Ženo moja divna, zavidne životne energije. Rođena si za life coatcha.!
Trenutno sam u situaciji, kad čujem ptice, osjetim sunce, svakim svojim atomom...al mi teško što jedne moje ruke i jedno, moje drago lice, to sunce ne osjeća tako... Stalno mu šaljem ljubav...energiju...otpuštanje bolova...al nemam dojam da uspijevam doprijeti do njega.
05.10.2016. (15:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Blagost, to je meni tvoje pisanje, nježnost i neopisiva mirnoća koja me ispuni, kao da je baš sve na svome mjestu ili barem ide prema tom putu Nemaš pojima koliko mi je ovo trebalo sada, danas... :*
Draga Sarah, znam da se Pjaceta neće ljutiti što se mješam u vaš razgovor, šalji i dalje tu energiju, tople zrake sunce i ljubav, vjerujem da pomaže i vjerujem da osjeća... Ljubav i snaga života su u nama i kad smo bolesni.
05.10.2016. (16:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@Ane – i te čudne niti, lomljene i slomljene, stalno nas čine. Ne kako smo mi zamislili (jer to bi bilo prejednostavno), već sa malo više 'mašte'. Sve su to neke pošalice Velikog Humoriste.
@Lasto – ahh, ova pjesma …, sjećam se je iz mladosti, lijepi, tužni ruski tonovi, uvijek tako duboko dirnu. Pravo jesenje …
@SarahB – Hvala! Kad osjećamo, duboko u sebi povezani sa prirodom, tada i drugi osjeća. Možda nije svjestan, ne osjeća to isto točno tako, ali u prostoru misli putuju, još više kad su potkrijepljene sa osjećajima. Pomažu, čak i kad nam se čini da ništa ne djeluje. Misli i osjećaji rade svoje. Znaš i sama, o pričama i knjigama o djelovanju riječi, molitve, misli i osjećaje na iscjeljenje. Puno možemo napraviti, ali sudbine ne možemo mijenjati. Možemo se nadati, vjerovati i živjeti u toj našoj unutarnjoj ljubavi, onoj koju odašiljemo mislima i osjećajima, sa kojom u svom srcu milujemo i njegujemo drugoga. Vjeruj da dospijevaš! Dotičeš se u svojim mislima. :*
@Nisa – Hvala! :* Meni su tako tvoje fotografije, ponekad tako dođem na tvoj blog, pa se »fiksam« morem i bude mi lakše. Mene tako tvoje fotografije umire. Naravno da se neću ljutiti jer pravo govoriš. A Sarah sada treba puno i naše ljubavi.
06.10.2016. (09:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
:-* dospijeva tvoja ljubav do mene...opipljivo. Po toj logici, i moja bi trebala do njega. Zapravo, gdje god da je sada.
Niša, ne znam nikoga sa toliko ljubavi i žara prema životu kao što je on. Veliko velikodušno Srce, to je on. Znala sam to dobro i kada sam se silno ljutila na njega. U svakom trenutku sam to znala. U svakom trenutku sam isto tako znala da ćemo se morati rastati jednog dana. Ali se ne mogu pomiriti s tim.
06.10.2016. (09:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah Situacija nije ista, kod mene se odvija onaj prirodni tijek ciklusa života i znam da se ne može uspoređivati... umire mi tata. To ne izgovaram na glas i ne mogu prevaliti preko usana, s pisanjem je drugačije. Kada me pitaju kako je malo kad uspijem prevaliti odgovor, jednostavno se ne znam nositi s tim. Kopni svaki dan malo više, i polako se gasi, boli ga, jako. On je snažna i jaka osobnost i najviše u njegovim očima vidim bol kada ga gledamo kroz prizmu bolesti i bolesnog čovjeka. Doživljava to kao osobni poraz, pa ga gledam kao njega kojeg oduvijek znam. Stijene. Dalje od bolesti i ovoga što mu radi. I želim ga zauvijek pamtiti takvog, jakog i velikog, punog života. Jer puno puno više je takvih dana iza nas nego ovih što su nam uslijedili.
