanja od mosta na Rakitnici do Umoljana. Putem smo se nakratko zaustavili pored nekropole sa 47 stećaka pred kojom je Sanja referirala s dosad poznatim činjenicama o ovim mističnim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima zapadnog Balkana. Upravo je ova nekropola uz njih još 19 iz Bosne i Hercegovine, po tri iz Srbije i Crne Gore te dvije iz Hrvatske (Cista Provo i Konavle) 2016. g. uvrštena na UNESCO popis svjetske baštine. Stećci su svjedoci davne naseljenosti ovog kraja za koji se veže višestoljetni nomadski život planištara koji bi iz u ljetnim mjesecima iz suncem spržene Hercegovine u visoke planine izvodili blago na bogatu ispašu. Upravo se zbog toga smatra da je i naziv sela Umoljani direktno vezan uz njegove prve stanovnike, Humnjake iz Donje Hercegovine.



Postoji i legenda o nastanku imena sela, ali o tom malo poslije. Na ulazu u selo nas dočekuje džamija s kamenom munarom, za koje se pretpostavlja da su sagrađene krajem 15. stoljeća. Najstariji mještani prepričavaju kako su nekad i džamija i munara bile od drva, obložene šindrom kao mnoge kuće u ovom kraju. Ono što posebno intrigira je događaj iz posljednjeg rata koji je ostavio pustoš zabjelašničkim krajem kad je 1993.g. u potpunosti izgorjelo 13 sela, dok je džamija u Umoljanima ostala pošteđena paleži. Nikad se nije razjasnilo zbog čega je srpski vojnici nisu zapalili, pa se o tome danas među mještanima ispredaju legende. Nedaleko od džamije stara nana nudi prebačene preko drvene ograde svojom rukom pletene čarape i rukavice od vune s tradicionalnim narodnim motivima, dok se pored česme nestrpljiva mosoraška družina iskrcava iz autobusa.



Domagoju, našem mladom vozaču prepuštam svoje trekerice br. 44 u kojima sam prvotno planirao krenuti na uspon. Svi smo oduševljeni činjenicom što iskazao želju za planinarenjem, pa ćemo ga sigurno i u budućnosti zvati na naše višednevne izlete.



Ruksaci su za tili čas na leđima, pa krećemo dalje kroz selo prema katunima na Gradini. Putem nakratko zastajemo u sjeni starog javora pod stijenom Pošijaka u čijoj se stijeni po legendi nalaze okamenjeni ostaci velike zmije - aždahe. Kao i na Crvnju, i ovdje možemo primijetiti da je život planištara život ispunjen legendama koje su se prepričavale uz ognjište za, čak i u ljetnim mjesecima, prohladnih planinskih noći. Ova legenda „priča“ kako je u davna vremena Aždaha izašla iz kanjona Rakitnice i preko doline se uputila prema seljanima. Kako bi je zaustavili počeli su zajedno moliti Boga koji je uslišio njihove molitve okamenivši strašnu neman u stijeni Pošijaka. S malo mašte može se razaznati okamenjeni oblik te ogromne zmije, a selo je zbog umoljavanja Bogu dobilo ime Umoljani. Trag zmijinog vijuganja dolinom su meandri iznad kanjona koje su kasnije ispunile vode Studenog potoka.





Na današnjem nam se usponu opet pridružuje jedan od lokalnih pasa, pujdo koji će gotovo cijelog dana biti naš vjeran pratitelj. Ništa ne traži od nas, samo da mu dopustimo obavljanje ovčarske dužnosti. Usprkos tome u ruksacima smo na pauzi pronašli i koji slasni zalogaj za podijeliti s našim novim četveronožnim čuvarem. Staza nas vodi preko kamenjara i travnatih padina obraslih borovnicama i modrim cvjetovima encijana. Neki poput razigrane djece trče preko zelenih livada, drugi duboko udišu cvjetne mirise, ostali promatraju Opservatoriju u daljini ili pogledom traže Umoljane iz kojih smo krenuli na Obalj. Izlaskom na greben otvara se pogled na Visočicu s druge strane kanjona Rakitnice. Rijeka Rakitnica je 26 km duga desna pritoka Neretve, koja ne razdvaja već sljubljuje Bjelašnicu s Visočicom. Vode povezuju obale, spajaju planinske obronke i životom napajaju daleke doline.





