Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

četvrtak, 19.03.2015.

Šutnja je zlato Evo da i ja napišen neki 'bolesnički' post. Neću duljit, nego ću odma' - Kolpalo me. Nije me kolpalo onako za umrit ali dovoljno jako da san zalegla. Aj sad to sa fibrom, kašljen i svin otin šta ide uz dobar prehlad, nego mi je ka i uvik udrilo na grlo. A to van znači da nisan mogla govorit, več četrnaest dan mučim. Ne triban van pri tom opisivat Luiđjeve osjećaje. Nikad srtiniji. Platija je piće cijeloj svojoj Likovnoj sekciji šta ide četvrtkom u šest, pa i onoj radionici makrameja šta ide odmah iza njih u osam. Koja je to srića kad žena ne more govorit. San svakog muškarca – žena koja muči. Šutnja je zlato - stoji na ulazu u Luiđijev 'atelje'. Ja se pravin da ne vidim, ka šta on puno toga ne čuje šta govorin. Super je namin tako, ja ne vidin, one ne čuje i sasvin dobro živimo, skoro pa savršeno. Nije samo šutnja san svakog muškarca, već i 'harem'. Sičan se, kako se je moja bidna Nina jidila na svog dečka šta joj je jednom u razgovoru reka da bi on ima harem. Bila je šokirana, bentila je - šta da mu ona nije dovoljna, da ona nije tako posebna, da … Ajme šta je zapinila, ka more uz buru. Mene to nije tako pogađalo, rasla san sa muškim društvom, braćom, uvik je bilo priče o ovom, onom, sve tajne muškog pogleda su mi bile dostupne. Šokantne, ali dostupne. A tajne se ne izdaju. To, da svi muški sanjaju o haremu, nije nikoja tajna, to i vrapci već znaju, a i oni golub u rukama. Imat puno žena, uživat u njimin, a da one muče i ne zahtivaju ništa. To ti danas ima samo još u seriji Suljo veliki. Pa čak ni on bidan nije ima te sriće, već onu Hurem šta je tila da je samo njezin i ničiji. Ovih dana san i ja počela gledat otog Sulju. Gledan i razmišljam, ma nemaš tu što razmišljat, to ti je njimin svim u krvi. Žene, žene, žene. Žene za razonodu i razbibrigu dok oni rade puno važne državničke stvari (haraju i harače). A kad in se u toj razonodi i razbibrigi rodi dite, potomstvo je zagarantirano i te žene nisu više za razonodu, već samo za odgoj diteta. Obavila je sve šta je imala i sad može trunit u nekoj sobi punoj zlata, a da je Suljo više ne pogleda jer ima toliko puno lipših, mlađih, užih. Žena koje se hihoću, zabavljaju i muče. San svakog muškog je bar jednom u životu bit Suljo Veliki. Kad san ja ovu teoriju istresla otom mom Liđiju, on je bija zgrožen, pomalo i uvrijeđen, da nije to tako i da nisu svi muški taki i ovo i ono. E, kad generaliziraš onako odokativno muške, to ne ide, a kad udreš po ženama, onda može. Sve su one gnjavatorice, šta stalno nešto hoćeju, šta govore jedno, a misle drugo, šta… Zato muški vole kad žene muče. Kao što Luiđi voli kad ja izgubin glas i moran sve te teorije zadržat zase ili ih istrest na blog. I onda kažu da je šutnja zlato. Meni se baš ne čini. Kad ja mučim, ili san ljuta, a to nije dobro jer će prije ili kasnije to vidit bila dana i to sa kamatama, ili vidin da nema fajde govorit o meni važnoj temi, šta u nastavku znači da ako i drugom nije važna, znači nismo si više važni. Kako god okrenem, kad ja mučim, to ne izlazi na zlato. Postojte ljudi koji malo govore, koji ne govore, koji su šutljiviji, koji… Luiđi voli reć da van je on taki. Je, kad san ja u pitanju. A kad dođe u posjetu susida Nera, ajme šta zna lipo pričat, o svemu, može govorit i dvi ure u komadu. A susida trepće očima i sva se topi, a na kraju uvik kaže – Ajme, Pjaceta, šta si ti sritna sa ovakin čovikom koji zna tako lipo govorit, koji zna puno toga o svemu. Je, srtina i presritna kad to ne želi samenom dilit. Ja van dođem ka kućni ljubimac, pa mi više ne triba posvećivat pažnju. 'Pa, reka san ti'. 'Oli moram sad to stalno govorit. ' Ponavljanje je majka mudrosti. Ali ne i Luiđiju, za njega je ponavljanje tlaka, pričanje - tlaka, za njega van je to trošenje emocionalne energije, a on je po prirodi više za emocionalnu stabilizaciju. U ovin vremenima štednje na svim područjima, on najviše voli štedit na emocionalnom-komunikacijskom području. Eh, sad. Ne bi bila ja, ja, Pjaceta glavon i onim ispod brade, da neman i za to svoju teoriju. Emocionalna štednja nije samo Luiđijev izum, to van je bolest današnjice. Naše društvo je takvo da se ne smije pokazivati previše emocija, intime, blože sačuvaj neke kućne drame, kazališta u kući ili bilo kakvog emotivnog bojanja. U obitelji nas uče da se šuti, u školi nas uče matematiku i životne činjenice, u odnosima nas uče da smo sretni bez truda, na poslu nas uče da smo 