Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

nedjelja, 24.05.2015.

Krava Krava je domaća životinja. Ima četiri noge i jednu glavu, rep i vimena. Krava, kad se trave najede, legne pa žvače. Krava je sretna životinja. Krava ne plaća najam, porez, račun za vodu, struju, ... Krava nema briga oko krova i stanarine, najma i kredita. Krava nema briga. Krava je sretna životinja. Za kravu brinu ljudi. Zbog nje ustaju u četiri ili pet. Vode sve brige oko namještanja, hrane i zdravlja. Ljudi strepe, strahuju i brigaju kravlju brigu. I kad me tako kakav anonimni čitatelj u komentarima nazove kravom, ja to ne smatram uvredom, dapače, uvijek pomislim, - eh, da se barem rodih kao krava. Tad ne bih ovdje tipkala, nervozno pogledavala prema kuhinji punoj suđa, sobi punoj prašine i mrvica, već bi negdje u štali u miru preživljavala. Eh, da sam barem krava. Krave su povlaštene i sretne životinje. O kravama brinu ljudi, zato su krave prave - carice. Gledam televiziju i puna usta novinarskih novosti – homoseksualni brakovi u Irskoj, obljetnica u Kumrovcu, … i točno znaš na što ciljaju. Na teme koje narod 'popaljuje'. A ni slova, ni riječi o fašističkom skupu u talijanskoj Gorici. Fašisti iz cijeli Italije su došli u Goricu i prosvjedovali – oni bi ubijali za domovinu, kaže djevojka puna mržnje. U istom gradu i prosvjedi antifašista, nosili su imena na križu onih ubijenih. Na sreću nije bilo izgreda. Čudna smo bića ljudi, totalno drukčija od krava, brigaju nas spolna, religijska, politička opredjeljenja, sa njima se puno više bavimo nego sa onim što je u našem društvu puno veći problem – govor mržnje. I svatko ima pravo na svoje mišljenje ali to mu ne daje za pravo pljuvati po drugim ljudima. Svako mišljenje, neslaganje, drukčijost se može izraziti i kulturnim riječima. Ali ne, na portalima i raznim web stranicama susrest ćemo bar jednog anonimnog štovatelja pisane riječi, koji će svu svoju žuč, mržnju i nedostatak odgoja te kulture istrest na prvog prolaznika. U najviše slučajeva komentar neće biti u nikakvoj vezi sa napisanim, jer se napisano ne čita ili pak ne razumije pročitano. Opali se onako, od oka, važno je 'ispljuvati' čovjeka. U takvim slučajevima pomislim – eh, da sam barem krava. Krave su povlaštene i sretne životinje. Neki dan čitam post, jednostavan, pozitivan, kratak i lagan. A u komentarima, polakilometra žuči. Bez repa i glave. Morala sam još jednom pročitati jer nisam razumjela na što se je komentator nadovezao. On o jednom, post o drugom. Tražio je očito samo okidač. Možda mu se blogerica sviđa ili pak ne sviđa, pa je čekao, onako 'iz zasjede' da joj 'pokaže svoje'. A ostali komentatori, klasika – šute. Kad me prije par godina jedan bloger iz vedra neba napao na svom blogu, komentatori koji su tad bili prisutni su šutjeli. To iskustvo me je promijenilo, promijenilo je moj način pisanja, komentiranja i udaljilo me od bloga. Kasnije je napadao i druge blogere, javno. Tad je nekolicina blogera istupila i to osudila, pokazala da to nije ok. Jeli se to 'primilo' ili nije, ne znam. Ali vjerujte, svakome se može desiti da naleti na nekoga blogera 'loše volje'. Vrhunac blogerskog komentiranja su ipak anonimni komentatori. Ostavite postavku za anonimno komentiranje otvorenu i dobiti ćete bar jednog ili više anonimnih štovatelja – 'pljuvaća'. To su hrabri bojovnici pisane riječi i odabranog rječnika. Vrijeđat će pogrdnim imenima, pljuvat po svim osnovama, sa tekstom najviše puta to neće biti povezano ili će biti 'izrezano iz konteksta'. Pa sam tako u komentarima već bila: nepismena, glupa, 'pojma nisam imala', bila sam krava, majmun, … A da uopće nisam pisala o životinjama. Eh, da