Užasno je teško, užasno. Realiziram koliko mogu, pokose me emocije i tuga, ali jedno ti sa stopostotnom sigurnošću mogu reći; oni koji nas vole ne bi htjeli da toliko patimo. Treba pronaći mir, onaj istinski mir, ne samo prema izvana koji pokazujemo svijetu, onaj duboki ukorjenjeni mir. I "odraditi" žalovanje, tuga je svojstvena, individualna, potiskivanje boli može produljiti vrijeme tugovanja i zarobiti u međuprostoru. Pokušavam se zamisliti u obratnoj situaciji i nikada, nikome, ni pod kojim uvjetima, pogotovo ne mojim najmilijima, ne bih voljela da ostanu u tom vakuumu tuge. To bi me zarobilo na ovome svijetu i ne dopustilo duhu da luta tim nekim drugim poljanim stazama. Ne vodi to zaboravu, o to nikako, uvijek u nama ostaje neizbrisiv trag osobe uz koju smo bili vezani. Udahni draga Sarah i polako, korak po korak, dan po dan, ama baš ništa drugo nam ionako ne preostaje
06.10.2016. (10:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da. Maknuo se od mene da. ..da ne umrem skupa s njim. I da ga zapamtim onakvog kakav je bio. Ne mogu fizicki do njega. U biti i ne znam dal je vise s nama. To je prestrašno.
Razne vrste ljubavi su to samo..bol ista. Jedinstvena. Osjecam se glupo i jadno bespomocno, jer da je obratno ...taj covjek meni ne bi dao umrijeti.
Dišimo, ljubilice moja.
06.10.2016. (10:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drage moje, bolesti i smrti su one strane našeg iskustva što nas baca u more u kojemu moramo plivati, disati i glavu izdržati iznad površine. Naporno i teško, ne nazire se pučina i hepi end. Toliko nedoumice i ne izvjesnosti, mislim da nikad u životu nisam doživjela. Mene je naučilo dvoje – drugome ne možeš svojim snagama pomoći, on mora koristiti svoje snage te naučiti se moraš poštivati nečiju volju otići, razumjeti da svatko ima svoj način suočavanja sa situacijom, tako kako je za njega najbolje, njegov način. Meni je to bilo najteže, to prihvaćanje, iako je cijelo vrijeme bilo dosta teško, i fizički i psihički iscrpljujuće.
Sarah, tebi je puno teže jer ne možeš biti fizički blizu. Na neki način, kolikogod nas to 'biti blizu' na dnevnoj bazi 'ubija' ipak nam se čini da imamo neku 'kontrolu' nad životom. A drugo je što nam se tako pruža mogućnost provesti zadnje trenutke u miru i ljubavi sa tom osobom. S druge strane, kad nismo fizičkih prisutni, 'pošteđeni' smo gledanja umiranja pred našim očima. Ne možemo ga zaustaviti, i sve se svodi na 'čekanje'. Grozno. Moja mama se je dugo borila, kroz te borbe smo obadvije išle svojim putovima, svaka na svoj način smo sazrijevale u toj situaciji. Moja mladenačka nadobudnost i riješenost sve 'popraviti', i njena velika, velika unutarnja mudrost. Ono po čemu danas pamtim te dane borbi i tuga su upravo osjećaji bliskosti i ljubavi među nama. Možda tad najviše shvatiš da je sve u životu ništavno i prolazno, a ono što uvijek imaš, i što ti ostaje na vijek, su ti osjećaji ljubavi, topline. I možda je najveća sreća kad ih možeš podijeliti, čak i sa umirućim. Možda tad najviše dođe upravo ta vrijednost na cijenu. Jer jedina poslije svega ostaje, preostaje. I to te ispuni, ta vaša ljubav. I usprkos boli, nemoći, tuzi, ljutnji, ... kad prelete preko tvoga mozga, useli se nesvjesno ta prava vrijednost - ljubav. Taj trenutak sve pade u zaborav, i ostane samo taj osjećaj među vama, osmjesi, bliskost, toplina, kad shvatiš da taj trenutak imaš samo to. I da ćeš uvijek poslije imati 'samo to'.
Svakoga sam dana, poslije posla odlazila u bolnicu. Legla kod nje na bolnički krevet, zagrlila bi me, i onda smo pričale. Večeru bi podijelile i opet pričale, šalile se, smijale i ozbiljno debatirale (iako to nikad nismo prije radile). Doma sam odlazila samo spavati. Ta nas je bolest povezala, više nego išta prije. Bilo je naporno, nisam više mogla izdržati, nisam znala kako prihvatit, što će biti, što je, … a onda sam odbacila sve i odlučila dan po dan. Tri godine po bolnicama i rehabilitacijama, već je bilo i bolje. Onda je naglo nastupilo pogoršanje. Od danas na sutra je ostala priključena na aparate, sa tubusom, nije mogla govoriti, u intenzivnoj sa još nekoliko kreveta. Dala sam joj tekicu, pa mi je tresućom i onemoglom rukom napisala – jesi li donijela kave za sestre?! To je bilo zadnji put kad sam ju vidjela i znala sam, duboko u sebi sam imala onaj grozni intuitivni osjećaj, da je to zadnji put. Drugi dan sam u četiri ujutro krenula na novi posao u novu državu. U istom tjednu je pala u komu i umrla. Moji osjećaji oko svega su tako različiti. Čuvam samo one lijepe. Još uvijek imam i tu tekicu, koja nosi dublju misao od svih mojih Aristotela, Platona i Haideggrova. Svaki put kad vidim te riječi i taj rukopis, mene stegne u grlu, preplave me svi osjećaji, ali te riječi su puno više. Držim ih sebi kao opomenu, da mislim na druge, da sam svjesna važnosti ljubavi u životu, krhkost ljudskoga bića, da su isto tako važne poniznost, prihvaćanje i unutarnja mudrost koja dolazi životom, ne certifikatima.
