Napokon zadnji Harry Potter, nikako da crkne taj harry potter
nikako da ga najzad netko ubije...
k vragu ...
na kraju i on dobije nekakvu trebu...
tješim se da nije ipak osvojio slatku Hermionu
ali, k vragu, uvjeren sam da je malu Hermionu imao u stvarnom životu
jebeni Harry Potter
zavidim tom mulcu čitavih 7 sezona
jebeni harry Potter
čak je močniji i protiv najmočnijeg čarobnog štapiča
jebeni harry potter
čak i sad utječe na moj sexsualni život, jebeni harrry potter

"Ako se bojiš smrti, znači da imaš za što živjeti."

"Onaj koji misli da je veći od drugih, mora otići na groblje. Tamo će vidjeti što je svijet u stvari. Ništa osim prašine."
(španjolska narodna)

"Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo."
(Ivo Andrić)

Današnjim napretkom znanja i znanosti, čovjek dostupnim znanjem preispituje sve što mu se servira. Crkva više nema monopol nad znanjem, a njihove dogme i teorije više nisu jedino u što moramo vjerovati.
U davna vremena čovjek je osjetio potrebu za nekim nadnaravnim i svemogučim bičem, potrebu proizašlu iz straha od nepoznatog, objašnjavajući neobjašnjivo, (npr kretanje planeta ili grmljavina).
Iako se civilizacija mijenja i sazrijeva, religija stoji čvrsto na svojim korijenima i idejama. I danas je bit vjere vjerovati u neobjašnjivo.
Pošto Crkva svoju riječ ne mijenja ukorak sa znanjem društva, danas imamo Crkvu koja neobjašnjivim drži stvari koje smo već shvatili i objasnili, (npr teorija evolucije). Kao posljedica toga imamo poplavu skeptika i kritičara religije.
Današnji prosječni čovjek ne vjeruje u istinitost Biblije, ne slaže se sa politikom i staromodnim stavovima Crkve i mrzi elitizam i proračunatost svećenstva.
U isto vrijeme vjeruje se u Boga, i postojanje Raja.
Zašto? Zašto nismo zajedno sa odbacivanjem organizirane religije odbacili i njihova vjerovanja u koja sumljamo?
Iz istog razloga iz kojih je religija i nastala, straha i neznanja.
Što ako Bog zaista postoji? Kao i vjeru tako i nevjeru ne možemo dokazati, možemo samo vjerovati.
Što ako umrem i završim u Paklu samo jer nisam vjerovao u Raj?.
Jer na samrti svima su zajedničke dvije stvari, zazivati majku i moliti se za oprost grijeha i nada u zagrobni život. To je svima nama zajedničko, ako netko misli drugačije, neka pričeka, pitati ću ga što će reči kada dođe njegov čas.
Postoji i druga vrsta ljudi, ona koja osjeća potrebu za vjerovanjem u nešto, ne iz straha već iz nade. Potreba za smislom života, nečim više od samo zemaljskog materijalizma i prolaznosti, ideološkim vodstvom.
Ja sam veliki skeptik u crkvene pričice, kritičar političkog i ekonomskog utjecaja Crkve, mrzim materijalizam, potkupljivost i licimjerje svečenstva.
Pa ipak, Ja vjerujem u Boga, ne iz straha od Pakla, i ne tragam za smislom života, već vjerujem da vjera može oplemeniti život čovjeka, možemo postati nesebičniji, suosječati s nečim, možemo razviti etičnost...
Da, vjerujem u Boga jer me to čini boljim čovjekom, jer radim na tome da oplemenim sebe i život bliskih mi ljudi