sam barem krava. Krave su povlaštene i sretne životinje. Došlo je takvo vrijeme, vrijeme mržnje. Koje uvijek uzniče u tijeku ekonomske krize. Danas je svaka životinja bolja od čovjeka. A za čovjeka kažu da je racionalna životinja. Gledam ga i čudim se, đabe mu taj racijo kad ne zna što bi sa njim. Što smo to razumnoga u školama učili, kakve smo generacije odgojili, kad povijest ponavljamo kao nenaučenu. Čak se i životinja nauči bojati čovjeka sa puškom, samo mi ga gledamo dnevno na tv ekranima i smatramo to normalnim. Trgovanje oružjem izgleda kao obični šoping, kao dnevna kupovina kruha. Pa onda Unicef snimi reklamu sa malim crncem – Musa nema što da jede, Musa nema oca, a već za par minuta na tv dnevniku slika neke afričke države, a tamo 'Musin' otac sa najnovijim oružjem u rukama. Pa molim vas lijepo, ne vrijeđajte mi tih par vijuga. Zar ne bi ta afrička država, da ima tvornicu oružja, prije imala tvornicu hrane?! Zar ne bi ta afrička država da ima novaca educirala i sagradila državu, nego kupovala oružje?! Osim, ako oružje nije poklonjeno. A poklonjenom konju se ne gleda u zube. Čak ni evropske države ne gledaju, kad im merikanci staro željezo poklanjaju. Najvjerojatnije društvo stomatologa preporuča da se ne gleda u zube. Pa kad mi sa tv ekrana vrijeđaju taj ratio, pomislim – eh, da sam barem krava, pa da odem na ispašu u tu Afriku ili u Indiju, tamo bi bila ne samo carica, već i svetica. U cijeloj to 'razumnoj' ljudskoj priči smeta me zbrka među prioritetima. Narodna masa će prije 'ustati' protiv nekonvencionalnih zajednica, protiv drugih nacionalnosti, protiv antifašizma, protiv nekog xy voditelja neke xy države, a u isti mah će mirno gledati kad netko nekog napada na cesti, na portalima, u komentarima, … Svi gledaju, a nitko ne vidi, u stilu - mene se to ne tiče. Ili ono još gore, zaslužila/o je. Svi mi činimo zajednicu ljudi koja se nađe na određenom mjestu u određeno vrijeme. Zajednica nisu tamo neki ljudi, koji će brigu brinuti o zajednici. Jer nismo krave. Za krave brinu ljudi. A za ljude bi morali brinuti ljudi. Zajednicu činimo mi svi. Ona može ići ka dobromu ako to želimo te ako smo spremni ostvarivati taj put ka dobrome i osuditi svaki govor mržnje, svaku netrpeljivost, pljuvanje i vrijeđanje. A možemo i po liniji manjeg otpora, vlastitog komoditeta pustiti da zajednicom zavladaju bojovnici 'nebiranog' rječnika. Uvijek možemo reći, to se nas ne tiče. Tako su govorili i prije osamdeset, devedeset godina, i ono što je izgledalo kao plamičak, strast jednog netalentiranog slikara, ispao je šumski požar nezapamćenih razmjera. Gorjeli su ljudi. Tužna priča o ljudskoj racionalnosti. I tad je bolje bilo biti krava. I kad mi u komentaru hrabri anonimac ostavi komentar – 'kravo jedna', ja se prosto razveselim, raznježim i ponosim. Jer postoji i druga strana medalje. Kad vas netko 'popljuje', znajte da ste ga nečim dotakli. Nešto radite dobro. Da radite loše, svi bi vam to rekli, da ste u svom činjenju 'blijedi', osrednji, ne bi vas ni primijetili, ničim nikoga ne bi uzrujali. A ako nečim iskočite, onda strčite. A kad strčite, treba vas 'sasjeći'. Grubim riječima, vrijeđanjem, omalovažavanjem, komentarima posjeći. Pogoditi, povrijediti, diskvalificirati. Pomislite li katkad, kakva se osoba krije iza takvih nagiba?! Pametnom dosta, objašnjenja ne treba. Gledam danas tv dnevnik, fašisti iz cijele Italije su se skupili, na jednom novinskom portalu u komentarima napadaju ženu, na blogu - klasika. Pitam se, tko je kindapovao toj racionalnoj životinji razum i pomišljam – eh, da sam barem krava. Fino bi ležala u toplom sjenu i odavno već spavala.

četvrtak, 14.05.2015.

