Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pjaceta

Marketing

zabava za patuljke

„Zašto si vratila Blogu, zašto si opet počela, kad je većina prijatelja blogera prestala. Pametni shvatiše da ovo nikamo ne vodi ali ti opet nešto pokušavaš?!“, zvučalo je kao pokuda ali sam znala da je samo još jedno od onih pitanja preispitivanja. Nije mi čak ni obrva zatreptala. Nasmješih se djetinjim osmjehom (ulovljenim sa zabanjenom čokoladom u ustima): „Ma, vrag odnija oto pisanje. Ma, ... ga je opet donija nazad. Kaže, tvoje je. Ka dite, nemoš se mu odrič. I šta ću?! Krenit opet. I unaprid ti rečen da ću uvik tako. Ka s čokoladom, nekad jedeš, nekad ne.“

Sedam godina na blogu a Tibet još vidjela nisam, nit sam se igdje popela. Život mi je ka Panonija, ravna i lepa i lale još ne cvjetaju. A kad procvjetaju one i ja, bit ćemo kao Niskosezemska, bogata država s puno vjetrenjača. Svaka država bi morala imati jednu vjetrenjaču i svaki čovjek bi morao imati svoju. Ne da se s njom bori, već da u njoj živi.
Imala bi stan u vjetrenjači. Otvoreni tlocrt, s velikim prozorom tamo gdje se propeleri okreću. Junior bi sada rekao: O, to bi bilo super. I ja mislim da bi bilo super. Veliki prozor, otvoreni tlocrt i propeler koji se vrti ili stoji. A u daljini... more. Plavo, široko, veliko. Veliko kao ocean. I kitovi koji pušu zrak dok se lijeno gibaju i delfini dok u družini plivaju. I nebo. Modro i suncem okupano, a ponekad tamno i zloglasno, nekad posuto oblacima kao šećernim prahom, ovčicama koje se pasu ili onim velikim debelim oblakom na kojem sni Veliki Humorista.
Život je to. Život je lijep, kad ga nacrtaš. Zato kažu – art of living. Umijeće stvaranja. Samo što su ljudima izaprali mozak da je to stvaranje stjecanje novca, imanje velikih kuća, bijesnih auta, onoga nečega opipljivog. I kad odu s ovog stvaralačkog podija, ostaju predmeti s kojima ne znaš što činiti, zastarjeli i neupotrebivi, jer napredak i tehnologija idu svojim tokom. Što onda stvarati da u nastavku života ne zastari, zasmeta ili obremeni. Život življen po vlastitoj umjetnosti.

Neki dan sam čitala intervju s mladom opernom pjevačicom, operna nada budućnosti. Pitali su je, može li se od opere živjeti? Rekla je, da jedan poznati pjevač uistinu živi od toga i ima honorare kao najbolje plaćeni pop muzičari. Jednog je nabrojila. Pa ipak nije odustala od toga što voli. Pjevati operu. Trebamo li mi odustati od toga što volimo samo zato što je umjetnost na dnu plaćne ljestvice, zato što je kultura ostala zadnja rupa na sviralu života, zato što su svi 'ozbiljni' zaposlenici uvjereni u njenu nekorisnost, nepraktičnost i neprofitabilnost?!
Zamisli, a od nakupljenog smeća ima. Svi nešto kupujemo, slažemo, okružujemo se predmetima, novinama i trendovima. Puno više smo spremni platiti za sunčane naočale, frizuru po posljednjoj modi, skupocjenu kremu za lice,... nego za ono što imamo u glavi. Što će nam vlastite misli, kad ih možemo kopi-pejstati iz neke fb stranice. Što će nam pojam o vlastitom životu, kad možemo živjeti u sjeni virtualnih života drugih. Što će nam išta lijepo, dobro i istinito? Što će nam mir i zadovoljstvo u duši, što će nam živ duh, želje, snovi i sve ono što nas vodi u životu. Jesmo li svjesni što nas to vodi, zavodi, povodi u vlastitom životu?
Vode li nas vlastiti snovi ili misli drugih ljudi? Naša ili tuđa uvjerenja? Jesu li to naše vrednote ili pak slušamo većinu koja misli, da smo glupi jer sanjamo drukčije snove? Za snove je potrebna mašta, nju je potrebno usvojiti, izgraditi, širiti. Sanjati i živjeti te snove. Koliko je to moguće. Mogućnosti su naše, unutarnje. Njih je potrebno gajiti, uzgajati. Odgojiti se, znači baviti se umjetnošću življenja. Preispitivanja, mišljenja i djelovanja. A to je težak posao. Moda najteži jer se pri tom moraš sam mijenjati. Nije to prilagodba (u smislu popuštanja) na uvjete, već apdejtanje sebe, (po)stvaranje sebe u životnim okolnostima. Zašto je to važno? Što se bolje poznaješ, što više razumiješ ovaj svijet, druge ljude, uvjete življenja, mijene i ljudsku ograničenost, više mogućnosti imaš za krojenje svog boljeg svijeta.

Meni je pisanje kultivacija mog duha, ako će taj moj čin utjecati na duh bar jedne jedine osobe, koja će poželjeti nešto ljepše, bolje za sebe i svijet oko sebe, onda je to ok. Znam, znam. Mare mi već nekoliko desetljeća govori da je moj naivni optimizam ništa drugo do li glupost. Možda. Ali svijet kakav sam gledala nekim drugim kao ozbiljnim i inim očima, izvinite psovki – bull je shit. Iz moje perspektive sve je to napuhano u nekoj ozbiljnosti, nekom grču opstanka, borbi za puko preživljavanja. Stoga odlučih. Vraćam se patuljcima i pisanju od prije sedam godina. Apdejtanu na umjetnost vjetrenjačenja.
Eto to je moja filozofija, zašto opet pišem. Na svijet ne mogu utjecati, ali na svoj unutarnji .. eto, mogu! Pisati svoj život, uljepšavati ga, maštati o nemogućem... Djeco, Ivica se zovem, koga crtam bude živ...


(skinuto sa funotic.com)


Post je objavljen 07.02.2019. u 09:47 sati.