Melanija
Da se kojim slučajem zovem Melanija, a moj zakoniti Donald, ja bih njega zamolila za džeparac. Znam da je on biznismen od glave do pete i da svoje pare ne baca uludo, da svako ulaganje budno promotri, izračuna inpute i outpute da bi na kraju dobivenim profitom zadovoljno protrljao svoje poduzetničke ruke.
Kad bi me pitao, što bi meni taj 'džeparac', ja bih njemu odgovorila onako, sa podužim uvodom, da me nikad nisu zanimale hvalospjevne marke, imena, trendovi i dijamanti, ..
I onda bi drito u sridu - ali ima taj jedan portal što se skoro pa gasi, idu ljudi, idem i ja, na izmaku snaga, a puno mi znači.
Znam da bi on odmah počeo trljati svoje ruke i računati inpute i outpute, možda bi se čak i potrudila pa napravila neki poslovni plan reda radi, smislila koju inovativnu ideju, kako doći do para i prodavat portal sam, sve bi možda to uradila, ali pošto nisam Melanija, a nemam ni D. od Donalda, ja ću ipak njemu odgovoriti totalno neekonomski, već onako kako najbolje znam sa velikim E., emocionalno.
Kad nešto voliš, onda to ima za tebe neku višu vrijednost, ona se ne mjeri u novci, ne mjeri se u uloženom vremenu, trudu, ustvari uopće ne postoji u toj ljubavi ikakve potrebe za mjerenjem, ocjenjivanjem, brojanjem, profitiranjem. Zadovoljstvo koje ispuni srce je sto put veći profit za cijelo tijelo, tako dušu kao i duh. Taj lijek i dobrobit, ispunjenost, se ne može kupiti.
Kreativnost. To je druga stvar koja ispunjava čovjeka. Kako god sve mlade generacije sanjale o hrpi para, brzoj zaradi, bmw i nekoj skupoj marki koju će prošetati po špici, prije ili kasnije će osjetiti prazninu i ispunit će ih ono što današnjeg mladog čovjeka nemilice tišti kao novovjekovna bolest, a to je nihilizam. Kad bi malo stvarali, bili kreativni, to bi im donijelo puno više zadovoljstva jer bi se ostvarili kao ljudi. Stvarati je i isto što i ostvariti sebe. Kreativnost, stvaranje nam je imanentno (uh, kako volim ovu filozofsku riječ, svaki put kad je napišem doživim Kanta, mislim jelte J) Mlade smo naučili biti pasivnima, konzumentima, potrošačima. Omogućili smo im sve i oni se nemaju za što boriti, ustvari uopće se više ne znaju boriti. Čekaju da dobiju posao, oni ne traže posao, pa čak i kad ga dobiju, nije svaki posao za njih, oni neće tako kao mi. Pa, dobro. I fejsbukiraju, i noći provode na internetu, ali ne stvaraju. Čak ni virtualno ne stvaraju. Kopi-pejstaju.
Druženje i zajednica. Kako ono narod kaže – nijedan čovjek nije usamljeni otok ali gle čuda danas sve više otoka i otočića, a nigdje neke zajednice. Život u zajednici nije lak, nikad nije bio, niti će u buduće biti. Zajednica je neke vrste prostor koji nas kleše i gdje se mi sami klešemo, svi . Jer poanta zajednice, bar je nekada tako bilo, je preživljavanje, suživot različnih ljudi sa skupnim ciljem – skupa živjeti i preživjeti, podupirati jedni druge i skrbiti za bolji život zajednice. U idealnim uvjetima…
Danas, nema više tog zajedništva, već odavno su neki mudri ljudi rekli da je čovjek u sferi pojedinca, dok je ova zadnja faza – bezosjećajno sebična, dovela svaku zajednicu na rub raspada. Pa tako raspadaju zajednice od one najmanje - obiteljske, do one najveće – državne, po istoj analogiji – zbog sebičnih pojedinaca koji misle da su oni više od drugih i da samo oni nose apsolutnu istinu. Mali se prave veliki na način da gaze po emocijama, mislima, opredjeljenjima, životima. Pa ispadne da divlji otjeraju pitome i onda malo po malo svi postajem negdje u svom životu izbjeglice. A život u zajednici, ako ne želite živjeti sami u sjeni svoje vlastite veličine i ega, trebao bi se bazirati na suživotu, poštivanju života, truda i rada svakoga pojedinca te svakako onoga najvrjednijeg (bar po meni) a danas duboko zaboravljenog – suosjećajnosti.
