Čaj za dvoje
»I'm discontented with homes that I've rented
So I have invented my own.
Darling, this place is lovely oasis
Where life's weary taste is unknown
Far from the crowded city
Where flowers pretty caress the stream
Cozy to hide in, to live side by side in,
Don't let it apart in my dream”
Ova prigodna pjesmica Doris Day u istoimenom filmu mi je pala na pamet dok sam slušala intervju o medijskom prostoru i o pojavi dvaju država u jednoj državi. Postoje dvije Srbije, postoje dvije Hrvatske, pa isto tako i dvije Slovenije, a sad ti budi pametan pa prebroji koliko Bosni postoji?!
Kad god mi kažu da je neki stranac otišao na rad u Bosnu, posebno Amerikanac, mene uhvati smijeh jer taj čovjek uz svu svoju pamet i obrazovanje, to teško može shvatiti. Možda bih ga jedino humor spasio, ali se bojim da i toga domaćeg proizvoda iz Bosne nestaje. Ustvari, ako ćemo biti brutalno iskreni, Amerikanci u inostranstvu obično nisu ti koji bi željeli razumjeti i shvatiti 'domorodce', oni su tu isključivo radi nametanja svojih interesnih pravila. Mogu misliti da američke interesdžije u Bosni ne zanima jedna stabilna Bosna, ustvari kad bi ih i zanimala oni to ne bi mogli nikako uskladiti. Nema te pameti koja bi mogla biti pametnija od jednog Bosanca koji može sve dobro 'razhebati'.
Švaba je poznat kao pametan i radišan, pa ni u pretprošlom stoljeću sa aneksijom nije ništa učinio. Ček, je. Švaba je izgradio, zgrade, knjižnicu, pruge, ceste, pa je tako uveo Bosnu u mitteleurope. Ali nemoš' kamenjarske karakteristike istjerat iz Dinarida. Poslije svakog rata, kad se konačno malo oporavimo, dođu divlji i 'steraju pitome. U tri .. države, najmanje.
No, vratimo se u tu Bosnu i zašto je to tako teško razumjeti. Možda je najbolji uvod u razumijevanje bosanskog naroda, čitanje bosanskih književnika od prije ratova. Bilo je troje braće i kad je stupila nova vlast, otac je svakoga od svojih sinova namijenio drugoj vjeri, da se međusobno čuvaju i rod sačuvaju. Tako su rodovi od istog stabla otišli na svoje strane grana, a onda zaboravili na stablo i zaratili. Oduvijek je bilo među njima rivalstva, kao što to biva u svim pričama o sinovima. Tako su na ovim prostorima u raznim krajevima uvijek postojala mala savezništva između ovih i onih, a kad bi se zamijenila vlast, nastala bi nova savezništva. Tako je postojao lokalno politički interesni nivo. Svako selo svoj krug, svoja savezništva, svoje lokalno. Uz toliko lokalnih, teško je imati nacionalno 'domaće'. Naravno, da stranci, koji bi došli na vlast i zaposjeli državni nivo, nisu i ne mogu razumjeti da u Bosni postoji više nivoa podjela, da je moguće na lokalnom nivou složiti takva savezništva, kakva na državnom ne mogu ni u snu opstati. I dok se državni i lokalni pokušavaju usklađivati, trgovati i prodavati, prolazi baba sa kolačima, a javljaju se novi koljači.
I kad bi Bosna željela biti suvremena kao njene sestre i braća u novim poslijesfrj državicama, ni tu ih ne bi mogla dostići, jer u Bosni je nemoguće imati samo dvije Bosne.