Ne znam, može li vam išta od mog iskustva pomoći, ali šaljem vam puno ljubavi i unutarnjeg mira, mislite lijepe misli o svojim voljenima, sjećajte se vaših prošlih dragih i smiješnih trenutaka, gajite tu ljubav osjećajima, energijom. Tako će i oni 'poživjeti'. A vas dvije, moje drage, mile, držite se i izdržite. Mislim na vas i volim vas :*
06.10.2016. (11:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jako lijepo napisano. Volim i ja jesen, volim i proljeće. U biti sve je to relativno. Svašta se događa u bilo koje vrijeme, a život ide dalje svojim tokom. Jesen podsjeća na starost, umiranje ali opet kažem, sve je to relativno. Ja sam izgubila predragu osobu baš negdje prije Božića, mslila sam da više nikada naću moći slaviti taj blagdan. U biti i jesam blizu toga jer će me uvijek to predblagdansko vrijeme podsjećati na taj tragičan događaj ali eto, život ide dalje...
07.10.2016. (00:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kunigunda
Kako se čudne niti lome u nama i bez osobne volje.....tek tako, da ovo malo života poprimi drukčiji oblik no što bismo htjeli
05.10.2016. (13:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavica
Jesenje lišće mene pak uvijek podsjeti na divnu, ali tužnu
uspomenu.
05.10.2016. (14:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SarahB.
Ženo moja divna, zavidne životne energije. Rođena si za life coatcha.!
Trenutno sam u situaciji, kad čujem ptice, osjetim sunce, svakim svojim atomom...al mi teško što jedne moje ruke i jedno, moje drago lice, to sunce ne osjeća tako...
Stalno mu šaljem ljubav...energiju...otpuštanje bolova...al nemam dojam da uspijevam doprijeti do njega.
05.10.2016. (15:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisa
Blagost, to je meni tvoje pisanje, nježnost i neopisiva mirnoća koja me ispuni, kao da je baš sve na svome mjestu ili barem ide prema tom putu
Nemaš pojima koliko mi je ovo trebalo sada, danas... :*
Draga Sarah, znam da se Pjaceta neće ljutiti što se mješam u vaš razgovor, šalji i dalje tu energiju, tople zrake sunce i ljubav, vjerujem da pomaže i vjerujem da osjeća... Ljubav i snaga života su u nama i kad smo bolesni.
05.10.2016. (16:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pjaceta
@Ane – i te čudne niti, lomljene i slomljene, stalno nas čine. Ne kako smo mi zamislili (jer to bi bilo prejednostavno), već sa malo više 'mašte'. Sve su to neke pošalice Velikog Humoriste.
@Lasto – ahh, ova pjesma …, sjećam se je iz mladosti, lijepi, tužni ruski tonovi, uvijek tako duboko dirnu. Pravo jesenje …
@SarahB – Hvala! Kad osjećamo, duboko u sebi povezani sa prirodom, tada i drugi osjeća. Možda nije svjestan, ne osjeća to isto točno tako, ali u prostoru misli putuju, još više kad su potkrijepljene sa osjećajima. Pomažu, čak i kad nam se čini da ništa ne djeluje. Misli i osjećaji rade svoje. Znaš i sama, o pričama i knjigama o djelovanju riječi, molitve, misli i osjećaje na iscjeljenje. Puno možemo napraviti, ali sudbine ne možemo mijenjati. Možemo se nadati, vjerovati i živjeti u toj našoj unutarnjoj ljubavi, onoj koju odašiljemo mislima i osjećajima, sa kojom u svom srcu milujemo i njegujemo drugoga. Vjeruj da dospijevaš! Dotičeš se u svojim mislima. :*
@Nisa – Hvala! :* Meni su tako tvoje fotografije, ponekad tako dođem na tvoj blog, pa se »fiksam« morem i bude mi lakše. Mene tako tvoje fotografije umire.