Educiranje. Za opstanak u zajednici i samo preživljavanje te bogaćenje svog osobnog života (ne novcima, već unutarnjim ispunjenjem) je potrebno stalno educiranje. Danas će vam to prodati pod marku – cijeloživotno učenje, kao da je to nešto novo i prije to ljudi nisu znali. Prije su se ljudi učili iz prirode, iz promatranja stvari i prvenstveno iz razmišljanja. Tako bi moralo biti samoučenje cijeli život. Danas se nude različite škole, tečajevi, radionice, cijeloživotno učenje je postala prodaja znanja, a kako sa svakom prodajom biva, povremeno nastupe i rasprodaje, a roba je sve lošija, brzo se kida, oboji, raspara. Još uvijek je najbolje učenje – ono što Jurica nauči, to Jurica zna.
Pa se sad vratimo na početak priče.
Da sam ja Melanija, ja bih svog zakonitog Donalda zamolila da mi kupi igračku što me veseli, a najvjerojatnije ne donosi profit. Tako bi to Donalnd sagledavao i ako bi me volio, kupio bi mi taj mali portal, tu malu platformu koja već neko vrijeme tone.
Pitate se, zašto bi ja imala tonuću platformu, portal u koga nitko više ništa ne ulaže jer je neisplativ, pa ga ostavljaju da pluta tamo negdje na nekom internetskom moru, a kojeg naplavljuje još jedno par nas, nasukanih blogera.
Ovu platformu bi oživila prvenstveno iz sebičnih razloga, jer jako volim pisati i volim se družiti. Rekli biste, pa možeš pisati knjigu. Istina, i sve što navedete u nastavku je istina. Jer apsolutne istine nema, svatko od vas ima svoju istinu, a ja sam tek tragač za njom. Tajna tragača je da je nikad ne nađe, to nije tuga tragačka, već radost istraživanja svijeta.
Osobno nisam tip od romana, priča i sličnoga. Kad sam bila mala, bila sam uvjerena da ću postati pisac, vidjela sam se u nekom samostanu, u velikoj knjižnici, kako za onim velikim drvenim stolom pišem perom, tek povremeno pogledam kroz one velike prozore i gledam irsku obojanu pokrajinu pred sobom, sanjam o krajevima u kojima nisam bila te pišem kao da se radi o životu i smrti. Hitro, da mi slova ne pobjegnu, sa onim zanosom što te ponese u neku izmaglicu titraja, bljeskova, kad se smiješiš i plačeš dok doživljavaš put junaka. Tako sam to mislila. Oduvijek sam željela pisati. I oduvijek sam pisala u svojoj glavi, svaku večer bi si prepričala dan u mislima. To nije bilo u stilu dnevnika – ustala sam, obula se, srela susjedu Miru, kupila sendvič, … već bi to bio dnevnički zapis razmišljanja toga dana, što sam taj dan novoga otkrila u dubinama ljudske rasežnosti, što sam se novoga dosjetila izumila u svojim misaonim konstrukcijama, što sam novoga naučila. Zato mi je blog, ovaj osobni virtualni dnevnički zapis tako drag, jer se je poklopio sa mojim unutarnjim stanjem, mojim dnevnim stanjem. Bio je mjesto onoga što volim – pisanja, stvaranja, kreativnosti, učenja i rasti. A sve to uz druženje jedne zajednice koju zanimaju slične stvari, bar sam tako mislila. Oh, idealni živote.