Sunovrat Iliti po domaće – narcis. Zašto je sunovrat sunovrat, a ne narcis? Zašto se sunovratimo, bacimo u veliku dubinu ili strmoglavimo? Kakve veze ima sunovrat kao dubok pad, provalija, po jezičnom rječniku sa tako lijepim cvijetom? I jeli narcis možda Narcis zbog ljepote? Jeli cvijet dobijo ime po osobi ili je osoba dobila ime po cvijetu? Zanimljivo je ponekad pogledati logiku koja se skriva u pojedinim jezicima jer nastajanje neke riječi priča isto tako i kulturnu priču naroda. Pa tako mene još uvijek zanima, zašto je u hrvatskom jeziku, i samo u njemu, narcis sunovrat? Taj cvijet ima jako puno značenja, a ono prvo je da je znanilac proljeća. U raznim religijama ima svoja značenja. Ma svašta nešto ima, i sve to (a i više) možete naći na internetu. O tome sam danas željela malo debatirati – o tom divnom internetu, što možete tamo naći? Koliko puta dnevno, tjedno, mjesečno se sunovratite u dubine virtualne mreže? Ja sve manje. Vikendom i praznicima uopće ne otvaram računalo – doslovno: ne radimo. Ako nema potrebe ne otvaram ga čak ni preko tjedna i to si priuštim bez imalo grižnje savjesti jer mi otvaranje pošte stvara mučninu u želudcu. Nekad je pošta putovala mjesecima, ljudi su se veselili pismima jer su donosila vijesti o dragim ljudima, ljubavima, starim krajevima. Pošti su se svi radovali. Sjećam se vremena kad sam sa radošću otvarala poštanski sandučić. Dok malim ključićem otvaraš drvena vrata sandučića, nestrpljivo očekuješ kovertu, posebno onu načinjenu kod kuće – obično iz listova revije koja se zvala Bravo ili nešto slično. Ta pisma su bila prve tajne ljubavi, topla daleka prijateljstva, događaji i doživljaji iz napuštenog 'sela'. Poštar je u tim vremenima bio persona jako grata. Bakina. I njenih prijateljica najomiljenija osoba, posebno prvoga u mjesecu, sa mirovinom. Dan, kad je poštar nosio penzije bio je njegov praznik, pun jela i pića. A onda je došao Internet i sa njim virtualna pošta. Prvo su to bila ona starinska pisma, prijateljska i ljubavna, na novi način su puno brže stizala. Zahvaljivali smo se čudu tehnike što nisi trebao više čekati mjesec dana do slijedećeg pisma, sve je bilo na dohvat ruke. I onda su ta pisma nestala, jer događaja i novosti nije bilo za svaki dan dugog pisanja, dolazila su sve ređe i ređe, dok nisu prestala. Zamjenili su ih neki novi oblici internetskog druženja. Jesu li ih zamjenili ili su ih ipak samo uništili?! Danas, samo koje desetljeće kasnije, sve se promijenilo. U poštanskom, sad već limenom, sandučiću dočekaju te samo računi, reklame i pokoja pošiljka porezne, suda ili druge državne ustanove – svi nešto hoće od tebe. U virtualnom inboxu, slika nije puno drukčija - reklame, spam, pozivi na ovo-ono i službena pošta – zahtjevi i zahtjevi. Treba ovo, ono, sad, brzo, već jučer. Stara pisma, prijateljska i ljubavna, ona puna topline i emocija, nitko više ne piše. Čak i taj fejsbuk, gdje je masa kvazi prijatelja, rodbine, poznanika, nitko među sobom ne komunicira, a samo je klik potreban za jedan običan razgovor. Nitko više nikoga ne pita, kako si, kako živiš, što se u tvom životu dešava? Okruženi tolikim ljudima i informacijama, a sve se svelo samo na muk i lajkanje. Gledaj me, ne zanimaš me. Puno puta ćete čuti kako vas uvjeravaju – takav je tempo života, ne stigne se, nemam vremena, … Ima istine i u tome ali je puno dublja istina da ljudi jednostavno ne žele. Lakše im je klikati igrice po fejsbuku nego razgovarati sa živim čovjekom. Razgovor iziskuje energiju, zanimanje za drugoga, uživljavanje, slušanje, neku srdačnost, toplinu i brigu. Ljudi su umorni, ne da im se. Ali jako vole, kad sami prime sve to. Žele imati, a ništa ne investirati. Moram priznati da me takvo ponašanje kod ljudi