Selo Krastavac
Ima toga oko trideset godina. S kolegicom smo skupa otputovale na godišnji. Viva Espańa! Taj jedan dan smo bili u Loretu. Onda davno nije bio tako razvikan kao danas ali isto je bio lijep, kao svaki grad na moru.
Slobodan dan, dan za kupanje. Pješčana plaža na kilometre, sunce rumeno visoko se vinulo a more se raspojasalo sve do afričke obale. Vjetar u kosi a kupaća malo. Kako se ne odazvati mirisu mora, kako ne potrčati i baciti se u to plavetnilo.
No, budimo realni, utrčavanje mi nikad nije bilo jača strana. Sklona sam penzionerskom pristupu. Pomalo i postepeno. Zastajkujući i diveći se moru. O more amore. Temperirajući, prilagođavajući temperaturu mora tijelu i tijelo moru. O tempora! O mores! Prvo do stopala, pa stanka divljenja. Onda do koljena i stanka divljenja. Korak po korak. Bilo je tu valova, ali tko nije navikao na valove? Odrastanje uz more je i odrastanje uz valove.
U trenutku oduševljenja i divljenja moru naiđe val. Malo veći. Budimo realni, veliki. Pijesak pod nogama se zakovitla, pa me kao tepih u krug zarola. Pomislim - Dobro, dešava se i boljima. Dok pomišljam kako da ustanem, naleti novi veliki val, koji me još više zakovitla, prekorene, obrne, odvuče u duboko. Nikako da stane, na stignem udahnuti. Zaredali se valovi, more se zapjenilo i vuklo me sve dalje i dublje. Zraka nisam više mogla uloviti niti izdržati. Svim snagama sam se pokušala istrgnuti moći prirode. Što sam više i jače pokušavala bilo je neuspješnije. Tad shvatih što jedan beznačajni val sve može. Kao kad bi ti netko potegao tepih pod nogama pa se zateturaš te padneš na leđa. Ali kod valova tu ne prestaje, dolaze novi koji ti ne dopuštaju da se postaviš na noge, već te kovitlaju i povlači sve dalje od tla, na otvoreno, u nepoznato. Kad tla ne osjećaš ne možeš se više na ništa oduprijeti, tražiš stabilnost u moći ruku i nogu, pokušavajući isplivati, izbaciti se između dva vala. Što više pokušavaš, oni te nemilosrdnije okreću, razbacuju, poklapaju.
Trenutak dugačak kao cijeli život. Kroz glavu ti prolaze ideje, nade i strah. Proigravaš moguća rješenja, isprobavaš strategije. Svaki neuspjeli pokušaj zamijeniš nečim novim. I svaki novi neuspjeh izmiče ti mogućnost novih perspektiva. Čini ti se da ćeš istrošiti sve ideje i onda neće više biti ni nade, ni mogućnosti, ni života. Strah, zebnja i bol.
Fizička bol u grudima. Pritisak na pluća, gubljenje zraka, gušenje i strah utapanja. Panika. Srce jače lupa, razum šalje tijelu svakojake signale dok tamo negdje iza zadnjeg režnja pokušavaš umiriti disanje, razum i emocije. Pokušavaš sniziti broj otkucaja, ubacuješ pozitivne mantre i volju za životom. Pokušavaš i pokušavaš ali toneš sve dublje. Hvata te onaj grozni osjećaj da nećeš preživjeti. Duši te u svakom kutku tijela i čini ti se da ćeš izgubiti svijest , Koristiš zadnje snage iz neke nepoznate vlastite dubine da se odupreš toj strašnoj tamnoj dubini padanja, gubitku vlastitog života.
Izašla sam. Ne sjećam se točno kako. Mislim da sam zaplivala u dubinu i izabrala tu neku strategiju koja me je dovela do plićaka. Iz sjećanja je ispao taj najvažniji dio, dio samo spašavanja, ali je ostao zauvijek prisutan onaj grozniji dio. Sjećanje na dušenje, strah i fizički odgovor tijela na šok.
Tek kad sam sjela na taj ogavni pijesak daleko od valovanja mora, kad sam shvatila gdje sam bila prije koji momenat, došao je za mnom val osjećaja, poklopio me svom svojom jačinom kao more maloprije. Izašli su tuga, strah, sva bol koji su u onom stresnom trenutku bili zapostavljeni jer je preživljavanje, volja, vjera i mentalni napor bili u prvom planu. Dok se sad, na sigurnom, sve ono zapostavljeno rashuktalo u jačini koliko je prije bilo potisnuto.
