utorak, 09.03.2010.

I'm just a little girl lost in the moment, I'm so scared but I don't show it.

Jutros sam se probudila uz djelovanje simpatikusa. Srce mi je tuklo brzo, a nadbubrežna žlijezda je punila moje tijelo adrenalinom. Moje prvo županijsko natjecanje ikada. Knjigu sam naravno negdje ostavila po strani sinoć kad sam samo pročitala sve lekcije i onda sam ujutro izgubila 15 minuta da je nađem kako bih još barem prešla neka pitanja. Da ponovim malo.. I to sam ja ponovila u 5 minuta i sjela za fejsbuk i pričala s osobom s kojom ne volim pričati, ali budi mi stare uspomene. I došlo je vrijeme da krenem. Naravno već su me čekali vani jer sam kasnila. Požurivali su me, a ja sam pjevušila onu Lenkinu "The show" zaustavljajući se u dućanu (jer ne može moj mozak funkcionirati bez hrane). Ostatak ekipe me požurivao jer smo kasnili, a ja sam pokušala biti bezbrižna makar sam svakih 5 minuta upućivala na to kako ću ja biti zadnja jer nisam ništa pošteno naučila. Onda smo konačno došli do škole, a ja sam shvatila da ćemo dobiti sokiće i sendviče kad završimo s natjecanjem što me ponovno diglo. I onda smo konačno svi posjedali u učionice, a kad su došli ispiti nastao je muk. Svi su vrtili papire. Neki su imali blijeda lica, a neki su pisali bez prestanka. Ja sam išla polako. Kad sam završila samo sam predala papire i izašla tražeći te sendviče.
I onda je na kraju sve dobro prošlo i krenuli smo kućama smrzavajući se svakim novim naletom vjetra. I sad čekamo da dođe večer i da opet krenemo kroz hladni vjetar vidjeti kakve smo mi to rezultate postigli.

četvrtak, 04.03.2010.

I'm gonna dance with somebody.

Na ovoj televiziji više nema ništa pametnog. Pod tim pametno ne mislim na dokumentarce. Prije na neke zabavne programe i emisije kao što smo ih imali kad sam ja bila u nižim razredima osnovne škole. A da sada upalim televiziju dočekalo bi me 10 različitih sapunica, tarot show ili tako nešto. I više uopće nema onih dobrih starih crtića. Sad samo neki bum tamo, bum vamo, šaka tu, šaka tamo.. I stvarno dolaze sve gora vremena. I ne mislim samo na televiziju.
Dobro, što sam se ja uhvatila televizije, nije ona sad neka važna stvar u našim životima. Ima i dobrih stvari, da se razumijemo. Ja i onako provedem oko 1 sat gledajući u televiziju (sve ostalo mi ode na PC, knjige, mobitel..) .

I čekam proljeće. Tako ga jaako čekam jer više ne mogu gledati ovu ružnu zimu, makar ju i volim..ponekad. Imam ja svoje razloge zašto je proljeće moje najdraže godišnje doba. I imam sada jedan poseban razlog. Zaljubila sam se nakon toliko vremena. Opet. I zbilja mogu reći da je on predivno stvorenje, makar ima i on mana. I veselim se ekskurziji konačno. Sad kad znam što će sve biti tamo.

idem jer moram učiti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.