Dolaskom na vrh okrećući se od sjevera u smjeru kazaljke na satu prepoznajemo Krvavac, na kojem sam se jedne zime smrznuo kao nikad u životu i Opservatoriju, najviše vrhove Bjelašnice. Dalje prema istoku nastavljamo pogledom zatvarati planinski krug s Trebevićem, Romanijom, Jahorinom, Treskavicom, Zelengorom, Visočicom na koju ćemo sutra, Veležom, Prenjem, Čvrsnicom, Vranicom i Bitovnjom. Potom se izvalismo u travu, upijajući mir kojim planina odiše i mirise zelenog ćilima koji se rasprostire pod nama. Vrijeme u takvim trenucima prebrzo teče, poput Rakitnice duboko pod nama. I nama sad treba krenuti dalje. Počinje silazak u selo Gornji Lukomir koji se stisnuo na zaravni tik do ruba kanjona Rakitnice, između vrhova Obalj i Lovnica. Smješteno na visini od 1.472 m iznad razine mora, najviše je naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini. Njegovi su mještani također potomci nekadašnjih planištara Humnjaka, koji se u jednom trenutku odlučili i tijekom zime ostati živjeti u planini, ne vraćajući se s blagom natrag u svoja sela Kamen i Žulj nedaleko Stoca. Legenda o tome kao je selo dobilo ime govori da su prvi stanovnici bili bogumili koji su iz okolice Dubrovnika pobjegli pred progonom kršćana. Došavši na mjesto Lukomira, skrivenog strmim padinama Bjelašnice i Visočice, rekli su „Ovo je naša luka mira“ i tako nasta Lukomir. A upravo je ova luka mira zahvaljujući svojoj izoliranosti, uz već spomenutu džamiju u Umoljanima, jedina preživjela ratne strahote tijekom posljednjeg rata.



Na vrhu nas je dočekao naš dragi prijatelj Ivan Stanić iz Kreševa s kojim razgovaramo o 3fok-u, o Mosor Film Festivalu, o Lopati, Kreševu i Zoki. O prijatelju, ljudini koja nas je zauvijek napustila krajem pretprošle godine. Ali nikad Zoka neće prestati biti temom naših razgovora, kao što ni razgovore sa Zokom nikad nećemo moći zaboraviti. Zahvaljujući Đurđi koja nam je po odgovornom kuriru Renatu Baretiću poslala njegove dvije marame, danas smo ih donijeli na Obalj, a odsad ih nosimo sa sobom gdje god da krenemo u planine. Nastavljamo dalje prema Lukomiru dok na povjetarcu lepršaju marame.



Lukomir je na sat i po postao i naša luka mira. Smještamo se u hladovini „Ljetne bašte“, gdje nas s hladnim „Sarajevskim“ i toplim pitama spremljenima od domaćeg sira dočekuje naš stari poznanik Narsid. Lukomir s epitetom posljednjeg starog bosanskog sela privlači veliki broj turista. Osim nas, danas nitko nije stigao preko Oblja. Ostali su došli ili cestom kroz Dugo polje ili stazom koja gotovo po izohipsi prati kanjon Rakitnice.











Njome se i mi upućujemo natrag u Umoljane. Preko golih obronaka i gustih šuma, poviše ruševne mlinice i nakrivljenih nišana Donjeg Lukomira nestalog pod lavinom, preko suhih korita Peruće i Studenog potoka, tik uz izvor Sedrenika i sedam mlinica koje su se poredale niz potok, prateći mosorašku skvo „Meri crvene čarapice“ stižemo do džamije u Umoljanima. Tu nas čeka autobus kojim ćemo u natrag u Sarajevo. Na desetku u „Petice“, „Sarajevsko premium“ u „Zlatne ribice” i potom u postelju. Ujutro u 5 i po opet Vlatko svira „Skakavac“.













I tako je završio ovaj meni savršeni dan planinarenja po Bjelašnici. Možda i nije bilo zrelih borovnica, ni dovoljno debele hladovine, pa čak ni „Sarajevsko“ nije bilo baš mrzlo u „Ljetnoj bašći“, ali ljubav ne želite mijenjati. Ne želite je prilagođavati sebi, kvariti je time, jer je ona uvijek najljepša kad je čista - kad i one naizgled mane postanu slatke i neodoljive. A Bjelašnica mi je od prvog susreta upravo takva!

Oznake: Obalj, Bjelašnica, Lukomir, Umoljani

U četvrtom razredu osnovne škole za lektiru se čitaju “Družba Pere Kvržice”, “Priče iz davnine”, “Heidi”, “Emil i detektivi”, “Pipi Duga Čarapa”, “Knjiga o džungli”… Ne sjećam se školske godine kad sam pročitao ove naslove, ali to sigurno nije bilo u toj dobi, bar ne svojevoljno. Tad su me zanimale samo igre s prijateljima na prostranim livadama od kojih me odvajala široka, četverotračna Sutjeskina ulica. S druge strane “rijeke” bila je naša džungla, među vinogradima i kupinama, omeđena starim, trošnim ogradama. U toj džungli svi smo bili Mowgli. Gradili smo svoja skloništa i zamke, “ratovali” i odrastali u čoporu. U početku smo se pokušavali igrati Švaba i partizana, ali kako ni nakon nekoliko pokušaja nismo nikoga uvjerili da bar jednom bude Švabo, igrali smo se Indijanaca i kauboja. Nekoliko godina poslije, asfalt i beton zamijenili su našu za neku drugu džunglu, a svoju sam pronašao 300 km dalje od nekadašnje Sutjeskine ulice, u srcu Nacionalnog parka Sutjeska.

