pjaceta

četvrtak, 07.02.2019.

zabava za patuljke

„Zašto si vratila Blogu, zašto si opet počela, kad je većina prijatelja blogera prestala. Pametni shvatiše da ovo nikamo ne vodi ali ti opet nešto pokušavaš?!“, zvučalo je kao pokuda ali sam znala da je samo još jedno od onih pitanja preispitivanja. Nije mi čak ni obrva zatreptala. Nasmješih se djetinjim osmjehom (ulovljenim sa zabanjenom čokoladom u ustima): „Ma, vrag odnija oto pisanje. Ma, ... ga je opet donija nazad. Kaže, tvoje je. Ka dite, nemoš se mu odrič. I šta ću?! Krenit opet. I unaprid ti rečen da ću uvik tako. Ka s čokoladom, nekad jedeš, nekad ne.“

Sedam godina na blogu a Tibet još vidjela nisam, nit sam se igdje popela. Život mi je ka Panonija, ravna i lepa i lale još ne cvjetaju. A kad procvjetaju one i ja, bit ćemo kao Niskosezemska, bogata država s puno vjetrenjača. Svaka država bi morala imati jednu vjetrenjaču i svaki čovjek bi morao imati svoju. Ne da se s njom bori, već da u njoj živi.
Imala bi stan u vjetrenjači. Otvoreni tlocrt, s velikim prozorom tamo gdje se propeleri okreću. Junior bi sada rekao: O, to bi bilo super. I ja mislim da bi bilo super. Veliki prozor, otvoreni tlocrt i propeler koji se vrti ili stoji. A u daljini... more. Plavo, široko, veliko. Veliko kao ocean. I kitovi koji pušu zrak dok se lijeno gibaju i delfini dok u družini plivaju. I nebo. Modro i suncem okupano, a ponekad tamno i zloglasno, nekad posuto oblacima kao šećernim prahom, ovčicama koje se pasu ili onim velikim debelim oblakom na kojem sni Veliki Humorista.
Život je to. Život je lijep, kad ga nacrtaš. Zato kažu – art of living. Umijeće stvaranja. Samo što su ljudima izaprali mozak da je to stvaranje stjecanje novca, imanje velikih kuća, bijesnih auta, onoga nečega opipljivog. I kad odu s ovog stvaralačkog podija, ostaju predmeti s kojima ne znaš što činiti, zastarjeli i neupotrebivi, jer napredak i tehnologija idu svojim tokom. Što onda stvarati da u nastavku života ne zastari, zasmeta ili obremeni. Život življen po vlastitoj umjetnosti.

Neki dan sam čitala intervju s mladom opernom pjevačicom, operna nada budućnosti. Pitali su je, može li se od opere živjeti? Rekla je, da jedan poznati pjevač uistinu živi od toga i ima honorare kao najbolje plaćeni pop muzičari. Jednog je nabrojila. Pa ipak nije odustala od toga što voli. Pjevati operu. Trebamo li mi odustati od toga što volimo samo zato što je umjetnost na dnu plaćne ljestvice, zato što je kultura ostala zadnja rupa na sviralu života, zato što su svi 'ozbiljni' zaposlenici uvjereni u njenu nekorisnost, nepraktičnost i neprofitabilnost?!
Zamisli, a od nakupljenog smeća ima. Svi nešto kupujemo, slažemo, okružujemo se predmetima, novinama i trendovima. Puno više smo spremni platiti za sunčane naočale, frizuru po posljednjoj modi, skupocjenu kremu za lice,... nego za ono što imamo u glavi. Što će nam vlastite misli, kad ih možemo kopi-pejstati iz neke fb stranice. Što će nam pojam o vlastitom životu, kad možemo živjeti u sjeni virtualnih života drugih. Što će nam išta lijepo, dobro i istinito? Što će nam mir i zadovoljstvo u duši, što će nam živ duh, želje, snovi i sve ono što nas vodi u životu. Jesmo li svjesni što nas to vodi, zavodi, povodi u vlastitom životu?
Vode li nas vlastiti snovi ili misli drugih ljudi? Naša ili tuđa uvjerenja? Jesu li to naše vrednote ili pak slušamo većinu koja misli, da smo glupi jer sanjamo drukčije snove? Za snove je potrebna mašta, nju je potrebno usvojiti, izgraditi, širiti. Sanjati i živjeti te snove. Koliko je to moguće. Mogućnosti su naše, unutarnje. Njih je potrebno gajiti, uzgajati. Odgojiti se, znači baviti se umjetnošću življenja. Preispitivanja, mišljenja i djelovanja. A to je težak posao. Moda najteži jer se pri tom moraš sam mijenjati. Nije to prilagodba (u smislu popuštanja) na uvjete, već apdejtanje sebe, (po)stvaranje sebe u životnim okolnostima. Zašto je to važno? Što se bolje poznaješ, što više razumiješ ovaj svijet, druge ljude, uvjete življenja, mijene i ljudsku ograničenost, više mogućnosti imaš za krojenje svog boljeg svijeta.