U Sloveniji je to na primjer lako – imamo ortodoksne Slovence koji glasaju za Janšu i mrze sve što je južno, a najradije bi postali jedna od Njemačkih pokrajina, druga grupa su svi ostali Slovenci, južnjaci, i svi ljudi koji ne pristaju na onu prvu ortodoksnu grupu. U Hrvatskoj je to isto lako, imamo prave Hrvate katolike, a na drugoj strani su ‘nepravi’ Hrvati, Srbi i svi ostali koji ne pristaju na onu prvu ortodoksnu grupu. Tako je najvjerojatnije nešto slično i u Srbiji. Ali u Bosni... olalala. Tamo imamo ortodoksne Bošnjake koji ne vole ‘obične’ Bošnjake, avdićeve ‘Bošnjake’ i Bosance, Hrvate, Srbe. Onda imamo HDZ Hrvate koji ne vole ‘obične' Hrvate, Srbe, Bošnjake i Bosance. Onda imamo ortodoksne Srbe protiv bosanskih pravoslavaca, Bosanaca, Hrvata i Bošnjaka. Onda imamo i Židove koji se tako malo pojavljuju u javnom prostoru Bosne da uopće ne znam jeli još postoje a koje u ovoj raspodjeli izgleda mrze svi oni 'pravovjerni'. A onda imamo u Bosni i jednu malu izumrlu skupinu Jugoslavena koji ne pripadaju nikome. Bosanci i Jugoslaveni su slična skupina ako ne i ista ali znaju postojati i neki mali odmaci. Eto, oni su kul sa Židovima koje u Sarajevu odnekada nazivaju Jevreji.
Ovo je tek mali osvrt, a ispod tog osvrta se krije još ne broj krugova pakla. Nacionalističkog pakla. I da se razumijemo, nije nacionalizam kriv, nije krivo vaše opredjeljenje, vaša domoljubna osjetljivost, vaša želja pripadanja određenom narodu, kriv je onaj drugi korak – rasni. Naša rasa ispred vaše rase, naša rasa ugrožena vašom rasom, naša rasa čistija od vaše, naša rasa jebe vašu rasu. Od svih tih rasa i terasa, zaboraviše sinovi da su od istog drveta nikli.
Oduvijek sam se nekako divila ljudima koji su imali jako izražen taj osjećaj za svoju naciju, za pripadnost koljenu sedmom, za ponos svoga nacionalnog obilježja, posebno još kad sam kao klinka u jednoj stručnoj knjizi pročitala da su nacije nastale u 18. stoljeću. To me baš oduševilo. I uvijek sam zamišljala da dignem neku Keltsku ili Ilirsku bunu i tražim povrat naših starodavnih posjeda po onim keltskim iskopanima po Žumberačkom gorju. I dok smo se mi Kelti asimilirali novim divljim plemenima, ne znam kad nas je zateklo to ludilo od popisa da se moramo izjašnjavati kao neke 18. stoljetne (s)tvorevine srba, slovenaca i hrvata.
Moj dida je već bio takav, bez tog gena, 'nacionalno rasterećen'. Mislim da mu je povod ka takvom njegovom odabiru prvenstveno bila povijest trgovačke obitelji na prostorima od Dalmacije do Bosne. Ide jedna priča da su krenuli iz sjeverne Italije, iz Lombardije bježati pred Inkvizicijom, pa su do juga Italije već postali ‘Neonati’, da bi u zadnjem inkvizicijskom ‘vjetrovanju' prešli preko mora u jadranske gradove sa kojima su trgovali, pa onda tako preko brda, između Sarajeva, Mostara i Dubrovnika. Mijenjali su vjeru kako je naišla koja ‘vojska’, kako vojna tako i mirnodobna. Prelazili su u vjere tko da više, ponekad i samo za opstanak trgovine, glave, … neopterećeni vjerovanjem u jednog pravilnog boga, jer njihova vjera i Bog je bila u ljubavi do bližnjeg svog. Tako su me učili, poštuj sve nacije, poštuj sve ljude. Meni nije problem imati za najboljega prijatelja Hrvata katolika, i to velikog, nije mi problem imati najboljeg školskog drugara Muslimana, velikog, 'zabundanog', uživala sam u razgovoru sa katoličkim tako i pravoslavnim svećenicima, iako sam po vjerskom opredjeljenju, kako bi to rekao Ernest Bloch – 'ateista po božjoj volji'. A što se tiče nacionalne pripadnosti, moram priznati svoju manjkavost, svoj hendikep pri rođenju, nemam tog gena, ne osjećam, jednostavno mi se hebe tko je koje nacije i u koju će me pojedinci 'spakirati'.