Najsjajniji biser u ogrlici prirodnog blaga najstarijeg nacionalnog parka Bosne i Hercegovine, prašuma je Perućica. Prašuma je tip vegetacije kojim se nazivaju prirodne šume na koje čovjek nije imao utjecaja (primarne) ili je vrlo malo utjecao na njih (sekundarne). Ova je prašuma sekundarna, jer postoje nepobitni tragovi da je čovjek stoljećima koristio Perućicu za lov ili izvlačenje trupaca za izradu koliba/stanova, ali i badnjeva i kaca.



Zemlja je to mitova i legendi, pa su za Perućicu govorili da je posljednja europska prašuma, da se u nju ljudska noga još nije spustila, a tko se i usudi ući živ izaći neće, da su stabla stara više od 300 godina…



Mitovi se najučinkovitije razbijaju ili potvrđuju činjenicama, pa ću krenuti od početaka zaštite Perućice koji sežu sve do kraja 19. stoljeća kad su je tadašnje vlasti na osnovu Zakona o lovu sa ciljem zaštite rijetkih vrsta divljači područje Zelengore, Maglića i Volujka proglasile zaštićenim područjem. Ali pravi poticaj zaštiti područja počinje 1938. g., kad su prilikom izrade elaborata gospodarenja šumama na području sliva Perućice šumari taksatori izvijestili o “prekrasnim sastojinama bukve, jele i smreke čija je drvna masa prelazila 1000 m3 po hektaru, a visina pojedinih stabala dostizala preko 50 m.”



Pravna zaštita je došla nakon II. svjetskog rata kad je 17. svibnja 1952.g. Predsjedništvo vlade NR Bosne i Hercegovine izdvojilo šumsko područje Perućice, ukupne površine 1.234 ha, iz redovitog gospodarenja kao šumarski objekt potreban znanstvenim istraživanjima i nastavi. Dvije godine kasnije, 3. lipnja 1954.g. površina je priključivanjem “nešumskih površina” od gornje granice šume do vrha Maglića, prekrivenih klekovinom bora krivulja i visokoplaninskom vegetacijom, povećana za 200 ha i stavljena u cjelosti pod zaštitu države kao prirodni rezervat.



9. veljače 1962.g. Skupština NR Bosne i Hercegovine donosi Zakon o proglašenju područja Sutjeske nacionalnim parkom u kojem je navedeno da je jedan od najvažnijih ciljeva njegovog proglašenja zaštita prašumskog rezervata Perućice čime je prašuma dobila viši stupanj zaštite. Kao strogi rezervat prirode zaštićen je njegov gornji dio, 786 ha iznad vodopada Skakavac, pa tu nije dopušteno nikakvo narurašavanje prirodnih odnosa. Nije dopuštena sanitarna sječa bolesnih stabala, ni izvlačenje prirodnim putem srušenih stabala, pa ni kaptiranje izvora vode. Kako čovjekov, tako i zakon džungle kaže: “Strogi prirodni rezervati su prostorno ograničena prirodna područja u kojima je zabranjena svaka gospodarska djelatnost i vršenje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode.” Posjet je dopušten isključivo znanstvenicima, a pod posebnim uvjetima grupama posjetitelja uz obaveznu pratnju stručnog osoblja NP Sutjeska.



Na Dragoš sedlu počinje “staza” koja vodi u srce prašume Perućice te se u dužini od 8 km spušta s 1.300 m/nv do klanca potoka Suhe na 650 m/nv. Dragoš sedlo je udaljeno 12 km od Tjentišta, a do njega vodi dijelom makadamska, a dijelom još lošija "asfaltna" cesta. Ali će vam se zato nakon 40 min. vožnje isplatiti sav taj trud i preznojavanje čak i u klimatiziranom vozilu.



Prošetajte šumom u kojoj su se za magičnu scenografiju pobrinula visoka stabla smreke, jele, bukve, hrasta kitnjaka, crne i bijele johe, a trenutačno se najviše penje do čak 57,4 m u zrak. Dok vas za to vrijeme iza nekog od tih gorostasa promatraju medvjed Baloo, vučica Raksha ili radoznala obitelj divokoza, kao prošlog puta nas.



Markacija nema, pa se nije teško izgubiti. Opasno je samo kad se pri tom ne želiš izgubiti, kao francuski student koji je 2010.g. krenuo u Perućicu i otad mu se gubi svaki trag. Učinkovito pretraživanje ovakvog terena je praktično nemoguće, pa se ni nakon 9 godina ne zna za njegovu sudbinu. Iako je nažalost nije teško naslutiti.



Napominjem da je obilazak strogog rezervata prirode “Prašuma Perućica” dopušten isključivo uz pratnju vodiča NP Sutjeska, ali kao nemate afiniteta ili vremena za to, preporučam da bar izađete na vidikovac pored Dragoš sedla. S njega se pruža nezaboravan pogled na 75 m visok slap Skakavac koji nestaje u krošnjama prašume te na impresivne planinske masive Volujka i Zelengore.



Pronađite i vi svoju prašumu i “izgubite" se bar nakratko u njoj.

Oznake: NP Sutjeska, prašuma, Perućica, magli