Naravno da se neću ljutiti jer pravo govoriš. A Sarah sada treba puno i naše ljubavi.
06.10.2016. (09:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SarahB.
:-*
dospijeva tvoja ljubav do mene...opipljivo.
Po toj logici, i moja bi trebala do njega.
Zapravo, gdje god da je sada.
Niša, ne znam nikoga sa toliko ljubavi i žara prema životu kao što je on.
Veliko velikodušno Srce, to je on. Znala sam to dobro i kada sam se silno ljutila na njega. U svakom trenutku sam to znala.
U svakom trenutku sam isto tako znala da ćemo se morati rastati jednog dana.
Ali se ne mogu pomiriti s tim.
06.10.2016. (09:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisa
Sarah
Situacija nije ista, kod mene se odvija onaj prirodni tijek ciklusa života i znam da se ne može uspoređivati... umire mi tata. To ne izgovaram na glas i ne mogu prevaliti preko usana, s pisanjem je drugačije. Kada me pitaju kako je malo kad uspijem prevaliti odgovor, jednostavno se ne znam nositi s tim.
Kopni svaki dan malo više, i polako se gasi, boli ga, jako. On je snažna i jaka osobnost i najviše u njegovim očima vidim bol kada ga gledamo kroz prizmu bolesti i bolesnog čovjeka. Doživljava to kao osobni poraz, pa ga gledam kao njega kojeg oduvijek znam. Stijene. Dalje od bolesti i ovoga što mu radi. I želim ga zauvijek pamtiti takvog, jakog i velikog, punog života. Jer puno puno više je takvih dana iza nas nego ovih što su nam uslijedili.
Užasno je teško, užasno. Realiziram koliko mogu, pokose me emocije i tuga, ali jedno ti sa stopostotnom sigurnošću mogu reći; oni koji nas vole ne bi htjeli da toliko patimo. Treba pronaći mir, onaj istinski mir, ne samo prema izvana koji pokazujemo svijetu, onaj duboki ukorjenjeni mir.
I "odraditi" žalovanje, tuga je svojstvena, individualna, potiskivanje boli može produljiti vrijeme tugovanja i zarobiti u međuprostoru. Pokušavam se zamisliti u obratnoj situaciji i nikada, nikome, ni pod kojim uvjetima, pogotovo ne mojim najmilijima, ne bih voljela da ostanu u tom vakuumu tuge. To bi me zarobilo na ovome svijetu i ne dopustilo duhu da luta tim nekim drugim poljanim stazama.
Ne vodi to zaboravu, o to nikako, uvijek u nama ostaje neizbrisiv trag osobe uz koju smo bili vezani.
Udahni draga Sarah i polako, korak po korak, dan po dan, ama baš ništa drugo nam ionako ne preostaje
06.10.2016. (10:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SarahB.
Da. Maknuo se od mene da. ..da ne umrem skupa s njim.
I da ga zapamtim onakvog kakav je bio.
Ne mogu fizicki do njega.
U biti i ne znam dal je vise s nama. To je prestrašno.
Razne vrste ljubavi su to samo..bol ista. Jedinstvena.
Osjecam se glupo i jadno bespomocno, jer da je obratno ...taj covjek meni ne bi dao umrijeti.
Dišimo, ljubilice moja.
06.10.2016. (10:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pjaceta
Drage moje, bolesti i smrti su one strane našeg iskustva što nas baca u more u kojemu moramo plivati, disati i glavu izdržati iznad površine. Naporno i teško, ne nazire se pučina i hepi end. Toliko nedoumice i ne izvjesnosti, mislim da nikad u životu nisam doživjela. Mene je naučilo dvoje – drugome ne možeš svojim snagama pomoći, on mora koristiti svoje snage te naučiti se moraš poštivati nečiju volju otići, razumjeti da svatko ima svoj način suočavanja sa situacijom, tako kako je za njega najbolje, njegov način. Meni je to bilo najteže, to prihvaćanje, iako je cijelo vrijeme bilo dosta teško, i fizički i psihički iscrpljujuće.
Sarah, tebi je puno teže jer ne možeš biti fizički blizu. Na neki način, kolikogod nas to 'biti blizu' na dnevnoj bazi 'ubija' ipak nam se čini da imamo neku 'kontrolu' nad životom. A drugo je što nam se tako pruža mogućnost provesti zadnje trenutke u miru i ljubavi sa tom osobom. S druge strane, kad nismo fizičkih prisutni, 'pošteđeni' smo gledanja umiranja pred našim očima. Ne možemo ga zaustaviti, i sve se svodi na 'čekanje'. Grozno.