razočarava, posebno kad imaju vremena za klikanje igrica ili čekiranje fejsbuk lajkova dok živa osoba sjedi pored njih. Upravo zato smatram osnovnom neodgojenošću kad sjedimo za stolom ili smo u društvu, a netko među prisutnima lista i klika po pametnom telefonu ili ovisnički tipka po nekim internetkim stranama. Još uvijek imam glupi telefon. Iako je nov, al' je glup. Juniora i djecu mojih prijatelja naprava ne zanima. A meni dovoljno za nužne pozive, više mi ne treba, ustvari – ne želim. Ne želim bit rob svega onoga što telefon nudi, i zamisli, ja ne koristim. Druženje preko računala?! Moguće, viđeno, ali to nije ono prisno druženje, kad čovjeka gledaš u oči, kad osjećaš njegovu smirenost ili nemir, kad sa njim razgovaraš neverbalno. Upravo ta neverbalna komunikacija je ponekad više od komunikacije riječima i slovima. Ljudi jesmo različiti, različito doživljavamo svijet, imamo različite svjetonazore, različite kanala preko kojih vidimo, čujemo, ćutimo. Neki ljudi se groze dodira, neki su taktilni tipovi, neki ne razumiju što im govoriš, dok im ne nacrtaš,… Puno nas je i toliko koliko nas je, toliko je i posebnosti, različitosti. Zato je lijepo upoznavati ljude, slično je istraživanju neotkrivenih pokrajina, kao putovati prostranstvima duhovnih iskustava. Razvoj tehnologije smatramo kao napredak čovječanstva. No tužno je, kako je napredak ljudskih pomagala doveo do bijede ljudskog duha. Kao što je jedan doktor znanosti jednom negdje rekao – 'nije sve u mišićima i razumu, treba nam srce i duša'. Napredak i čovječnost su postale oprečne. Tako čitam na internetu neki dan. Tražim jedan podatak, a to je kao traženje igle u hrpi sijena. Bezbroj informacija, što korisnih, što pustih tlapnji, pa internetska mreža izgleda kao neko globalno informacijsko smetlište – ljudi na njega svašta bacaju, i nove i stare stvari, i stvari koje vrijede i polupane stvari, … U tom mom surfanju sam tako prije par dana naišla na jednu zanimljivost koja me je lagano potresla i povodom koje ovaj post. Današnje društvo bilježi sve veći porast patološkog narcizma. Sebičnih, bahatih i pretjerano samouvjerenih, koji se nisu sposobni vezati, koji ne mare za nikoga osim za promicanje svoje prevelike slike, kojima drugi ljudi služe samo kao 'publika' za pljeskanje. Jedno je samoljublje kao pozitivna slika o sebi, kao ono prirodno u nama - da voliš sebe takvog kakav jesi, kao cjelokupnu osobnost, sa pozitivnim i negativnim osobinama. Voljeti sebe, znači i voljeti život, voljeti ljude sa kojima živiš. Ako ne voliš sebe, ne možeš voljeti ni druge. To se smatra 'normalnim' narcizmom, ono što je patološko, devijantno u tom narcizmu je ono pretjerano. Kad pojedinac stvori grandioznu sliku o sebi koju pokušava na svaki način prezentirati i zadržati, gdje od 'publike' očekuje stalno divljenje a da ništa za uzvrat ne daje. Za druge ljude baš ne mari jer je on tako poseban i takav tretman zaslužuje. Ako mu se nađete na putu i ne ispunite njegova očekivanja za perfekcijom, stalnim divljenjem, otpikat će vas kao običan pikavac. Riječima će se služiti vješto i slatko, izričito u manipulativne svrhe. Na kritiku će odreagirati povrijeđenog ponosa i sa bijesom, možda ne direktno, već onako skriveno ili čak autodestruktivno. »U socijalnim odnosima narcisi teže da budu primećeni, dominantni, stalno teže potvrdi njihovog “savršenstva“ i zahtevaju konstantno divljenje od strane svoje okoline. Na odsustvo divljenja reaguju besom. U odnosima sa drugima mogu biti veoma šarmantni, društveni i komunikativni i odavati utisak prijateljski nastojene osobe. Međutim, iza tog površnog šarma leži hladnoća, manipulativnost i sebičnost. Narcisu je jedino bitno da kroz socijalne odnose, socijalni status ili posao održi svoju