monkey business
Pokušala sam nešto napisati. Nije išlo. Ne zato što bi u meni ne bilo riječi, već se je riječ vrpoljila na svom mjestu. Bio je to osjećaj, kao da nemaš više što reći. Znaš da je prolazni, isto tako kao što znaš da je prolazno to stanje. Uvijek postoji neka i nekakva riječ. Ponekad pomislim da je bolje šutjeti, jer bi riječ povukla riječ i onda bi se riječalo u nedogled bez naznake ikakve točke, uskličnika ili upitnika. Najvažniji je upitnik. Točka misao završava, uskličnik je ustoličuje i ljubomorno čuva kao pas čuvar svoju kućicu, dok upitnik... On otvara vrata. Riječima, mislima, na kraju krajeva možda najviše djelima.
- Što si danas radila?
- Nešto.
Nešto što nekima izgleda kao ništa jer nije vidljivo, nije vrjednovano, nije suvremeno.
Danas sam mislila i dobro sam se osjećala. Sama, u tišini. Bilo mi je jako dobro i osjećala sam se kao da sam se popela na jedan od alpskih vrhova. Misao je ljekovita. Ako je dobra. Loša misao, ona ubija, i duh i tijelo. Ona je potajni ubica, iz zasjede, saboter. Ponekad se ljudi cijeli život bore s ovim, onim, a da ne shvate da je njihova najveća bitka sa svojim mislima, uvjerenjima, svim onim što ih misaono koči.
Pričali smo ovo ljeto. Govorila sam o pozitivnom aspektu svačijeg života. Fokusiraj se na ono pozitivno što imaš. »Zar nije to zavaravanje?!« Bezrazložno mi je skočio živac. »Da! Što misliš što ljudi rade, što ja radim? Mogu se zavaravati, maštati, sanjati, a mogu uzet realnost smrtno ozbiljnu i tugovati.«
Ljudi se zavaravaju. To je nekako ljudski. U najviše slučajeva ne znamo da se zavaravamo, jer mislimo da je to istina. Fokusiramo se na neku misao, uvjerenje, događaj i mislimo da je to cijeli svijet. I tako to postane naš svijet. Pričamo s prijateljima, suradnicima, obitelji, ... i njihovi svjetovi postanu naši svjetovi. Uvuku se u misli i siju tuđe sjeme na našem vrtu. Dobro je to sjeme ako je dobra misao, ako nas oplemenjuje, tješi i obljubi dušu. Misao iz koje se rodi nešto novo, ljepše, bolje. Sretni su takvi trenutci i ljudi s kojima možemo dijeliti plodonosno sjeme osjećaja i misli.
Ali ako se pak desi drukčije, ... Ako sijemo lošu misao, emociju, ... ona nas optereti kao da neko svoj kamen stavi na naša leđa. Humorista mi je svjedok da rado uzmem i nosim breme drugoga, kao da moram spasiti cijeli svijet. Bahato misleći, ne samo da ja to mogu, već ono još gore –moram. No, vrijeme i godine me naučiše da ničije breme ne možeš odnijeti, čak i kad ga uzmeš i nosiš, to postaje ne samo tvoje, već „i tvoje“ breme. Vezno breme. Sad magarca dva nosimo. I lijepo bi bilo, kad bi to bila raspodjela bremena, kad bi se među-magareća pomoć ukazala uspješnom. Kad bi magarce to veselilo jer bi skupnim moćima breme prenijeli i otpustili. Najtužnije je kad shvatiš da magareća pomoć ne pomaže, već i sam postaješ magarcem jednog magarca koji ne želi ili ne zna odbaciti svoje breme. Ne može.
Dugo sam i sama tako mislila. Hiro mi je uvijek govorio: "Ma, daj, uradi onako kako tovari rade, baci breme sa sebe."
Znala sam ga gledati i svirati živac na G 3 jer mi je bila ta njegova izjava nepodnošljiva, ne poznata i ne razumljiva. Ali godine i iskustvo, ona igraju u našem timu, nauče te driblati. Sam sebe. Pa skineš ruksak s leđa. Ras-tovariš.
Ovih dana, mjeseci, … kad ne pisah. U vrijeme kad mi se vrpolje slova ispod tipki, kad kao ništa, a ipak nešto, radim - rastovaram. Dan po dan. Ponekad još ponesem, pa stanem. Promislim i otresem. Možda tad i slova ispadnu, na kriva tla. Možda je jedino plodno tlo za ta slova, mala tekica u koju dnevno pišem plavom bojom, važne stvari crvenom. Ne čitam za sobom. Neka stoji, jednog dana će mi dobro doći. Zapišem misao. Samo dobru i samo za sebe. Kao opomenu, uspomenu i poruku. Podragam tako svoju dušu lijepom riječju. Pa mi se ožari lice, pa se razveselih, oživjeh te rekoh u navali takve radosti, hajde i ovdje nešto ostavi. Barem nešto. Dugo već nisi.
Iako nije slovo lako išlo jer ne nosi poruku. Kao da se mora uvijek nešto nositi. Poruka u boci sama dopliva. Ona nas nađe. Ako nam je namijenjena. Tako me je jedan dan na stolu dočekao istrgnut listić, davno zaboravljen odnekud je isplivao. Na njemu je pisalo – PREOZBILJNO SHVAĆATE ŽIVOT.
Čitala sam iznova i iznova i smijala se. Do suza i osjećala se odlično. Osjetila sam svaku ćeliju svoga tijela kako se smije, kao kad učionica puna đaka prasne u nezadržan smijeh. Smijali smo se i bili sretni. Moje ćelije i ja. Sve je bilo na svom mjestu. Onako kako treba. Sve je dobro. Dobro je.
Jeli stvarno?
Jeste!
Možda ima u meni još riječi…
|
