Proljeće u vrijeme korone
Proljeće je probeharalo. Nikad ljepše. U gradovima ozelenjelo i razgranalo se, kao da je drveće konačno zadihalo. Pluća svijeta. Ljudi, koji su zastali u brzini svog svakodnevnog tempa, kao da su se probudili u nekom drugom svijetu, ljepšem. Opijeni i zaneseni nekom novom stvarnošću. Punoj boja, cvrkuta ptica, tišinom spokoja.
Drvo ispred mog prozora na dječjem igralištu samuje. Nema djece. Vrpca oko igrališta.
Prvo smo postavili žice oko države, onda smo oblijepili klupe, zatvorili igrališta i postavili granice među općinama. Kao da smo se istovremeno probudili u nekom puno ružnijem svijetu. Stvarnosti ljudske izolacije, osame, bez dodira ruku.
Obadvije stvarnosti istovremeno. Rascvjetalo proljeće i restriktivno življenje. Priroda je dobila prednost. Ovaj put je ona čovjeka nadvladala. A čovjek, smiješna životinja, umjesto da se podredi prirodi, on nasrnu na svoju prirodu. I kad nije više mogao ovladavati prirodom, on poželje ovladavati čovjekom, bratom, djetetom. Tko je taj imaginarni vlastodržac, koji cijeli svijet drži u zabrani, žici, trakama, policijskim represijama? Nije to ni virus, ni Priroda, pa čak ni Humorista. To je čovjek, onaj pisan malim slovom, mali čovjek, onaj kome je pohlepa, vlast i strah pred gubitkom svojih privilegija, zamaglila um i spreman je svoga najbližeg tretirati kao neprijatelja. Prisiljava nas odlučiti se između dvoga, opet dijeliti pa se svađati čija je strana mjeseca ljepša, dok se on iz dana u dan vrti.
Samoprozvani pastiri naših ovozemaljskih duša koji nas suptilno pokušavaju prisiliti da se odlučimo između onoga što ovo vrijeme donosi – ljepotom rascvjetalog proljeća i restrikcijom ljudskog uma. Uvijek će se naći učitelji, koji će vas učiti – da je stvar pogleda jeli čaša polu puna ili polu prazna, te vas na neki način usmjeravati za koju polovinu da se odlučiti te pri tome zanemarujući jednostavnu činjenicu. Radi se o vodi. O vodi u čaši, što ćete s njom napraviti – popiti, proliti, čekati da ispari ili čekati da se napuni. Radi se ne samo o životnoj činjenici – vodi, već i o razumijevanju što se s njom može učiniti.
Tako je i naša čaša, niti u potpunosti lijepo proljeće, niti u potpunosti režimska restrikcija. Činjenica u ovoj priči o koronarnim čašama je sloboda, i čovjekova i prirodina. Govorimo čak i o čovjekovoj prirodi. Prelako bi bilo ljude svrstavati u ladice, u boje, u znanstvenike i glupane. To bi bilo kao da bi sve drveće i cvijeće ovoga svijeta kategorizirali kao u nekoj velikoj knjižnici na police i pri tome zanemarili život svakog tog živog bića ponaosob. Kad je Bog stvorio livadu, on ju je zasadio različitim cvijećem, biljem i životinjama. Zašto ljudi želimo sve svesti na jedno, dvoje, analizirati, iskoristiti, upotrijebiti, stvoriti za »nešto«. Interpretirati u 'nešto' i onda se među svojim interpretacijama svađati. Uvjeravati čija je bolja. I dok se mi uvjeravamo, virusi rade to što najbolje znaju već milijunima godina, mutiraju i šire se. Proljeće u svoje vrijeme cvijeta. Drvo na igralištu se je razgranalo. Junior, zatvoren danima u stanu, gleda kroz prozor. Gleda zgrade koje okružuju naše igralište i sa sjetom u glasu pita: »Mama, zašto nitko ne gleda kroz prozor?«
Zato što već dugo ljudi ne gledaju kroz prozor, kroz svoje oči, jer već dugo ne primjećuju ono najvrjednije pred njima – Prirodu i njen prirodni tijek. Ljudi bulje u ekrane, virtualne prozore, gledaju virtualnu prirodu i bore se vojskom protiv nevidljivog (virtualnog) neprijatelja. Represijom. A kad bi ljudi znali gledati kroz prozor, kad bi ljudi znali vidjeti prirodu, tad bi se ljudi znali i prirodno ponašati. Kao što nekada već znahu. U vrijeme epidemija, kuga, povijesni lazareti, pisani tekstovi o mjerama dezinfekcije i karantene, brige za sebe i druge, ... pisahu čak o ljubavi u vrijeme kolere. O ljubavi se danas ne govori. Dok se proljeće budi, sokovi kolaju svim bićima, a o ljubavi ni riječi. Ljubavi do prirode, ljubavi do čovjeka, ljubavi do onoga što nas održava.
Proljeće je, sve je probeharalo. Gledam drvo na igralištu, usamljeno kako godinama nije bilo. Odmara, veseli se životu, raste, cvjeta. I tako će i druge godine u ovo vrijeme. Tako će i za sto godina. Osim ako ga ljudska pohlepa ne posiječe, zločestoća ne otruje, nemar ne uguši,... Priroda će ga kišom i suncem hraniti, zima će ga lišća osloboditi, a u proljeće ono će opet ozeleniti. Kad bi barem ljudi to razumjeli. Živjeti miroljubivo u zajednici.
Pogledajte ponekad kroz prozor, onaj pravi, veliki i po mašite usamljenom djetetu, starici, zamišljenom čovjeku. Otvorite ponekad vrata, izađite na prag, poklonite toplu riječ susjedu, nasmijte se partneru, zagrlite roditelje. Nazovite prijatelja, roditelja koji ne živi s vama, ... pitajte ga kako je, što radi,... i ne zaboravite, nikad ne zaboravite voljenima pokazati da mislite na njih i izreći one najljekovitije riječi - da ih volite.
Meni... meni se priča o ljubavi.
|
