Pisma unuci

Onda si bila doma nekoliko tjedana, u stanu Jezeraca, dolazili smo povremeno, dovodili su te povremeno, pazili smo da se ne uguramo u tvoju malu obitelj koja je sad tek s tobom postala kompletna; pusti priče da su samo muškarac i žena dovoljni. Ti si ono što je učinilo razliku. Veliku.
Postali su kompletniji, složniji, bliskiji, ljupkiji, sretniji, slađi, odgovorniji, radosniji, nasmijaniji.
Ti si ono što je bilo potrebno za kompletić. Nek drugi pričaju što žele. Općepoznato je da nisam ljubitelj djece niti obožavatelj beba, ali sve do neke mjere. Život sa djecom prije vremena može biti teret i napor, ali život s djetetom može postati kaleidoskop života. S ponekim puknutim ogledalcem, ali ipak, raspašoj boja i radosti.
I onda ste stjecajem okolnosti (zapelo je nešto s kućom) ti i mama došle na dva tjedna kod nas. Mi smo morali biti u samoizolaciji zbog korone. Kud ćeš bolje? Tvoja mama imala je nakon svoje izolacije sto stvari za obaviti, a mi nikakvog posla, nismo smjeli nikud, ti si nam došla kao prava mala razbibriga. Ne onako kao što je serija ili kartanje, to je bila ljubav, ljubav, radost i zadovoljstvo da gledamo i pratimo svaki tvoj napredak iz dana dan. Činilo nam se prvi dan, a imala si tada, 1.12.2020. dva i pol mjeseca, da si skroz mala beba, nisi se osmijehivala, pomicala, samo si spavala, jela i malko se smješkala – nismo bili sigurni dal si sretna ili je to samo grč?
Onda si odlučnije počela rukicama kopati oko sebe teksture i figure, jače se smješkati, a prvi put si se grleno nasmijala dedi Jozi kad je iz daljine bezveze raširio ruke prema tebi i upitao: Šta ima? A di si ti meni? Kak si ti meni? Na neku od tih bezveznih rečenica, ti si pustila glas, osmijeh od uha do uha. Ne moram ti reći da je deda to poslije ponavljao sto puta, svaki put sa ozbiljnim uspjehom, grleno si se smijala svakoj toj rečenici i njegovom glasu. Uživao je s tobom, svaku minutu tvog boravka s tobom. Čak te počeo češće uzimati u naručje, hraniti i duže se s tobom igrati. Bojao se dok malo ne ojačaš. Sad si već izgledala dovoljno čvrsto i jako, a on se osjećao hrabro da te uzme u naručje i posadi na prsa i brblja ti nešto dok ti gugučeš i čvrsto ga svojim preslatkim prstićima držiš za majicu.
Ja sam od prvog dana bila hrabrija, mala djeca mi nisu nikad bila problem. Teže mi je kad narastu, pa trče, pa zapitkuju sto „zašto“, a ja ne znam sve odgovore koji se od mene očekuju. Ili kad narastu još više pa postanu prepametni, ponekad drski, to si možda već prošla s mamom ili samnom. Ipak, ne vjerujem da si bila gora nego što sam ja bila svojoj mami, ili tvoja mama meni. To je uobičajeni generacijski jaz. I generacijski bezobrazluk. I generacijsko nestrpljenje i netolerancija.
Uglavnom, ja te se nisam bojala, uživala sam u tvom malom, slatkom, savršenom tijelu, prekrasno nježnoj i mirisnoj koži, slatkim pokretima u kojima sam iščitavala ljupkost i buduću ženstvenost, ljepotu i odlučnost, puno se beba rodilo u isto vrijeme, ali.... ne, ne ... bile su drukčije, obične, bezvezne, čak su i drukčije plakale i lamatale nogicama. Ti si to radila na ljubak, sladak, ispravan način. Kao da su ti svi pokreti bili pravilni, sinkronizirani, potpuno ispravni po nekim nadnaravnim mjerilima. Sve, baš sve je na tebi i s tobom bilo ispravno i točno.
Jednostavno sam te presvlačila, hranila, oblačila, sve što je trebalo obavljala sam bez straha i prirodno, s tobom je sve jednostavno. Predivno moje biće, najviše sam te voljela kupati, jer uživaš u vodi, bacakaš se nogicama i mlatiš rukicama, svu me zaprskaš, onda sa dva ipo mjeseca i sada s petipo. Smiješ se, raduješ, trepćeš, uopće ne obraćaš pažnju na vodu koja ti kapne, ne smeta ti ako te čak i zalije. Samo zineš, iskolačiš oči, i nastaviš mlatarati ko helikopter.
Usudila sam te se nekoliko puta nakratko potopiti da vidim kako ćeš reagirati. Iz vode si nedavno izašla, voda ti je prirodno stanište. Sigurno imaš snimke svih tih prvih kupanja, vidjela si koliko uživaš u njima. I vidjela si prvo potapanje kad si samo trepnula, iskolačila oči, i nastavila dalje brčkanje po kadi. Tvoja mama je to sve snimala, malo je falilo da me opandrči po glavi kad sam te zagnjurila nakratko. Tvoj tata nije bio ni blizu, mislim da bi me on bacio kroz prozor. On je ko orao bdio nad tobom, a ja sam te slobodno vrtila, okretala, bacala, ljubakala... ja sam baka, nekoliko je beba prošlo kroz moje ruke i nisam se bojala tvojom mamom je bilo drukčije. da je nju netko tako predamnom... to bi mu bilo zadnje što je napravio u životu. s brunom je bila druga priča. On je bio drugi, i znala sam da mu ništa neće biti čak i ako padne s kreveta. Jer, pao je nekoliko puta, i on i tvoja mama, ma koliko pazili na njih, djeca su nepredvidiva. Užas i bol i šok bio je puno, puno veći nama nego njima kad im se to dogodilo. Divno je kod beba što kratko pamte i dobro i zlo. Hvala bogu, nije bilo puno lošeg za zapamtiti.
Nakon kupanja sam ti svaki put priuštila spa tretman, negdje sam pročitala da bebe to vole. malo masaže sa kremicom za bebe i losionom, naprijed, natrag... maženje i glađenje... prela si kao mala maca, gugutala i uživala, ma, i to si već sigurno sto puta vidjela na slikama i snimkama. Tako sam bila sretna da si ti zadovoljna i sretna i da sam ja tome pridonijela.