Ne znam zašto, ali postoji ta neka moja unutarnja ludost, vjerovanje da bi virtualni svijet (jer je kao različit od realnog, ako ne zbog drugog već zbog naziva) morao biti blizu idealu. Možda i zato jer je virtualan, zamišljen, izmišljen. A onda ispada da nije zamišljen, izmišljen, već da je jedan od Leibnizovih mogućih svijetova, realni svijet, samo druga sfera. I usprkos godinama, znanju, i bla, bla, ja još uvijek sanjam taj neki bar polu idealni svijet. Negdje gdje se čovjek osjeća ugodno, opušteno, okružen ljudima koji misle i žele dobro. Ne samo sebi, već i zajednici.
Možda bi i zato imala svoj portal, gdje bi ljudi pisali osobne dnevnike, gdje bi zapisivali svoje doživljaje, svoja razumijevanja/nerazumijevanja, svoje misli, razmišljanja, zamisli, objelodanjivali kreativne ideje, uratke, priče, gdje bi se družili u zajedničkom nastojanju, učiniti ovo mjesto boljim i kvalitetnijim nego je realnost u kojoj baš i nemamo puno mogućnosti za promjenom, pa čak i kad se sami mijenjamo.
Blog nas, htjeli mi to ili ne, uvijek nešto novo nauči, neke stvari milom, neke ne baš lijepim putem. To je ta realnost u virtualnom. Ono virtualno, što je prednost, je naše pisanje, kreativno stvaranje u bilo kojem vidu (od fotografije do kućnih radinosti) iz kojega možemo uvijek nešto novo učiti, gdje se možemo kreativno izraziti ali i o čemu možemo razmišljati, čak i kad zatvorimo stranicu bloga.
Razmišljanje, to je nešto što danas baš i ne vrijedi ili je pak precijenjeno u smislu da se o tome puno priča, a malo koristi. Razmišljanje je način da naučimo nešto o sebi i drugima, da nađem nove i nove pute za samoregulaciju i samoodgoje sebe za suživot u zajednici. Razmišljanje je put koji će nam ukazati tako nove perspektive, kako i naše pogreške, mane, pokazati veličinu ega koji nam puno puta zasmeta upravo u komunikaciji. Ego širi šum, a razmišljanje put do srca.
Zato volim blogove, dnevničke osobne zapise gdje se čovjek uči o raznim stvarima a i preispituje svoje životne vrijednosti, svjetonazore, iskustva i misli. Uči od drugih. A isto tako volim i one duhovite zapise, u šali pa prevali, cinizam, jer humor je drugo lice istine koja nije apsolutna, već upravo suprotno, ukazuje na vječitu pogrešku naših apsolutnih istina, ismijava ih.
Komentari, o bložja suludosti. Tu se koplja lome, tu se mišljenja klešu, tu se vode ratovi. A sve se pitam jeli potrebno voditi rat čija je riječ ljepša, čitanija, spjevnija, jeli potrebno voditi rat oko različitog mišljenja,… ili je dovoljno uvažiti ili uljudno ukazati na pogrešku ili kako bi moglo bolje, drugačije, ljepše... Postoji tisuću i više načina. Reći, izreći, čak i kritiku, i ne slaganje, sve se to može na jedan ljepši način. Drugi način. Reci, kako bi ti!
Da sam ja Melanija i da mi Donald kupi tu meni dragu igračku, malo bih je preuredila, nadogradila, izbrisala nepotrebno, postavila pravila, okvire, posijala cvijeće, stavila na prozore zavjese, upalila kamin, skuhala kavicu, uz nju se družila i pisala sa najboljim društvom na svijetu. Jer nema boljeg od opuštenog druženja, kreativnog stvaranja, a da se pri tome bez muke učiš i mijenjaš svoje okvire, širiš svoja krila i granice, otvaraš se svijetu i osjećaš se puno puno bolje, jer osobno rasteš.
Eh, da sam ja Melanija, …
a nisam,
nisam ni svizac.
|