Ako netko iz popisnih komisija ovo čita, molila bih ga neka pri slijedećem popisu stavi u rubriku nacionalnost – nema, rodila se takva. I još nešto, molila bih sve one koji tiskaju Izvatke iz matičnih knjiga i upisuju u iste, da me rasterete rubrike – nacionalnost. Građanin države je dovoljno, čemu u njoj stvarati grupe i podgrupe, kulture, nekulture i subkulture. Nacionalnost nije nešto egzaktno kao spol, kraj i datum rođenja, već je odabir. Meni je to isto kao kad bi morala pri rođenju djeteta birati hoće li biti heteroseksualan, homo ili metro ili koji drugi novonastali keksualni konstrukt društva. Ispričavam se svima koji imaju jako izražen taj nacionalni gen, ali meni je ta nacionalnost više stvar seksualnog opredjeljenja – hoće li me netko po nacionalnoj osnovi hebati u glavu, shebati u životu ili silovati svojom veličinom. Što se tiče nacionalizama – u ljubav vjere nema. I ako je religija ljubav za sve, volite svoga bližnjega kao sebe, onda je u suprotnosti sa nacionalizmom koji zapovijeda volite samo svoje. Biti veliki nacionalista i biti veliki vjernik je logička pogreška u svjetonazoru ljubavi.
A dvoje mogu popiti čaj u miru samo u ljubavi, u ratu se čaj ne pije. Ah, koliko su tek puta Momo i Uzeir pili kahvu. Muhabet dva stara jarana. Eto, takva Bosna meni fali. Takvo je Sarajevo koje pamtim.
Prije drugog svjetskog rata didin je brat imao u Sarajevu pet 'magaza'. Pet trgovina mi se nikad nije činila mala stvar, imali su nešto i u Mostaru, a ostala je braća ostala na selu. Poslije drugog svjetskog rata od tih trgovina ništa nije bilo. I sad bi najvjerojatnije neki 'novi' klinac rekao, jesam ti rekao, komunisti su sve zaplijenili, nacionalizirali, oduzeli,...
Hebga, druže 'ortodoksni', tvoja greška u koracima, ali nisu. Na tvoju veliku žalost nisu to bili partizani, komunisti, jugonostalgičari, ni vanzemaljci. To je bila regularna vlast u Sarajevu 1939. godine. Ustaše. Dečki u crnom. Jevrejima i pravoslavcima su oduzeli ne samo imanje, već i živote.
Jugoslavija nam nije oduzela, nije nam ni vratila, ali smo u njoj živjeli kao ljudi. Nismo bili nacionalna manjina, ni većina, nismo bili vjerski obilježeni, ni ne obilježeni, imali smo posla, imali smo krov nad glavom i smjeli smo se družiti sa kim smo htjeli, sa svima koji su se htjeli družiti sa nama, a da pri tom nitko nije zbog toga bio 'diskvalificiran'. Braća trgovci su nastavili raditi u struci, imali su mogućnost sa svojim znanjem pripomoći osnivanju (onoga što danas nazivaju grozd i strašno je 'in') u drvnoj industriji i u metalurškoj industriji. Šipad, Metalna, .. danas u ljubavi ne postoje. Jugoslavija je mojoj obitelji poslije puno godina omogućila živjeti i raditi bez straha od nekog nadobudnog nacionalnog ili vjerskog ekstremiteta. Čaj i kahva se je pila sa svima.
Zato se je moj dida u popisu 1971. U tom divnom Sarajevu opredijelio kako se je opredijelio.
“Dobar dan. Popis stanovništva.”... i tako je krenuo popis, ime prezime, datum rođenja, kraj, dok nismo došli do
“Nacionalnost?”
“Jugoslaven.”
“Druže, ne može to više. Morate se nacionalno opredijeliti.”
“Kako ne može?! Jeli ovo Jugoslavija? Onda piši Jugoslaven!”
“Ali druže, nemojte mi stvarati probleme, ja to ne mogu napisati, ja vas moram nacionalno upisatii.”
Vidio je dida da ne ide sa vjetrenjačama, pa je rekao:
“Piši Kinez!”
