Rekao bih par riječi o stigmatiziranosti narkomana, o čemu imam iskustva iz prve ruke.
Odrastao sam u maloj sredini, mjestu sa 400-500 stanovnika. Možete samo zamisliti sredinu u kojoj ništa ne možete sakriti i o svemu se priča, a priče iz dana u dan rastu.
Jednog smo se dana nakon košarke išli umiti na špini, da bi čuo priče kako smo se tamo drogirali i prali ganove.
Ili jednom sam se ukrcao na brod privezati konop koji je bio odvezan (da brod ne tuče u kraj), misliš da si uradio dobro djelo?, ali ne, ja sam čuo pitanje što si ti tamo radio - krao na brodu ili si tamo sakrivao drogu?
Ili kako me je otac smatrao "lopovom i ubojicom" samo zato što se povremeno opuštam uz narkotike.
Zanimljivo je to, kad ti jednom prišiju nadimak "narkoman" više nije važno što radiš ili ne radiš, nađeš se na dnu, prezren od svih, a na ulici te svi izbjegavaju. Dok se pravi lopovi koji provaljuju u kuće smatraju poštenim poslovnim ljudima?!? WTF?
Povod ovom razmišljanju je tekst na koji sam naišao na jednom forumu:

Čovjek naše gore list, koji je živio i radio u Holandiji do tada.. umro na intezivnoj njezi tada zvane Vinogradske bolnice... 1986. godine, jer mu je dr Sakoman odbio dati heptanon u apstinencijskoj krizi.
Njegov odgovor na njegove muke i molitve njegovog suradnika Dr. Biočića da mu se ipak da metadon.... je bio... "nitko nije umro od krize".
Nešto najgluplje što sam ikad čuo od jednog čovjeka koji je završio medicinski fakultet i položio hipokratovu zakletvu.
Nedugo nakon toga Dr. Biočić je izvršio suicid.
Do 1990. biva najveći protivnik legalizacije heptanona u Hrvata, iako većina tadašnjih ovisnika odlazi na liječenje kod Dr. Fridman u Drajzerovu u Beograd.
Tek tad na inicijativu HZZO i Tudjmanovih pristaša da nam pare odlaze u Beograd na liječenje tada sve većeg broja ovisnika.... Sakoman popušta, a za nagradu dobiva do tad nepostojeće radno mjesto predstojnika Vladina Ureda za suzbijanje zloporabe opojnih droga.

Možete li uopće zamisliti situaciju u kojoj čovjek u teškim fizičkim bolovima dođe u bolnicu, a doktor odbija dati bilo kakve lijekove jer vas smatra manje čovjekom? A njemu stane srce uslijed šoka zbog tih istih bolova?

Evo još jedan primjer:
Čovjek ne pije, ne drogira se. Građevinski radnik. Na poslu padne sa krova. Odvezu ga sa potresom mozga na hitnu, a liječnik vidjevši čovjeka dezorijentiranog i u prljavoj odjeći odbija ga pregledati : "što ste mi tog narkomana doveli" kaže on.
Što biste napravili da vam se tako nešto dogodi?

Ili primjer sa mog posla:
Čovjek 55 god provede 4 sata na antenskom stupu, zima je. Potpuno promrzne, četvorica ga zaleđenog skidaju sa stupa. Netko se sjeti da bi mu rakijica pomogla da pokrene mišiće. Vide da je stanje malo ozbiljnije i odvode ga u bolnicu. Doktor ga pomiriše i kaže "što ste mi doveli ovog pijančinu".

Ili, jednim sam naišao na čovjeka koji leži na cesti i ne može ustati. Pozvao sam hitnu, a oni će "jeli to pijanac", ja sam im vratio "neznam što mu je , nisam ja doktor" i poklopio. Došli su kroz par minuta.

Smiješne priče zar ne? Vjerujte nije smiješno kad se vama dogodi.

Sve to me podsječa na Indiju i njihove kaste. Jednom parija, uvijek parija. Svi ostali se smatraju boljim od tebe, a tebi ostaje jedino čistiti govna. A ako pokušaš živjeti normalno, npr. kao parija koji je pokušao živjeti od par koza, selo će ti zaklati koze, iz čiste bezrazložne mržnje.