misliti ili ...
Mislim da ima tristo pedeset stupnjeva. Sjedim ispod sjenke loze, dok Junior pod njom spava. Umorilo ga plivanje u dubokoj vodi. Rekao mi je – sam – i otplivao sa rukavićima u duboko, smijući se i bez straha. A tek je drugi dan rukavići na ruku, ne zna čak ni mahati rukicama, ali nekako noge rade i održava se. Pliva i smije se, bez straha.
Dok ga gledam tako sretnog i ponosnog na svoje bježanje iz ustaljenih maminih mentalnih okvira, totalno bez naučenog osjećaja straha i pogibalja, kako se raduje svom prvom podvigu i samostalnošću svojih pokušaja, shvaćam kako smo sa godinama postali zarobljenici uzročno posljedičnih akcija i strahova. Svako naše mladenačko, nadobudno, 'sam' i 'mogu ja to', oduševljenje u tijeku života, bijaše poklopljeno nekim valom. Toliko puta smo se 'nagutali' vode, toliko puta potonuli, isplivali, da smo ostarjeli i umorili se sizifovskog paljenja vlastite iskre kreativnosti, snova, nada, novih mogućnosti, okvira,…
A život je još pun puno toga lijepoga, puno mirnih plivanja, oduševljenih prvih zamaha, spuštanja u duboko, ležanja na leđima mora dok te sunce i bonaca grle kao svoje jedino voljeno dijete, … toliko je toga lijepoga još u životu, dok mi naučeno samo razmišljamo o valovima, o progutanoj vodi, udavljenima i utapanjima. Od straha okamenjeni. Sve više osjećamo kamen oko ruku umjesto rukaviće dok uplivavamo u neki novi podvig.
Temperatura zraka je i ispod loze bila nesnošljiva. Mozak mi je trokirao. Zastajao je kao neki sat čije baterije su na izdisaju, pa malo krene i stane, pa krene opet, i vrijeme pobrkano pokazuje neko drugo vrijeme. Drugo vrijeme.
Ovih dana sam imala neka neobična iskustva prošlosti. Sa susjedom sam otišla na njenu plažu i snašla se na plaži na kojoj nisam bila više od 45. godina. Na plaži na koju sam išla sa babom i didom, na plaži na kojoj sam bila sretna, u sigurnim rukama, zadovoljna i osjećala sam se kao mala princeza, ne samo zbog njihove ljubavi, već i zbog ljubavi ljudi koje smo tamo susretali, poznanika kod kojih bi ostavljali auto i ponekad im otišli u posjetu. Kad smo stigli i kad sam vidjela kamo me je dovela, na točno isto mjesto, ispunile su mi se oči suzama. Više od četrdesetpet godina, ponovo na istom mjestu. Preplavili su me stari dobri osjećaji. Nije to više ista plaža, ali još uvijek postoji onaj mali kutak gdje sam proplivala. Uvijek isti. Junior je tu prvi put stavio na sebe rukaviće i pri tome oduševljeno uživao u svim morskim radostima.
Neki dan sam bila na rijeci koja mi je puno značila, taj dan prije toliko godina. Tada, davno, donijela mi je veselje i neku neobičnu crtu tuge, kao nagovještaj budućih godina. Rijeka je bila ista, osjećaj drugi. Nadala sam se da me neće preplaviti stari osjećaji. Nisam ih željela jer su nosili sve ono što je iz rijeke izraslo, ne samo radosno, već i ono tužno. Iza brda se je naoblačilo, pala je kiša. Kao da je morala pasti, i ona i tuča. Kao da su sa rijekom odnijele dio mene, zaneseno sretne mene. Odnijele i sprale. Dan je bio dobar. Bili su tu lijepi osjećaji. Lijepi. Ne bih puno mogla o tome. I upravo u tome je ležala tajna sjena. Ne puno o tome. Takvi su bili i osjećaji. Lijepi. Suzdržani, pomalo pothlađeni, razumno obojani, uvaženo odgojeni, prohladno lijepi, taman da ispune očekivanja jednog starog engleskog bračnog para. How do you do? So polite, so beautiful. Indeed. Mislila sam da sam sretna. Mislim, morala sam pomisliti da mislim to što mislim. O osjećajima nismo govorili.