'profesionalni', ustvari svi nas uče – da se ponašamo kao Englezi – učtivo, suzdržano i bez ikakvog emotivnog impulsa. Hladno, premišljeno i racionalno. Racionalno. U odnos treba uči po pameti. I ja vas pitam, di je tu srce? Di su tu emocionalne boje? To ne znači da sad moramo harati svojom žalošću, veseljem, … već znati i emocije ispoljiti, kao što znamo izreći i svoje mišljenje. Kultivirati svoje osjećaje te ih se usuditi pokazati jer i oni su dio našeg života. Nismo mi samo racionalna bića, već smo i duhovna, duševna. Nije čovjek samo njegov IQ, već i svi ostali kvocijenti što ga čine čovjekom. A mi zapeli za taj IQ, za pamet, za razum, pa se držimo hladnoće u odnosima kao da je to nešto dobro, nešto što nas može spasiti od pričljivih i plačljivih žena. Jednom prilikom mi je prijatelj Hiro reka: »Ja nikad nisan vidija svoju ženu plakat.« »I jel ti sad misliš da ona nikad u životu ne plače?« »Ne, ali nisam je vidio predmnom plakat.« Zamisli, plakati je sramota. Plaču samo slabi ljudi, plaču samo krhki. Oni veliki, hrabri i jaki, oni ne plaču. „I tu majka tvrda srca bila da od tuge suzu ne pustila…“ Tvrdo srce. Jeli tvrdo srce znak jačine, jeli tvrdo srce znak razuma, stabilnosti, … ? Jeli tvrdo srce osobina koju mora imati ozbiljna žena za ozbiljni brak, jer sve one koje plaču su 'nesigurne'? 'Plač je znak slabosti', takvo uvjerenje vlada u našem društvu. Aj em sprajzd, a ja san bidna mislila da je plač znak boli, znak kad te netko povrijedi, znak kad ti netko načini nešto nažao, znak kad netko zgazi tvoje osjećaje, tvoje misli, tebe. I skužajte, ako nikad neću biti dovoljno razumna i 'sigurna' za ozbiljan brak, razumni odabir mirnog bračnog suživota. Mislin da poanta tog suživota nije mir i energetsko emotivna blokada, već uzajamna rast, topla utjeha te prijateljsko povjerenje. Zato ću van ja ostat ovako pričljiva i nerazumna u nekim svojim zahtjevima, lanut ću uvik kad me nešto fascinira, kad me nešto zasmeta, uvijek ću se rasplakati kad me nešto povrijedi, tražit ću pažnju, utjehu i ljubav jer mislim da nije grijeh pokazati svoje srce. Pa makar ono bilo ranjivo i meko. Pa što ako je u trendu današnjeg društva tvrdo srce, ne pokazivanje osjećaja, ne govorenje o stvarima o kojima se ' ne treba' govoriti. Hvala, ne želim biti tako moderna, volim svoje staro i izmoreno srce, volim ga tako ženskastog. I što da je meko, ta nije ona stvar. I znate što ja mislim, da bi žena morala plakati pred svojim muškarcem, pred svojim bližnjima jer ako nema osnovnog povjerenja u svoje najbliže, ako se ne možeš nekome povjeriti, što onda činiti sa svojim osjećajima? Baciti ih, zanemariti, izbrisati,… ? Ne ide. Emocija je odnos. Javlja se među ljudima, nikne, raste, cvijeta ili zamire. Ako ne marimo za emocije drugoga, ubrzo će to nezanimanje voditi u egoizam, sebičnost, usamljenost, otuđenje. U međuljudskim odnosima rastu naše emocije, u njima se one oblikuju, grade, krše. Tu imamo polje razvoja gdje možemo svoje emotivne nagone kultivirati i uz empatično ćutenje znati ih podijeliti. Ovladavanje svojim emocijama (to znači i prihvaćanje i onih negativnih) i sposobnost uživljavanja u druge pomaže nam da čujemo druge, da rješavamo sporove te konstruktivno sudjelujemo u odnosu. Za društvo u kojem živimo čini mi se potrebno imati tu neku emocionalnu zrelost, znati prepoznati svoje emocije i sa njima znati komunicirati, pokazati ih kao solidarnost, međusobnu pomoć. Ako ustrajavamo u šutnji, stvaramo neko nepovjerenje, zidamo zid oko sebe, srce zatvaramo da trune u samoći i nerazumijevanju. Nitko ne zna što se iza toga zida krije, ne možemo ni pomoći, ni razumjeti, a nikad ni ne možemo biti sigurni što može potisnuta energija osjećajnosti u nekom trenutku izazvati. Sa tim emotivnim oklopom ponekad šaljemo i poruku drugome da nas ne zanima, da se ne želimo sa njim družiti, odričemo mu prijateljsku utjehu, rušimo krhko povjerenje, obavijemo ga hladom, racionalnom distancom, koje ponekad mogu biti i izvorom zla. Zato ja velim da šutnja nije zlato i oprostila san Luiđiju šta je čašćava cilu svoju slikarsku i onu makrame sekciju, ali san ja isto njemu rekla svoje. Sve ovo šta san i napisala. Sasluša je, nasmija se i reka, da me nima, tribalo bi me izmislit ali da će on i drugi put čašćavat kad mi nestane glasa. Jer za njega je još uvik žena koja muči, zlata vridna i da će me usprkos toj mani jednog dana možda ipak vodit prid oltar pa makar samo da ušutim. Ooooo. E, a u tom slučaju bi možda i zame šutnja bila zlato

četvrtak, 12.03.2015.