Meni je pisanje kultivacija mog duha, ako će taj moj čin utjecati na duh bar jedne jedine osobe, koja će poželjeti nešto ljepše, bolje za sebe i svijet oko sebe, onda je to ok. Znam, znam. Mare mi već nekoliko desetljeća govori da je moj naivni optimizam ništa drugo do li glupost. Možda. Ali svijet kakav sam gledala nekim drugim kao ozbiljnim i inim očima, izvinite psovki – bull je shit. Iz moje perspektive sve je to napuhano u nekoj ozbiljnosti, nekom grču opstanka, borbi za puko preživljavanja. Stoga odlučih. Vraćam se patuljcima i pisanju od prije sedam godina. Apdejtanu na umjetnost vjetrenjačenja.
Eto to je moja filozofija, zašto opet pišem. Na svijet ne mogu utjecati, ali na svoj unutarnji .. eto, mogu! Pisati svoj život, uljepšavati ga, maštati o nemogućem... Djeco, Ivica se zovem, koga crtam bude živ...


(skinuto sa funotic.com)
- 09:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.02.2019.

monkey business

Pokušala sam nešto napisati. Nije išlo. Ne zato što bi u meni ne bilo riječi, već se je riječ vrpoljila na svom mjestu. Bio je to osjećaj, kao da nemaš više što reći. Znaš da je prolazni, isto tako kao što znaš da je prolazno to stanje. Uvijek postoji neka i nekakva riječ. Ponekad pomislim da je bolje šutjeti, jer bi riječ povukla riječ i onda bi se riječalo u nedogled bez naznake ikakve točke, uskličnika ili upitnika. Najvažniji je upitnik. Točka misao završava, uskličnik je ustoličuje i ljubomorno čuva kao pas čuvar svoju kućicu, dok upitnik... On otvara vrata. Riječima, mislima, na kraju krajeva možda najviše djelima.

- Što si danas radila?

- Nešto.
Nešto što nekima izgleda kao ništa jer nije vidljivo, nije vrjednovano, nije suvremeno.

Danas sam mislila i dobro sam se osjećala. Sama, u tišini. Bilo mi je jako dobro i osjećala sam se kao da sam se popela na jedan od alpskih vrhova. Misao je ljekovita. Ako je dobra. Loša misao, ona ubija, i duh i tijelo. Ona je potajni ubica, iz zasjede, saboter. Ponekad se ljudi cijeli život bore s ovim, onim, a da ne shvate da je njihova najveća bitka sa svojim mislima, uvjerenjima, svim onim što ih misaono koči.