Jednom je netko rekao – mislim da te volim.
Jednom je čak bio netko tko ništa nije rekao – osjećala sam da me voli.
Vratila sam se ovih dana i na izvorište osjećaja. Tu sam se slomila. Ne onako kako se lome 'inteligentne idiotkinje poput tete Danijele', već onako engleski. Razumno, bez drame. Mislila sam o ne osjećajima. Ili sam možda ne osjećala ono što sam nekad tu osjećala. Nije mi se svidjelo to osjećavanje. Kao neko očajavanje ne osjećanjem ili samo skrivanje osjećaja ili sam konačno odrasla… onako kako odrasli osjećaju – razumno, po pameti, bez puno osjećaja.
Bilo mi je žao tete Danijele u meni. Ona je bila kreator. Ona vam je znala to izvorište tako lijepo ocrtati, tako lijepo pobojati, iz tih par borova, sunca i mora, ona je znala napisati tisuće pjesama i pisama, i priča. Izvorište osjećaja je bilo neiscrpan vir pisanja, crtanja, sanjanja, nadanja,… Izvorište je mojim novim očima izgledalo tako svakidašnje, tako izblijedjelo. Kao najljepša haljina sa kojom ste prvi put otišli na ples, prepuna emocija toga dana. Sad je isprana na toliko i toliko iskustava, izblijedjela, već krpa stara. Samo ju je još moja uspomena držala u ormaru. Nova mene je čistila ormar. Morala ju je odbaciti. Ali bijah mi žao tete Danijele…
Uz sva ta 'prošlostanja' ovih dana osjećah kao da se opraštah od spoznatoga. Ne samo od prošlosti, već i sanjanja budućnosti.
Potrčala sam za Juniorom u duboko, dok je on vikao – sam – i smijao se svom poduhvatu sa rukavićima, iako nije znao plivati. Možda sam u milimetru trenutka (da, milimetru) čak i pomislila da bih ga morala pustiti bez mamine intervencije, da isproba svoj prvi val koji će ga poklopiti, pa pomislih… premali je, a sav život još pred njim. Život kao more, dovoljno velik i dubok, plitak i nemiran, dobar i strahovit, … tko zna kakvo će mu more donijeti. Svakom moreplovcu želimo mirno more iako znamo da je to neostvariva misao, ali tako ćutimo.
Na brodu je poslije pet minuta vožnje rekao – idemo doma. Nismo išli, napravili smo krug, kao u životu. A onda smo otišli. Doma. Gdjegod to bilo. Valjda je to tamo gdje osjećaš one iskonske osjećaje ljubavi. Kao na staroj plaži, kao prvi put na rijeci, kao na izvorištu osjećaja. Tamo, odakle potiču sve lijepe i dobre priče, priče o ljubavi.
Mislim da ovo nije takva priča. Pod lozom nije više tako vruće. Mislim. Junior još spava. Nadam se da sanja. Ja to ne radim ni budna. Samo se ponekad ispišem, tek toliko, da na papiru vidim da sam još živa. Tako se uvjeravam da plivam u dubokom sa rukavićima dok se baba i dida vesele mojim podvizima, bodreći me pri svakom košenju sa valom i veselo se smijući mojim nespretnim pokušajima. I kad ih tako iz daljine gledam, obuzimaju me neki tamo osjećaji ljubavi, duboki i iskreni, kakve mislim da nisam dugo osjećala. Sad samo još mislim. Misliti je dobro, lijepo, pravilno. Evo, pet je sati. Vrijeme je za čaj, pravi engleski. How do you do?
Kad bi barem došla da plešemo u pšeničnom polju bose i zazivamo Johnnyija, pa se hihoćemo kao šiparice i sanjamo. Postoje tako neki ljudi u našim životima što nas podsjećaju na nas žive, kakve smo nekad bili, prije nego smo počeli misliti engleski o ljubavi. Svatko treba bar jednog takvog prijatelja. Osjećati. Jedino to mi je padalo na pamet dok sam sjedila u sjeni loze na tristo pedeset stupnjeva.
|