Samo žena Povodom osmog dana ovog mjeseca (kasnim ka i uvik) i svih onih čestitki i ruža i urnebesnih emisija o emancipaciji žena, meni Luiđi nije reka ni »be«. Ka ono, tebi to ne triba, ti si emancipirana žena. A, ja?! Ja san samo tila da mi bar jednom u godinu reče kako me voli, šta je sritan šta me ima, šta san super-women i da će me vodit prid oltar – kad tad. A umjesto toga san si sama kupila cviće i veliku bombonjeru, sila pred tv i sve one slatke čokolatine požnjopala sama uz limunadne filmove. A otih, u ovim danima, fala blogu ima. Čudo je to. Priko cile godine možete gledat akciju, krimi, akciju, krimi, doktore, po milijun puti Stevicu Galeba, Josipa Blonda i onoga Dik Vam Dam, a ljubavne… Oti su rezervirani samo za Božić, Valentinovo, i Dan žena. Taki je valjda posta i ovi svit – samo akcija. Akcija na TV, akcije u šoping centrima, akcija u vezama. Lezi, klapi, gotovo. A di je ljubav?! Ma, daj ne budi zaostala, retrogradna, retardirana. A ja sam si baš nešto retro. Ne samo zbog godina, već me nekako i ovih dana, uz ove fimove pukla i ta retromanija. Vratilo mi sićanje na prolića i prekopalo po prošlosti. Gledaš te fimove, pa te potsiti na ovoga, onoga. I tako me upravo potaknuo jedan citat iz nekog filma da napišem ovi post. Na vjenčanju svoje sestre, Ally održi govor. Evo, o čemu je ona govorila: „When Daisy and Eddie first got together, I have to admit, I was a little bit nervous. I could tell that it was serious, and I thought that the closer she got to him, the further away she'd get from me. But that didn't happen. Not only do I see more of Daisy, I see a happier, even better Daisy. It's like with Eddie, she's completely herself. When you're a big sister, it's your job to teach your little sister everything. You know, how to ride a bike, how to lie to your parents, how to kiss. Not with tongues. Settle down, uncle Charlie. But, I never thought about what my little sister could teach me until right now. So I wanna thank you, Daisy. Thank you, for teaching me that being in love means being yourself. To Daisy and Eddie!“ Biti sretniji, kad te netko čini boljom osobom. Biti to što jesi, biti iskonski ti. Skoro neprimjetna poruka iz filma nekako mi je 'sjela'. Ponekad neke stvari znamo, ali ih ne želimo i vidjeti. Ponekad neke stvari i vidimo ali ih ne želimo znati. Dok stvar ne dozori, kao voćka na drvetu, berba neće biti bogznašto, tako i u životu neke stvari možemo uvidjeti, promijeniti, ali tek kad sazriju, ništa prije. Kad se je moj prijatelj poslije deset godina braka razvodio od moje prijateljice, rekao mi je: - Vi ste svi znali kako će biti, što mi nisi rekla?! - A što sam ti mogla reći?! Tako ste različiti, teško će biti ili ona nije za tebe. Što bi učinio? Tad si bio toliko zaljubljen i sretan da bi bio zločin nešto takvo ti reći. Uostalom, u vaših deset godina bilo je i lijepih stvari, a imate i predivnu djevojčicu. Želio si to i iskusio. Nikakve riječi te ne bi zaustavile od tog iskustva. Zaljubljenom čovjeku ne možeš govoriti da netko nije za njega. On to ne čuje, jednostavno ne može čuti jer su otkucaji srca snažniji i ljepši. Čak i kad sam partner govori da nije čovjek za tebe, to ne čuješ. Ne samo jer ne želiš, jer nije ni 'voćka sazrela', nego po nekom zeznutom planu Velikog Humoriste moraš uči u jedno takvo iskustvo, opeći se, izgorjeti, da bi naučio slušati. Slušati i pričati. Koliko puta ne slušamo, dok drugi priča. Koliko puta pričamo, dok