Krava
Krava je domaća životinja. Ima četiri noge i jednu glavu, rep i vimena. Krava, kad se trave najede, legne pa žvače. Krava je sretna životinja.
Krava ne plaća najam, porez, račun za vodu, struju, ... Krava nema briga oko krova i stanarine, najma i kredita. Krava nema briga. Krava je sretna životinja.
Za kravu brinu ljudi. Zbog nje ustaju u četiri ili pet. Vode sve brige oko namještanja, hrane i zdravlja. Ljudi strepe, strahuju i brigaju kravlju brigu.
I kad me tako kakav anonimni čitatelj u komentarima nazove kravom, ja to ne smatram uvredom, dapače, uvijek pomislim, - eh, da se barem rodih kao krava.
Tad ne bih ovdje tipkala, nervozno pogledavala prema kuhinji punoj suđa, sobi punoj prašine i mrvica, već bi negdje u štali u miru preživljavala.
Eh, da sam barem krava. Krave su povlaštene i sretne životinje. O kravama brinu ljudi, zato su krave prave - carice.
Gledam televiziju i puna usta novinarskih novosti – homoseksualni brakovi u Irskoj, obljetnica u Kumrovcu, … i točno znaš na što ciljaju. Na teme koje narod 'popaljuje'. A ni slova, ni riječi o fašističkom skupu u talijanskoj Gorici. Fašisti iz cijeli Italije su došli u Goricu i prosvjedovali – oni bi ubijali za domovinu, kaže djevojka puna mržnje. U istom gradu i prosvjedi antifašista, nosili su imena na križu onih ubijenih. Na sreću nije bilo izgreda.
Čudna smo bića ljudi, totalno drukčija od krava, brigaju nas spolna, religijska, politička opredjeljenja, sa njima se puno više bavimo nego sa onim što je u našem društvu puno veći problem – govor mržnje. I svatko ima pravo na svoje mišljenje ali to mu ne daje za pravo pljuvati po drugim ljudima. Svako mišljenje, neslaganje, drukčijost se može izraziti i kulturnim riječima.
Ali ne, na portalima i raznim web stranicama susrest ćemo bar jednog anonimnog štovatelja pisane riječi, koji će svu svoju žuč, mržnju i nedostatak odgoja te kulture istrest na prvog prolaznika. U najviše slučajeva komentar neće biti u nikakvoj vezi sa napisanim, jer se napisano ne čita ili pak ne razumije pročitano. Opali se onako, od oka, važno je 'ispljuvati' čovjeka. U takvim slučajevima pomislim – eh, da sam barem krava. Krave su povlaštene i sretne životinje.
Neki dan čitam post, jednostavan, pozitivan, kratak i lagan. A u komentarima, polakilometra žuči. Bez repa i glave. Morala sam još jednom pročitati jer nisam razumjela na što se je komentator nadovezao. On o jednom, post o drugom. Tražio je očito samo okidač. Možda mu se blogerica sviđa ili pak ne sviđa, pa je čekao, onako 'iz zasjede' da joj 'pokaže svoje'. A ostali komentatori, klasika – šute.
Kad me prije par godina jedan bloger iz vedra neba napao na svom blogu, komentatori koji su tad bili prisutni su šutjeli. To iskustvo me je promijenilo, promijenilo je moj način pisanja, komentiranja i udaljilo me od bloga. Kasnije je napadao i druge blogere, javno. Tad je nekolicina blogera istupila i to osudila, pokazala da to nije ok. Jeli se to 'primilo' ili nije, ne znam. Ali vjerujte, svakome se može desiti da naleti na nekoga blogera 'loše volje'.
Vrhunac blogerskog komentiranja su ipak anonimni komentatori. Ostavite postavku za anonimno komentiranje otvorenu i dobiti ćete bar jednog ili više anonimnih štovatelja – 'pljuvaća'. To su hrabri bojovnici pisane riječi i odabranog rječnika. Vrijeđat će pogrdnim imenima, pljuvat po svim osnovama, sa tekstom najviše puta to neće biti povezano ili će biti 'izrezano iz konteksta'. Pa sam tako u komentarima već bila: nepismena, glupa, 'pojma nisam imala', bila sam krava, majmun, … A da uopće nisam pisala o životinjama.
Eh, da sam barem krava. Krave su povlaštene i sretne životinje.