Moja mama se je dugo borila, kroz te borbe smo obadvije išle svojim putovima, svaka na svoj način smo sazrijevale u toj situaciji. Moja mladenačka nadobudnost i riješenost sve 'popraviti', i njena velika, velika unutarnja mudrost. Ono po čemu danas pamtim te dane borbi i tuga su upravo osjećaji bliskosti i ljubavi među nama. Možda tad najviše shvatiš da je sve u životu ništavno i prolazno, a ono što uvijek imaš, i što ti ostaje na vijek, su ti osjećaji ljubavi, topline. I možda je najveća sreća kad ih možeš podijeliti, čak i sa umirućim. Možda tad najviše dođe upravo ta vrijednost na cijenu. Jer jedina poslije svega ostaje, preostaje. I to te ispuni, ta vaša ljubav. I usprkos boli, nemoći, tuzi, ljutnji, ... kad prelete preko tvoga mozga, useli se nesvjesno ta prava vrijednost - ljubav. Taj trenutak sve pade u zaborav, i ostane samo taj osjećaj među vama, osmjesi, bliskost, toplina, kad shvatiš da taj trenutak imaš samo to. I da ćeš uvijek poslije imati 'samo to'.
Svakoga sam dana, poslije posla odlazila u bolnicu. Legla kod nje na bolnički krevet, zagrlila bi me, i onda smo pričale. Večeru bi podijelile i opet pričale, šalile se, smijale i ozbiljno debatirale (iako to nikad nismo prije radile). Doma sam odlazila samo spavati. Ta nas je bolest povezala, više nego išta prije. Bilo je naporno, nisam više mogla izdržati, nisam znala kako prihvatit, što će biti, što je, … a onda sam odbacila sve i odlučila dan po dan. Tri godine po bolnicama i rehabilitacijama, već je bilo i bolje. Onda je naglo nastupilo pogoršanje. Od danas na sutra je ostala priključena na aparate, sa tubusom, nije mogla govoriti, u intenzivnoj sa još nekoliko kreveta. Dala sam joj tekicu, pa mi je tresućom i onemoglom rukom napisala – jesi li donijela kave za sestre?! To je bilo zadnji put kad sam ju vidjela i znala sam, duboko u sebi sam imala onaj grozni intuitivni osjećaj, da je to zadnji put. Drugi dan sam u četiri ujutro krenula na novi posao u novu državu. U istom tjednu je pala u komu i umrla. Moji osjećaji oko svega su tako različiti. Čuvam samo one lijepe. Još uvijek imam i tu tekicu, koja nosi dublju misao od svih mojih Aristotela, Platona i Haideggrova. Svaki put kad vidim te riječi i taj rukopis, mene stegne u grlu, preplave me svi osjećaji, ali te riječi su puno više. Držim ih sebi kao opomenu, da mislim na druge, da sam svjesna važnosti ljubavi u životu, krhkost ljudskoga bića, da su isto tako važne poniznost, prihvaćanje i unutarnja mudrost koja dolazi životom, ne certifikatima.
Ne znam, može li vam išta od mog iskustva pomoći, ali šaljem vam puno ljubavi i unutarnjeg mira, mislite lijepe misli o svojim voljenima, sjećajte se vaših prošlih dragih i smiješnih trenutaka, gajite tu ljubav osjećajima, energijom. Tako će i oni 'poživjeti'. A vas dvije, moje drage, mile, držite se i izdržite. Mislim na vas i volim vas :*
06.10.2016. (11:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SarahB.
@ nije više s nama. sutra je pogreb. ne znam da li da objavim na blogu za sve one koji su ga čitali i voljeli.
06.10.2016. (13:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sukiyaki
Jako lijepo napisano. Volim i ja jesen, volim i proljeće. U biti sve je to relativno. Svašta se događa u bilo koje vrijeme, a život ide dalje svojim tokom. Jesen podsjeća na starost, umiranje ali opet kažem, sve je to relativno. Ja sam izgubila predragu osobu baš negdje prije Božića, mslila sam da više nikada naću moći slaviti taj blagdan. U biti i jesam blizu toga jer će me uvijek to predblagdansko vrijeme podsjećati na taj tragičan događaj ali eto, život ide dalje...
07.10.2016. (00:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sunsine
tek pozdrav topli ostavljam bez riječi suvišnih
22.10.2016. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...