drugi ne sluša. Ni jedna situacija mi nije strana, a ni draga. A ponekad je kvaka samo u tome – čuti. Slušamo, a ne čujemo. Od svih zvukova ne čujemo pravi. Govorio mi je da nije za mene, da mogu biti sretna što nisam sa njim, da ću mu jednoga dana biti zahvalna za to. Nisam to htjela čuti. Govorio mi je da me voli i da sam posebna. Slušala bih jedno, slušala bih drugo. Od svih tih glasova nisam znala koji su pravi, koji su istiniti, koji dolaze od srca. Obadvoji su dolazili. A ja sam čula samo onaj dio sa voljeti. Naslanjala sam uho na mrvice slatkih riječi kojih je bilo sve manje i manje. Jednog dana su i te mrvice nestale, u uhu su ostale odzvanjati samo one druge. Pričala sam u nadi da će početi pričati. Pričala sam u nadi da će ipak čuti. Volio je slušati i šutjeti. Ponekad bi se pravio da ne čuje, da ne bi trebao pričati. Puno puta je pričao o ničemu. Tišinom je govorio da nije za mene. Opravdavala sam, opravdavao se. Isprika na ispriku postavila je debelu zavjesu sumnje. Šutio je, ušutjela sam i ja. Riječi su lebdjele zrakom ne da bi se dotakle ičijeg srca. Svoje sam zaključala. Postajala sam sve manja i sve manje ja. Pretvorila sam se u nešto što nisam još poznavala, postala sam si stranac. Nestale su sve zvijezde u očima, snovi u oblacima, patuljci su pokupili kofere i otišli u sretniju zemlju. Nedostajala sam si. Nedostajala sam i drugima. U nekom filmu je žena rekla dječaku da neki odnosi mogu biti kao crne rupe, mogu te progutati da nikad ne zasjaš. Znala sam to. Tad sam se osjećala kao ta zvijezda koja bi po svemirskom pravilu morala sijati, a ona je nestajala negdje u beskraju crne rupe. Ti stari odnosi, ta prošla proljeća, sve te crne rupe što su me progutale. Ono kad se mijenjaš do svoje neprepoznavanosti, kad se odrekneš svom bivstvu zato da bi stvorio neki kompromis u kojem si gubio sebe, kad se osjećaš da moraš stalno donositi u vezu 'petice' jer četvorke nisu dovoljno dobre, jer si se udebljala, jer si ružna kad plačeš, jer mu se takva i takva ne sviđaš, … Tako sve manje sjaš svojom iskonskom energijom posebne zvijezde svemirskog sazviježđa i prilagođavanjem nekomu ko te ne voli ili pak samo nije za tebe, gubiš se u crnoj rupi odnosa. Desi se jako brzo, neprimjetno. Dok se jednog dana ne probudiš mrtav u vezi, bez nada, snova, želja. Kao u slijepoj ulici iz koje ne vidiš izlaza, truneš na 'crvenom', umjesto da kreneš na 'zeleno', ma već na žuto. Tad, ženo draga, treba dignut glavu i uspravno kročit. Uvijek je dobro krenuti na proljeće, kad sve propupa, zasije, kad je dan duži i zvijezde se ljepše vide. Jer svaka žena je nekomu posebna zvijezda. Onom, čijim očima to nije skriveno. Stiže još jedno proljeće, skoro pola stoljeća ih je već prohujalo. Danas sam zahvalna svim onima koji su me mimoišli, svima onima za koje nisam bila 'dovoljno' ..., svima onima zbog kojih sam zaboravila biti 'iskonska ja', biti sretna, biti bolja, jer kako film govori – ljubav nas mora činiti sretnima, boljima i sličnima sebi, ispunjenima, zadovoljnima sobom uz drugog zadovoljnog sobom. Ako to izostane, morali bi znati otići. Jednostavno – ustati, otići i dobro zatvoriti vrata za sobom. Ali ... lako je meni sad bit general poslije bitke. U životu uvijek dođu neke takve crne rupe koje treba preživjeti i kročiti u novo proljeće bez straha. Iden sad i ja ustat i otić zvocati Luiđiju kad će me vodit prid oltar. Ako to nije ljubav, onda je garant akcija. Živija Dan žena!