Došlo je takvo vrijeme, vrijeme mržnje. Koje uvijek uzniče u tijeku ekonomske krize.
Danas je svaka životinja bolja od čovjeka. A za čovjeka kažu da je racionalna životinja. Gledam ga i čudim se, đabe mu taj racijo kad ne zna što bi sa njim. Što smo to razumnoga u školama učili, kakve smo generacije odgojili, kad povijest ponavljamo kao nenaučenu. Čak se i životinja nauči bojati čovjeka sa puškom, samo mi ga gledamo dnevno na tv ekranima i smatramo to normalnim. Trgovanje oružjem izgleda kao obični šoping, kao dnevna kupovina kruha. Pa onda Unicef snimi reklamu sa malim crncem – Musa nema što da jede, Musa nema oca, a već za par minuta na tv dnevniku slika neke afričke države, a tamo 'Musin' otac sa najnovijim oružjem u rukama. Pa molim vas lijepo, ne vrijeđajte mi tih par vijuga. Zar ne bi ta afrička država, da ima tvornicu oružja, prije imala tvornicu hrane?! Zar ne bi ta afrička država da ima novaca educirala i sagradila državu, nego kupovala oružje?! Osim, ako oružje nije poklonjeno. A poklonjenom konju se ne gleda u zube. Čak ni evropske države ne gledaju, kad im merikanci staro željezo poklanjaju. Najvjerojatnije društvo stomatologa preporuča da se ne gleda u zube.
Pa kad mi sa tv ekrana vrijeđaju taj ratio, pomislim – eh, da sam barem krava, pa da odem na ispašu u tu Afriku ili u Indiju, tamo bi bila ne samo carica, već i svetica.
U cijeloj to 'razumnoj' ljudskoj priči smeta me zbrka među prioritetima. Narodna masa će prije 'ustati' protiv nekonvencionalnih zajednica, protiv drugih nacionalnosti, protiv antifašizma, protiv nekog xy voditelja neke xy države, a u isti mah će mirno gledati kad netko nekog napada na cesti, na portalima, u komentarima, … Svi gledaju, a nitko ne vidi, u stilu - mene se to ne tiče. Ili ono još gore, zaslužila/o je.
Svi mi činimo zajednicu ljudi koja se nađe na određenom mjestu u određeno vrijeme. Zajednica nisu tamo neki ljudi, koji će brigu brinuti o zajednici. Jer nismo krave. Za krave brinu ljudi. A za ljude bi morali brinuti ljudi. Zajednicu činimo mi svi. Ona može ići ka dobromu ako to želimo te ako smo spremni ostvarivati taj put ka dobrome i osuditi svaki govor mržnje, svaku netrpeljivost, pljuvanje i vrijeđanje. A možemo i po liniji manjeg otpora, vlastitog komoditeta pustiti da zajednicom zavladaju bojovnici 'nebiranog' rječnika. Uvijek možemo reći, to se nas ne tiče.
Tako su govorili i prije osamdeset, devedeset godina, i ono što je izgledalo kao plamičak, strast jednog netalentiranog slikara, ispao je šumski požar nezapamćenih razmjera. Gorjeli su ljudi. Tužna priča o ljudskoj racionalnosti. I tad je bolje bilo biti krava.
I kad mi u komentaru hrabri anonimac ostavi komentar – 'kravo jedna', ja se prosto razveselim, raznježim i ponosim. Jer postoji i druga strana medalje. Kad vas netko 'popljuje', znajte da ste ga nečim dotakli. Nešto radite dobro. Da radite loše, svi bi vam to rekli, da ste u svom činjenju 'blijedi', osrednji, ne bi vas ni primijetili, ničim nikoga ne bi uzrujali. A ako nečim iskočite, onda strčite. A kad strčite, treba vas 'sasjeći'. Grubim riječima, vrijeđanjem, omalovažavanjem, komentarima posjeći. Pogoditi, povrijediti, diskvalificirati. Pomislite li katkad, kakva se osoba krije iza takvih nagiba?! Pametnom dosta, objašnjenja ne treba.
Gledam danas tv dnevnik, fašisti iz cijele Italije su se skupili, na jednom novinskom portalu u komentarima napadaju ženu, na blogu - klasika. Pitam se, tko je kindapovao toj racionalnoj životinji razum i pomišljam – eh, da sam barem krava. Fino bi ležala u toplom sjenu i odavno već spavala.
|