Kolegica mi je rekla da sam se satima još tresla, od šoka sam neko vrijeme šutjela a onda neutješno plakala. Bila sam iscrpljena. Spavala sam dva dana. Šok koji se u prvi mah, u onom trenutku kad me je val prvi put poklopio, nije ni očitavao, pokazao se u svojoj silnosti tek kasnije.
Ljudi smo kao posude, kad je previše napuniš ona se prelije. Kap čašu. Nepromišljena riječ, nebitan događaj, ... ali ipak utječe na drugoga. Svako iskustvo nas mijenja. Pa i ono najmanje. Čini nam se malo, nevažno ali kroz život uvidimo njegovu simbolnu veličinu. Beznačajni događaj nas može promijeniti u korijenu. Napraviti od nas drugačije ili pak druge ljude. Uz svako iskustvo ide, kao u basnama, i naravoučenije. Nije svaki val, Val. Nije svako more isto. Kao ni čovjek. Kao ni ljudi. Čini vam se da nešto, nekoga znate, a onda vas poklopi. Neki valovi su nebitni, neki su smrtonosni. Treba vremena da se izvučemo.
Ljudi smo kao posude. Prelivamo se jedini u druge, jedni iz drugih, surađujemo, rastemo, među nama kruže riječi. Oni su naša voda, s njima tješimo našu žeđ, s njima se opijamo, s njima se trujemo, pretjerujemo, štedimo, ... S njima komuniciramo, preko njih postajemo. Sporazumijevanje je dano i pticama dok smo ljudi svoje obojili razumom i osjećajima.
Jedna riječ. Pogrešna riječ u pogrešno vrijeme. Šok. Bol u grudima, osjećaj da ćeš izgubiti svijest. Nesanica i potreseno tijelo danima. Plač, malaksalost i vrijeme tugovanja. U životu ponekad jedna jedina riječ bude kap koja prelije čašu. Rečenica koja ima učinak leptira. Dok on na jednom dijelu planete zamaše krilima, na drugom nastaje cunami. S tom jednom riječju koja nas poklopi kao val kojega ne očekujemo, umre jedan dio tebe. Iz mora života ustaneš poslije nekoliko dana drugačiji, promijenjen za jedno iskustvo. Zreliji?! O zrelosti i čovjeku govoriti je uzaludno. Cijeli život odrastamo, zrelost nikad ne dosegnemo, tek njen blijedi približak. U ljude izrastamo a da nikad konačno ne izrastemo, dorastemo svim životnim iskustvima. I kad ih prođemo tisuću, još uvijek je moguće u 1001 iskustvu doživjeti začuđenje i onijemiti.
Poznati osjećaj šoka, kao da ostajemo bez zraka i život se samo u jednom trenutku uruši. Sve prije izgrađeno nestane, svi budući planovi bivahu vodom odneseni. Ostaneš bez prošlosti i budućnosti, sadašnjost bez temelja. Odjednom se naiđeš na pustopoljini bez ikakve točke uporišta da bi mogao svoj kompas usmjeriti prema budućem odredištu. I to je samo trenutak. Trenutak koji zna potrajati. Vrijeme kojim upravljamo, uspješno ili nešto manje. O tempora!
Danima sam bila u dubokom šoku. Treći dan sam čitala Sarin tekst o razočaranim ženama, kamo one idu?! Nisam bila ta. Bila sam samo duboko povrijeđena. No, kamo one idu? Tad sam se sjetila da u takvim slučajevima, kao razočarana žena, uvijek prizovem scenu iz filma Flor de mi Secreto, gdje povrijeđene žene odu među 'svoje žene'.
Navečer, kad sam stigla u grad, poslala sam poruku Tajani, nisam imala snage pričati.
Tekstala sam joj: »Vratila sam se sa sela. U krastavcu sam.«
Drugi dan je odgovorila: »Krastavcu?«
Nasmijah se i objasnih: »To ti je ljepši izraz za neki organ«
Odgovara: »Aaaa. A ja mislila da je to ime za neko selo. I ja sam u tom selu.«
Moje žene, divne prijateljice, suputnice i supatnice. Žene 'na rubu nervnog sloma', osjetljivice, borkinje, s puno humora i elegancije padanja te srčanog ustajanja. Jake i gorde, a ipak krhke i lomljive. Postojane na vjetru, uvijek izranjaju iz vala koji ih nemilosrdno poklopi. Ponekad je potrebno samo malo više vremena, ali uvijek je najbolji lijek Amores. Riječi toplog prijateljstva i sestrinske ljubavi.
Drage moje, sa zakašnjenjem i u naprijed, sretan osmi mart i lijep majčinski dan.
|