grandioznu sliku o sebi« (http://www.vaspsiholog.com/2011/02/narcizam-2/)cizam-2/) U ljubavnim odnosima se radije nagibaju k ne-vezivanju, ne žele. Partnera odabiru po kriteriju 'lošije' od sebe (kako ih oni okarakteriziraju te im onda to onako suptilno nabacaju da dižu sebi 'numeru') ili atraktivnog izgleda (da bi im se drugi divili te im zavidili). Literatura govori da su skloni promiskuitetu i prevarama (kojima dokazuju svoju lažnu veličinu). Ima još toga, opisa kako Narcis izgleda, ali o tome koga zanima – na smetlištu interneta ima svega. Fejsbuk, teretane, … tu se može i 'u živo' sresti takav primjerak, o tome piše jedan dečko u svom diplomskom radu. Kakogod okrenete, što više slobodnog vremena imamo, to više sunovratimo. Nikad ne bi mislila da napredak znanosti i tehnologije može dovesti do takvog kraha ljudske duhovnosti, kako ono reče »trebamo više srca i duha«. Ali eto, dešava se. Napredak je i nazadovanje. Puno literature govori o tom, čak je Freud već 1921 govorio o sličnom (povezanosti napretka i patologije) gdje govori o 'civilizaciji' kao odricanju slobodi u ime sigurnosti), pa su pisane knjige o sebičnosti kao društvenom fenomenu (Cristopher Lasch – Kultura narcizma), kao boljki »zapadnog bogatog društva«. I sad ono što me je najviše šokirao u ovoj tematici – na jednom fakultetu su istraživali samouvjerenost studenata i došli do zaključka da je pretjerana samouvjerenost u svezi patologije narcizma, ali to nije sve : “Twenge and colleagues examined the scores of more than fifteen thousand college students who took the Narcissistic Personality Inventory between 1987 and 2006. During the twenty-year period, scores went through the roof, with 65 percent of modern-day students scoring higher in narcissism than previous generations" (Kristin Neff, Self-Compassion: Stop Beating Yourself Up and Leave Insecurity Behind) 65% procenata više I to su ljudi koji će zasjesti vodeće položaje u društvu, koji će raditi u vladi, ministarstvima, koji će učiti, liječiti, nuditi socijalnu pomoć,… Kakvu socijalnu pomoć, kakvu empatiju, sućut, razumijevanje možemo očekivati od patološkog narcisa? Samo manipulativnu. U svrhu svog osobnog cilja a ne skupna dobra, zajednice. U društvu sebičnih ljudi će nestati zajednica, nestati će brakovi, djeca, bit će samo Ja i ja, koji će se diviti sami sebi za ništa. I mi stvaramo te generacije, kao roditelji i učitelji, kao društvo i prvenstveno preko medija gdje nažalost djeca provedu najviše vremena – internet i televizija. Dakako da je ovo malo karikirano ali ništa čovjeka ne otrijezni kao kad mu nacrtaš najgoru moguću sliku. Patološki narcizam je nešto što je među nama, ne negdje na drugom planetu, on je tu, prisutan, moramo postati svjesni toga. Poraditi na tome. Ova gore Kristina čak govori da ako patite od niske samouvjerenosti, nemojte raditi na njenom 'bildanju', već poradite na samo-suosjećanju, bolje je za zdravlje. Svašta možeš na tom internetu saznati a ja se samo trudim apstinirati. Informacijski apstinirati. Blog jednom mjesečno pisati, poštu rijetko otvarati. Na fejsbuku već odavno nisam, druge strane ne koristim. Zbog toga se bolje osjećam. Možda bi ponekad morali izabrati u internetskoj korizmi biti. Što na kraju reči o tom narcisu?! Patološki narcizam je krhki cvijetak koji se pod pritiscima života i frustracija, obuće u lijepu žutu boju koja svijetli i svi joj se dive, a u svojoj unutrašnjosti on je jedan hladni i sebični sunovrat, koji će se prije ili kasnije sunovratiti u ono jezeru u kojemu se ogleda. Tužna je to priča o krhkom cvijetu koji se naziva čovjekom. (sunovrat sa ove slike izgleda pomalo 'patološki', mora da i među sunovratima ima patologije, mogli bi ga nazvati 'patološki sunovrat' )