u nečijem filmu
Na prilazu podvožnjaku dostigao nas je mladi čovjek. Vidno zadihan i umoran – Ispričavam se, možete mi reći koliko je još do centra?
Zbunjena odgovaram – 20 minuta do pol ure.
- Ajoj, još toliko. Znate došao sam pješke iz X.
- Wow. Od tamo, pješke. Svaka čast. – U trenu postadoh nadahnuta tom strašću i zaintrigirana pričom koja ju je potakla. - Imate još pet do deset minuta do kolodvora i onda još petnaest do samog centra.
- Idem do autobusa za Y, idem k djevojci.
- Genijalno, pješke preči skoro 30 km. – koliko god me je zanimala priča potaknuta strašću ljubavi, isto toliko mi se nije čavrljalo.
No, mog sugovornika to nije omelo. Kako smo nekoliko minuta pješačili u istom smjeru on je u jednom dahu podijelio svoj ushit: »Znate, radim u x. Došao sam s posla i stvarno mi se nije dalo nikamo. Kad me je djevojka pozvala da dođem do nje, rekao sam da mi se ne da. Poslije mi je bilo žao. Rekla je da mi mora nešto važno reći. Ali stvarno mi se nije dalo, znate tek sam došao s posla. Ustrajao sam da mi to što ima reći kaže preko telefona. Kasnije mi je bilo žao. Odlučio sam otiči do nje.
Znate, rekla mi je da čeka bebu.«
Hodao je zadihano, preskakao trotoar i cestu, žudeći mi što više ispričati. Uzbuđen od novog saznanja, izmiješanog ljubavlju i strahom. Sve te emocije su se slijevale pred strancem jer nekome je morao reći, cijelom svijetu je morao reći. Duša je bila prepuna i bujica riječi je stekla.
»Nisam odmah shvatio, mislim da mi je tek u trećem bircu postalo jasno. Tad sam pohitao. Znate, dugo smo već skupa. Već smo od osmog razreda skupa. Samo da znate sad imam 34. Vidite koliko je to duga dob. I svadili smo se ponekad. Ali smo skupa. I jučer smo se posvađali oko toga što ćemo gledati na TV, ja sam htio ligu prvaka, a ona Titanik. Našli smo kompromis. Ona je gledala Titanik, a ja konačni dio utakmice. To je najvažniji dio, znate.
I onaj tko kaže da se u vezi nikad ne posvađa, da je sve krasno i divno, ne vjerujte im. To nije veza. U vezi nije uvijek sve bajno. Mi smo još uvijek skupa. Jako je volim.«
Poslije tri minute druženja smo stigli do prolaza, gdje su se naši putevi razišli. Čestitala sam mu na prinovi, poželjela sve najbolje. Neka se i dalje trudi za ljubav jer to je istinski jedino važno u životu. Ljubav.
Kad je mladi čovjek otišao, Junior me upitao – Tko je taj čovjek, jeli neki tvoj prijatelj?
-Ne, sine. Ne poznajem ga. Slučajno smo se sreli i ispričao mi je da je sretan. To je jedan sretan čovjek.
-Aha.
Šetnju do doma smo proveli u tišini. Mali Juniorov mozak je slagao slagalicu od novih spoznaja, dok je moj nadograđivao više sfere. Neobični susreti, oni koji nas dotaknu. Koji nam donesu nekakvu poruku za koju prvi tren mislimo da je nevažna, pa ipak se nas dotakne. Duboko i dugotrajno. Tri minute će ostati u mom životu kao jedna priča o mladom čovjeku koji se zatekao u trenutku saznanja i spoznaje da postaje otac. Tri minute o nečijem životu kao općenito Životu. Tri minute nepoznatog čovjeka kao poznatog, bliskog prijatelja.
U tom trenutku smo Junior i ja postali dio nečije lijepe životne priče. Sporedne uloge u velikom događaju jednog mladog čovjeka. Možda sam tek tad shvatila koliko puta smo sporedne uloge u tuđim životima. Suputnici u tri minutnoj priči. I koliko nas mogu te sporedne uloge u nečijim životima dotaći, možda čak i obilježiti.
Kad je uloga ovako lijepa, to je super. Ali što kad nam netko dodjeli drukčiju ulogu?
To s ulogama u životima drugih ljudi je zeznuta stvar. Koliko puta smo pretpostavili da igramo glavnu rolu jer smo navikli da se naš život vrti oko nas. U svom životu smo mi glavni lik, bar bi tako moralo biti jer tko je bolji režiser i scenarista vlastitog života nego mi sami. Problem se javlja kad želimo u svom životu sporednim likovima podijeliti naš scenarij, našu režiju ne uviđajući širu sliku. Svatko je scenarista i režiser svoje glavne uloge. Mislim da si čak najviše štete radimo kad umišljamo da smo glavni lik u nečijoj kazališnoj igri.
