pjaceta

Jesenja

Nije li lijepo jesenje sunce?!

Gledam nebo, plavo da plavije ne može biti. Hladne prste ruke skrivam u džepovima jakne, stišćem se uz samu sebe kao uz najboljeg prijatelja. Smješkam se zadovoljno suncu, koje mi lice grije i mislim – O, bože, kako je lijepo ovo jesenje sunce!

Kroz glavu mi prođe scena iz filma La flor de mi segreto, kad se majka i kćerka Lea voze na selo. Ona uplakana i slomljena, ostavljena od muža, spisateljski iscrpljenja, žena već u godinama, dok joj mudra mati, životom isklesana žena, govori:
– Sjećaš li se Lea?
- Kako se čega sjećati?
- Kako, čega?! Mislila sam na poeziju našeg sela.

Tako zagledana kroz prozor i suncem pokrivenu pokrajinu kroz koju prolaze, recitira staru poemu:

»Lijepo je jutro, Lea.
Sunce svjetluca,
cvijeće zamamno miriše,
šušti gaj.
Sa grane na granu,
bez prestanka,
razdragane ptice pjevaju, d
ok me njihov spjev mađija. …«





Volim taj film. Jednom davno sam već pisala o Kravama bez zvonca. I kadgod se tako u životu osjećam izgubljena, sjetim se tog filma. Ženske energije sela koja nam pomaže da se okrijepimo, ponovo rodimo i otisnemo u novi život. Ne transformiramo se samo kao žene, spisateljice, već kao kreatorke, umjetnice vlastitog života.

Možda tako to u životu mora biti, kad dugo ustrajavamo u jednom ritmu koji nas u određenom trenutku počne gušiti i čije visine se počnu spuštati do slamajućih dubina. Tad su potrebni ljudi, prijatelji, i te Žene. Uvijek sam u životu kad bi mi bilo teško, odlazila u svoje 'selo'. U staru kuću i tamo bi čitala, pisala i hodala uz obalu mora. Uvijek je taj tišinski val, koji zaokuplja i koji nekako aerosolno probudi, ispunjavao me kreativnom energijom. Bili su tu i prijatelji iz djetinjstva. Oni neki ljudi sa kojima si oblikovao neki drugi krug obitelji, isto onako kao kad Jacinta dođe u svoje selo, pa se sa svih strana slete njene prije i selom se pročuje – Jacinta je stigla.

Doma stići. Vratiti se na početak svoga razgranatoga korijenja, na početak svojih početaka, ka izvoru sebe same.

Na početku bijaše riječ. Bismo mi, kakvi smo se od tog početnog slova ispisali, uvezali se u neku priču, roman. Te bi svaki ponovni odlazak na 'početak' značio da možemo ispisati iz sebe neku drugu, drugačiju priču, sanjati i dosanjati neke druge snove.
Tako je bilo meni moje selo, osjećala sam se uvijek drago viđen gost. Na početku. Skupljajući se za nova putovanja i ispise.
A onda su došle godine, promjene, neke nove okolnosti i iskustva te je moje selo postalo svoja suprotnost. Ono, koje me je lomilo i koje me je na jednoj točki slomilo. Do suštine vlastitog bića. Prestala sam pisati, prestala sam disati, živjeti sa morem, živjeti u snovima. Prestala sam sanjati. Prestala sam bitisati.
I ništa mi gore nije bilo doli tih snova. I ono malo humora. Život je postao hladni kamen kojega sam klesala, a nikako isklesala. Ni u jedan oblik. Klešem ga. Klešem sebe. Ponekad je bolno. U jeseni smo. Ona i ja. Jesenja.





Možda i zato volim to jesensko sunce. Kad ti je hladno, kako ti je u svakodnevnom životu hladno, a onda se na plavom, da plavije ne može biti, nebu kroz taj hlad probije to divno jesensko sunce, pa te podraga po licu svojim toplim rukama, pa te obgrli nekom toplinom, koja ti prodre pravo do pothlađenog srca i kažeš si – da, tako bi morala izgledati Ljubav.

Svaki bi čovjek morao imati bar jedno sunce koje ga grije. Koje ga grli. Ne samo svojim sjajem, rukama, već mislima, riječima, pogledima. Bar jedno sunce koje je tako jako da prodre kroz nataloženo kamenje klesanja i kaže izmorenom srcu da je došlo doma. U svoj zavičaj. U svoje selo. Tamo gdje je uvijek rado viđen gost. Gdje oporavi svoje pero, te krene dalje u život, letjeti prema snovima, čak i u jesen svoga života.
Pisati svoju novu priču.

„Gledaj kako je lijepo jutro, Lea. Sunce svjetluca, cvijeće zamamno miriše… „