Te 1971. su u Sarajevu bila četiri Kineza. Babu je upisao kao Hrvaticu, mamu kao Slovenku jer je bila udata za Slovenca, a Sloveniju je dotad vidjela samo na ekskurziji sa zborom, tetka je tako postala Švabica. Kako sam se rodila prije tih sedamdesetih, bila sam bez nacionalnosti do svoje 18. godine kad su oca pozvali u Ured da se očituje po tom pitanju. Djeca iz mješovitih brakova imamo taj problem, djeca iz mješovito mješovitih brakova imamo po toj logici puno problema. Istina je da mi uopće nemamo nikakav problem, drugi ga imaju sa nama. Mi možemo birati, mi možemo i ne izabrati, mi volimo sve svoje ali i njihovo, jer i njihovo je u neku ruku naše. Mi smo si svi naši. Smiješno, zar ne?! Pa je tako naivno moj otac želio olakšati moju pluralnost izjašnjavajući se kao jugoslavenski, ali ga je teta vizionarski upozorila da je bolje da se ne zaebaje i da mi napiše domicilnu nacionalnost.
Osobno se nikad nisam smatrala jedno, drugo ili nešto treće, ali sam se iz inata uvijek u društvu opredjeljivala za manjinsku i onu omraženu skupinu, pa čak i kad nisam imala ni zrnca te krvi. Iz inata, bosanskog glupog inata koji nije dao da ruku dignu na moju prijateljicu, komšiju ili tek usputnog stranca. Ali ako ćemo po papiru iz 71., ipak sam samo Kineskinja.
Prije par mjeseci sam na internetu pročitala članak jednog novinara iz Bosne gdje opisuje stanje stvari na terenu te da je u današnjem Sarajevu puno lakše biti Kinez nego Bosanac. To me je nasmijalo, eto kako je moj dida bio vidovit. Iz toga bih mogla samo zaključiti da su 90. bile nove 70, apdejtana verzija, mnogo kompliciranija, sofisticiranija. Pa se bojim da bi uz napredovalu nacionalnu tehnologiju to znalo biti zaebana igra. Znate, kao u onom vicu, kad su se na jednom brodu usred mora, životinje igrale 'žmure'. I pita papagaj, kako se to igra, a oni njemu objasne. Mi ti zatvorimo oči, ti brojiš do deset dok se mi sakrijemo, onda otvoriš oči i potražiš nas. I tako bi. Dok je papagaj bio između sedam i osam brod pogodi torpedo i brod se potopi, a papagaj ostane plutati na dasci. Kod broja deset on skide povez, pogleda okolo - pluta on na dasci, oko njega široko more, tek par dasaka leži razbacano po tom plavetnilu, a životinje ni za lijeka, pa kaže papagaj – aaaa, zaebane igre.
Tako je moj vidoviti dida te 1971. napustio Bosnu. Rekao je da mu šteti hladna sarajevska zima i da to nije dobro za njegov išijas, te se je u mirovini preselio u sasvim nepoznati mali gradić. Gradić mu se svidio, ljudi su ga primili i živio je svojim tihim, mirnim životom.
Puno godina kasnije sam tek razumjela prešućeni razlog njegovog preseljenja. I ja bih da mogu. U neki mali gradić, gdje mogu živjeti u miru bez tih svih preseravanja. Nažalost su sve ove novo nastale 'prčije' ista sranja, isti ljudi, isti kamenjarski mentalitet, kao što je Tesla u jednom pismu majci napisao - “Vlade zemalja su iste ovdje (op.a. u Americi) kao i kod kuće. Shvatio sam sada na kraju da je čovječanstvo ovisno o vladama da pojedinac ne može sam promijeniti svijet. “
I slušam tako Doris Day u čaju za dva, gdje mi na mjestu - where this place is lovely oasis, - dođe da proplačem jer uz dvije Slovenije, dvije Hrvatske, dvije Srbije, bar jedno šest, sedam Bosni, ne pripadam ni jednoj. I koliko se samo puta pitam može li to današnje 'kantunalno' Sarajevo jednom opet postati lovely oasis kakvo je ostalo u mom dječjem sjećanju. Gdje su me odgajale tete u zgradi svih nacionalnosti i vjera, gdje su me učili poštovanju tuđeg, različitog i starijih, gdje su me naučili da pitam, pozdravim, popričam, gdje su me naučili da slušam i saslušam, gdje su me naučili da pomognem i brinem za susjeda jer je on prva vrata do nas, bliži nego rod. A svaki čovjek je, nasuprot životinji, isti rod. Zato volim sa njim piti čaj.
|