Prije nekoliko mjeseci sam imala javnu prezentaciju. Ništa novo, ništa nepoznato iako je auditorij bio ovaj put malo drugačiji. Samouvjereno sam krenula s izlaganjem, jer broj godina daje tu neko iskustvo a i sličnih utakmica imam već u nogama. Ipak, dobih gol u gostima. Tuđi teren je prevagnuo. Mladi kolega, stručnjak svog područja, majstor svog terena je krenuo s driblanjem. Dok je on postavljao pitanja, stajala sam u čudu i neznanju, što mi uopće želi reći. Koliko god sam se trudila razumjeti njegova pitanja i dilemu, ništa nisam razumjela. Stajala sam prazna pred tim »jako važnim« auditorijem i pitala se što uopće radim tamo. Najviše me se dotakao ton glasa i neka netrpeljivost, čak agresivnost u glasu.
Pomislila sam na Marthu, ona je kod svojih studenata primijetila da žene ne žele sudjelovati u debatama jer su muškarci u njima agresivniji. Pitala sam se jeli to problem. Jesam li podbacila, radi li se o mom egu?! Do onog najgoreg što si ljudi u sličnim trenutcima radimo, tražimo krivnju u sebi, dovodimo sebe u ništavno stanje, te se poistovjećujemo s nečijim riječima. Koje u stvari ne govore o nama, već o donosiocu riječi.
Pitanje prije njega je bilo jasno, ukazivalo je na nedostatak u poimanju jedne sekvence. Da, vidi, stvarno. Super, to je lako popraviti. Ali ovaj drugi lik... Njegov pristup je bio drukčiji. Pitanje nisam posve razumjela, pa sam odgovarala u logičnom tijeku svojih misli. No, to njega nije zanimalo. Nijedan moj odgovor nije bio dovoljan. Dok sam tražila odgovore u istim mah sam pokušala razumjeti što zapravo želi od mene. Pokušavala sam nešto smisleno odgovoriti ali njegovu bujicu riječi ničim nisam mogla zaustaviti. Njegov glas je nešto želio od mene što mu nisam mogla dati. Kad sam uvidjela da nijedna moja riječ neće zaustaviti tu bujicu, ušutjela sam. Ovo nije bio glas prema glasu, čak ni glas protiv glasa, jer se nije radilo o glasu. Mi se jednostavno nismo čuli. Što god rekli, mi se nismo čuli. Stajala sam u šoku, kao u nekom izvan tjelesnom iskustvu dok sam se propitkivala skoro već u panici – što on želi od mene, ja ga stvarno ne razumijem. Fakat, što on želi od mene?!
Druga misao je slijedila samo preispitivanju, radi li se tu o nečem istinitom o meni, radi li se tu o mom egu, u čemu je kvaka? Intuicija mi je govorila da ovaj put nije riječ o meni. Iako se je radilo o mojoj prezentaciji u ovoj priči ja nisam bila glavni lik. Odjednom, kako uvidi i spoznaje nastaju u trenu, u tom neobičnom iskustvu ispred akademske publike prosinu me duboka spoznaja o životu i ljudima, sročeno u jednoj spoznajnoj rečenici – »to nije moje sranje«.
Duboka rečenica. Otada je često koristim da razgraničim što je moje, a što nije. Svatko od nas nosi svoje breme života, svoj kofer spoznaja i zabluda o sebi. U odnosima, konverzacijama, susretima s ljudima, tražimo istinu o sebi. Najviše puta povjerujemo tome što nam drugi govore o nama, zaboravljajući da ljudi kad govorimo, najviše govorimo upravo o sebi. Ponekad vas ljudi uvuku u svoju priču i tamo vam dodjele ulogu koju vi ne poznajete. I kad se nađete u životu tog čovjeka odigrate tu ulogu te s tim potvrđujete njegovu priču. Ono najgore što vam se u tom trenutku može desiti je da povjerujete da njegovoj priči kao da je i vaša. Ne, vi ste samo odigrali ono što je on trebao. Sporednu ulogu u njegovom scenariju. Ali na neki način se dotiče i vas - Što želite biti? Glavni lik svoj priče ili sporedni lik u tuđoj priči.
Od »nogometnog« događaja je prošlo nekoliko mjeseci, ma skoro i pola godine. Kako to nije bila samo jedna obična prezentacija već je bila vezana na vrijeme, rokove i ostale egzistencijalne uvjete, jedan nebitan događaj je porušio cijeli niz domina. Kako pjeva Jinx – srušilo se sve.
Lako je s tim materijalnim, ono se nekako uvijek izgradi poznatim građevinskim alatima, no teže je s onim psihičkim i duhovnim urušavanjima. Kad ti potresu temelje onoga što jesi, kad ti potresu identitet, ono što misliš da je tvoj poslanstvo, te pomisliš da zbog jednog potresa i napuknutih temelja odmah moraš rušiti i građevinu. Dok ne shvatiš, da nije svaki potres zbog kuće i o kući.
To što smo mi, duboko u sebi, naša najdublja karakteristika, ono vječno postojano, to je neurušivo. Osim ako sami ne želimo to porušiti. Tako da dozvoljavamo drugima da nam govore što mi jesmo i što mi nismo. Zamisli, drugi znaju ono što ni mi sami još nismo posve istražili. Oni znaju tko smo mi, dok se mi još uvijek tražimo. I tražit ćemo se dovijeka ili bar dok ne shvatimo, da smo jedinstveni, nesavršeno savršeni. Ništa od onog što nam drugi govore, kako nas drugi vide, ustvari kako nas žele vidjeti. Jedini pogled drugoga koji je istinit i istina o nama je pogled Ljubavi. Pogled iz ljubavi do drugog čovjeka i s ljubavlju. Sve što želimo drugome reći, saopćiti ili ukazati na njegova mjesta napretka, može se reći riječima ljubavi do bližnjeg svog.
Od malih nogu sam se divila filozofiji i filozofima, razvila sam uvjerenje da su oni mudri. Činilo mi se da mudri ljudi mudro vode svoje živote i zbog toga manje trpe od boljki življenja. Kao vješti pomorac koji zna svoj veliki brod sigurno dovesti do luke i u najvećim nevremenima. Da postaneš majstor navigacije značilo je unijeti u majstorstvo puno truda, vježbe i razmišljanja. Zato se mi je od svih ljudskih činjenja, upravo filozofija činila najbližom, najslađom, onom koja pomaže ljudima - razumjeti dublje od površnog gledanja, osmisliti i kad gubimo nadu, vratiti u život i na samrti,... sve to samo dvjema alatkama, našim razumom i srcem. Dubljom i širom spoznajom svega što nas okružuje zadobiti mirnoću odaziva na otvorenim morima životnih iskustava. I svakom iskusnom pomorcu je svako nevrijeme uvijek novi izazov. Uvijek se nešto novo naučimo, kao što smo i uvijek zadovoljni sami sobom kad izmislimo neki novi i bolji način djelovanja.
Djelovanje je ono najljudskije. Pred djelovanjem je uvijek naša odluka, svjesna ili nesvjesna - kako ćemo odreagirati na podražaj. Znate ono, kad dođete s posla 'nadrndani' jer je šef ovakav, onakav, jer plan nije usvojen, jer postoji tisuću i jadna priča koja vas izbacuje iz takta. U takvom stanju stignete doma. Ljuti, a u stvari ste nesretni jer ne osjećate moć s kojom bi se uprli životu, jer istinu na ruku svi bi mi rado usnuli sreću bez životnih neprilika. Ali život... nije to što vi očekujete od njega, on je više od vas. I kad ste u takvom stanju dođe vam partner, dijete, bilo tko, te nešto kaže, a vi planete. Ulovite se u trenutku kad bezrazložno iskašljavate svoju lošu volju na drugome. Ili kad od drugog nešto zahtijevate, hoćete, nešto što vam on ne može dati, jer jednostavno nema. Drama koja nastaje se u tom trenutku prenese na onoga drugog. Kao da onaj drugi mora biti isto tako nesretan jer ste vi u tom trenutku nezadovoljni svojim poslom, statusom, životom, ... jer osjećate nesigurnost, nemoć te se njima identificirate i potresena vam je kuća koju ste godinama gradili. Dar koji vam Život poklanja se ne uklapa u moderni interijer vaše kuće, onako kako ste vi zamislili. Likovi vam iskaču iz ritma kazališne igre i vi šizite.
Svi mi živimo u nekoj osobnoj priči u koju uvodimo glavne i sporedne likove. Problem nastaje kad brkamo uloge. Kad sporednim dozvoljavamo da vladaju našom dramom ili kad ne ovladavamo svojom glavnom ulogom. Sve što nam u životu kažu, sve je samo priča. Nečija priča. I nečije sranje ne treba biti i naše sranje. Mudro birati ono najbolje od ljudi, priče koje nas oplemenjuju, ljude koji nas hrane ljubavlju, jer jedino zaista vrijedno i važno u ovom životu je ljubav. Ljubav do drugih.
Govor iz ljubavi nikad nije »driblanje protivnika« jer se ne radi o pobjedi, porazu, dokazivanju sebi ili drugome, već je govor ljubavi o »pobratimstvu lica u svemiru«. Svi mi dijelimo isti prostor i svatko od nas kreira taj prostor na svoj jedinstven način. Nije sve uvijek bajno i sjajno. Zato mi se čini jako važno vježbati u razgovorima, čak i sa strancima, djelovati u smislu »pobratimstva«.
- Ne, sine, ne poznajem ga.... ali on je sretan čovjek.
|