Pričali smo ovo ljeto. Govorila sam o pozitivnom aspektu svačijeg života. Fokusiraj se na ono pozitivno što imaš. »Zar nije to zavaravanje?!« Bezrazložno mi je skočio živac. »Da! Što misliš što ljudi rade, što ja radim? Mogu se zavaravati, maštati, sanjati, a mogu uzet realnost smrtno ozbiljnu i tugovati.«
Ljudi se zavaravaju. To je nekako ljudski. U najviše slučajeva ne znamo da se zavaravamo, jer mislimo da je to istina. Fokusiramo se na neku misao, uvjerenje, događaj i mislimo da je to cijeli svijet. I tako to postane naš svijet. Pričamo s prijateljima, suradnicima, obitelji, ... i njihovi svjetovi postanu naši svjetovi. Uvuku se u misli i siju tuđe sjeme na našem vrtu. Dobro je to sjeme ako je dobra misao, ako nas oplemenjuje, tješi i obljubi dušu. Misao iz koje se rodi nešto novo, ljepše, bolje. Sretni su takvi trenutci i ljudi s kojima možemo dijeliti plodonosno sjeme osjećaja i misli.
Ali ako se pak desi drukčije, ... Ako sijemo lošu misao, emociju, ... ona nas optereti kao da neko svoj kamen stavi na naša leđa. Humorista mi je svjedok da rado uzmem i nosim breme drugoga, kao da moram spasiti cijeli svijet. Bahato misleći, ne samo da ja to mogu, već ono još gore –moram. No, vrijeme i godine me naučiše da ničije breme ne možeš odnijeti, čak i kad ga uzmeš i nosiš, to postaje ne samo tvoje, već „i tvoje“ breme. Vezno breme. Sad magarca dva nosimo. I lijepo bi bilo, kad bi to bila raspodjela bremena, kad bi se među-magareća pomoć ukazala uspješnom. Kad bi magarce to veselilo jer bi skupnim moćima breme prenijeli i otpustili. Najtužnije je kad shvatiš da magareća pomoć ne pomaže, već i sam postaješ magarcem jednog magarca koji ne želi ili ne zna odbaciti svoje breme. Ne može.
Dugo sam i sama tako mislila. Hiro mi je uvijek govorio: "Ma, daj, uradi onako kako tovari rade, baci breme sa sebe."
Znala sam ga gledati i svirati živac na G 3 jer mi je bila ta njegova izjava nepodnošljiva, ne poznata i ne razumljiva. Ali godine i iskustvo, ona igraju u našem timu, nauče te driblati. Sam sebe. Pa skineš ruksak s leđa. Ras-tovariš.

Ovih dana, mjeseci, … kad ne pisah. U vrijeme kad mi se vrpolje slova ispod tipki, kad kao ništa, a ipak nešto, radim - rastovaram. Dan po dan. Ponekad još ponesem, pa stanem. Promislim i otresem. Možda tad i slova ispadnu, na kriva tla. Možda je jedino plodno tlo za ta slova, mala tekica u koju dnevno pišem plavom bojom, važne stvari crvenom. Ne čitam za sobom. Neka stoji, jednog dana će mi dobro doći. Zapišem misao. Samo dobru i samo za sebe. Kao opomenu, uspomenu i poruku. Podragam tako svoju dušu lijepom riječju. Pa mi se ožari lice, pa se razveselih, oživjeh te rekoh u navali takve radosti, hajde i ovdje nešto ostavi. Barem nešto. Dugo već nisi.
Iako nije slovo lako išlo jer ne nosi poruku. Kao da se mora uvijek nešto nositi. Poruka u boci sama dopliva. Ona nas nađe. Ako nam je namijenjena. Tako me je jedan dan na stolu dočekao istrgnut listić, davno zaboravljen odnekud je isplivao. Na njemu je pisalo – PREOZBILJNO SHVAĆATE ŽIVOT.
Čitala sam iznova i iznova i smijala se. Do suza i osjećala se odlično. Osjetila sam svaku ćeliju svoga tijela kako se smije, kao kad učionica puna đaka prasne u nezadržan smijeh. Smijali smo se i bili sretni. Moje ćelije i ja. Sve je bilo na svom mjestu. Onako kako treba. Sve je dobro. Dobro je.
Jeli stvarno?
Jeste!
Možda ima u meni još riječi…
- 22:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #