san
Osjećala sam se izgubljeno u tom velikom, hladnom i bezosjećajnom svemiru ljudskog nemara. Fizičkog, emotivnog i duhovnog nemara. Tražila sam horizont ali nailazila sam samo na brda, a trebao mi je otvoreni horizont, trebala mi je pučina. Čak je i more bilo brdo. Izgubljeno sam tražila i pogledom i sluhom. I dok bi u tom traženju povremeno pogledavala prema televiziji i internetu sve sam više tonula u neku jamu podno velikog brda. Noću sam sanjala početak rata. Ne jednom, više puta. Bojala sam se svojih snova. Ponekad su bili stvarni, ponekad bi se i obistinili. Nisam htjela o tome razmišljati, iako se je u misli prikradalo pitanje, a što ako počne? Jer sve je mirisalo na barut, trebalo je samo malo. Neka uzavrela budala.
Tako je bilo i te noći. Sanjala sam da je počeo rat, da je vojska ubijala civile. Ujutro sam se probudila i čula da su krenuli tenkovi. Nisam znala, jesam li još uvijek u snu ili što je to. Kao da si vezan u dva svijeta od kojih je jedan kao nepostojeći, a ti ne znaš kome od njih pripadaš, jer su u jednom malom trenutku postali isti. Ne slični, već isti. Iz jednog sam prešla u drugi samo otvaranjem kapaka ali obadva su izgledala realno.
Jednom sam sanjala kao me je susjeda verbalno napala i kako sam joj odgovorila istom mjerom. Kad se je točno tako desilo i u stvarnosti, gledala bi svaki svoj pokret onako izvan tjelesno kao u usporenom filmu i grozila se sličnosti detalja, scenarij sna je bio istovjetan javi. Zato se ponekad bojim svojih snova. Lako mi je kad sanjam gestapo i njihove njemačke ovčare, to je obično znak krize iz koje kao Marija logorašica pokušavam pobjeći. Ali to nije bio takav san o ratu. Bio je avion i pale su bombe na polje. Tek tako, bez razloga. Pomislila sam, zašto svoji gađaju svoje?!
Ujutro kad sam se probudila, prvo što sam pomislila bilo je - moje dijete neće u rat. Dosta je bilo tih balkanskih sranja. Nema te domovine, tog domoljublja koji se plaća životom djeteta. Previše je bilo mrtvih, previše je izbrisanih obitelji, previše je bilo zla, nepotrebnog i glupog puškaranja. Nagledala sam se kroz generacije svoje obitelji sve ono što ne želim svom djetetu.
Možda i zato ti jadni Sirijci bježe, pa se ne odupiru, nema kod njih oružanog otpora. Nema za njih pušaka 'ispod tezge' za slobodu ispod jarma tlačitelja. Jedino mi žao, kako gledam po slikama teveja, svih onih u paklu ostavljenih - žena i djece, onemoćalih starica i staraca. Sve mlado i zdravo muško na brodovima za Europu. Tek pokoja obitelj, dijete, djevojka, žena, starica.
Možda je i tako bolje, mlad pobjeći dok se još možeš ostvariti i stvoriti život, obitelj. Pusti puškama da se međusobno ispuškaraju. Ali zašto Njemačka, kad svi tako lijepo govore engleski, ustvari američki?!
Europa je pomalo već iz mode, stara gospođa je izgubila kompas ali još uvijek misli da je freš i mlada. Ona je kao neka stara oronula barunica, odavno već bankrotirana, godinama pregažena, ispijena vlastitom važnošću, izgubljene realnosti koja svim snagama želi biti pozvana ponovo u visoko društvo i zasjati na balu za dvadesetogodišnjakinje.
Madam, vrijeme prolazi.
I tako sam to jutro poslije tog groznog sna pomislila – da se desi opet to balkansko nerazumno puškaranje, … što je na ovim prostorima poprimilo oznaku kronične bolesti koja se javlja povremeno kao neke vrste dermatitis, 'barutni dermatitis', ono kad ih zasvrbe prsti za puškaranjem,.. ja bih se preselila u….
Kud se na ovom svijetu preseliti kad svugdje vlada neko ratno ili polu ratno stanje ili pak ekonomsko sranje?! Ne možemo svi u Njemačku. Nije Deutschland iznad svega, iako tako pričaju. Obećana zemlja je ipak Amerika.
Istina, mogu vas tamo upucati usred bijela dana, mogu vas u školi izrešetati, mogu vas izlupati 'k'o crnca', mogu vas deportirati, mogu vas ucijeniti da odete za četiri godine na ratište pa ćete dobiti zelenu kartu, ma mogu mnogo toga ali jedno je sigurno – tamo nikad neće biti rata. Nikad! Svugdje u svijetu kamo se preselite, prije ili kasnije, naći će se neka skupina 'osloboditelja', neki 'diktator', neka dlaka u jajetu zbog koje će zapuškarati. Ali ne i u Americi. Tamo istina, ljudi spavaju na ulici, ima 'mrtvih gradova', zatvorenih tvornica, ako nemate socijalno i zdravstveno možete crknuti kao pas nasred ulice ili pred bolnicom, ali tamo nema štrajkova po mjesec dana, tamo nema pučeva, tamo nema bune, tamo nema nereda. Tamo nema svađe između šiita i sunita, između balkanskih plemena, tamo nema svađa po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, a imaju sve vjere i nacije svijeta. A ona jadna mala Bosna, šako moja, samo par nacija i par religija, a vidi baruta. Đabe im Švaba kolo vodi kad mudra lija može i vukove nadmudriti. A gle' ti to u toj bajnoj Americi, tamo sve nacije i religije u suživotu lijepo žive - žive američki san.
Dok ostali svijet sanja more.
Ali ne ono plavo.
|