18.02.2021.

Danas, kada si dobila ključeve maila koje su tvoji tata i mama čuvali i priredili za tebe, ti si već velika cura.. koliko ono 15?...18?
Čudno se osjećam ovako pišući tebi velikoj, a sada maloj... da se ne mučiš s matematikom, ja sada imam 57 ipo, a ti niti onih „po“, sutra ćeš imati pet cijelih mjeseci.
Znaš ono kad u filmu nađu neki dnevnik, bilježnicu pa glas onoga koji je pisao izgovara napisane riječi? Ja se toplo nadam da ćeš moj glas slušati još dugo, da ga nećeš morati zamišljati, da sam sad dok to čitaš živa i zdrava i da te gnjavim, kao što se od bake i očekuje.
Probat ću izbjeći patetiku u ovim pisanjima, (ako iz nekog razloga ne odustanem), ali samo da znaš – patetika se nekako i priliči bakama i djedovima, roditeljima ne. Roditelji su mlađi, ozbiljni i odgovorni, moraju misliti na tvoje odrastanje, odgoj, obrazovanje, red, rad i disciplinu, a bake... to je već druga priča: sve svoje metode i one dobre i one loše potrošili su na svoju djecu. Tako da ako danas imaš kakvih primjedbi na svoju mamu, ajm sori, nisam znala bolje. Ako misliš da je tvoja mama super, hvala, ja sam tome zaslužna. ;-).
Ne možeš zamisliti koliko smo te djed Jozo i ja željno čekali, koliko godina... tako i toliko željno da se gotovo nikad nismo usudili govoriti o tome, da izbjegnemo mogućnost pomisli da nikad nećemo dobiti tebe.
Na pola mamine trudnoće, tek onda smo znali da stižeš i da si djevojčica. Bila su vremena korone, potresa i izolacije, možda o tome nemaš blage veze jer je sada mir i blagostanje, a možda živiš u vrijeme apokalipse, tako da ti je ovo vrijeme u kojem mi živimo pod maskama i izolacijama, zabranama rada... prava kamilica.
Sjedili smo na balkonu na Uskrs, bezveze pričajući o nebitnim stvarima - znaš već da starija i mlađa generacija imaju malo toga za razgovarati osim površnih razgovora – uglavnom mislimo da naše teme interesi one druge ne zanimaju, pa se trudimo (iako ne uvijek uspješno) ne zamarati i ponavljati se u pričama. Ti razgovaraj, govori, prepričaj, pitaj... to je dobro i za tebe i za tvoje roditelje... komunikacija, informacija i zaštita svih vrsta – neprocjenjivo.
Dakle, sjedili smo na balkonu, tvoja mama je digla noge na stolici sunčajući se i ubacila se, onako sa strane dok smo deda, tata i ja nešto pričali, što god da je bilo tada je postao apsolutni nebitno i nevažno: tvoja mama je objavila da nam nešto treba reći, a to da je trudna.
Znam da ju je moja reakcija razočarala, nisam se odmah rasplakala, prvo sam bila povrijeđena što je čekala pola trudnoće da saznam da postojiš i da rasteš i da ćeš se roditi! Htjela je isti dan reći i drugoj baki i djedu i htjela je osobno (nismo se smjeli viđati zbog izolacije).
Osim toga što sam brzo odbacila kao nevažan razlog moju povrijeđenost, trebalo mi je sjesti da će moje dijete roditi dijete.
Moram pohvaliti tvoju mamu, inače nestrpljivu kad se radilo o meni, da je poslušno pozirala i dopuštala da je slikam dok je bila trudna, da je razumjela da želim, želim sudjelovati u njezinoj trudnoći i tvom divnom napretku.

Rodila si se. Požurila si nekoliko dana, tvoja mama je ušla kao kauboj u naš hodnik s Larsom (imaš ga na slikama, on je bio značajan i važan dio maminog života, a nakon Koni, a sada si to ti i ... možda tvoj brat ili sestra, tko zna), 9.9.2020. oko 3 ujutro i jednostavno objavila da ide u bolnicu, da joj je pukao vodenjak. Tvoj deda najviše je volio tu fakinsku, mušku ajmoreć, osobinu kod svoje kćeri. Hrabra i potpuno nepekmezasta, odlučna i uporna. I jaka. Ova mi se zadnja rečenica ne sviđa. Zašto sam je napisala u prošlom vremenu? Htjela sam reći da su te mamine osobine bile odlične dok je bila vrlo mlada, kad se očekivalo da je naporna, cendrava, pekmezasta.
Tvoja druga baka i ja čekali smo te u zasjedi, uzbuđene i konspirativne, da stigneš autom doma kod njih, da te ja vidim nakratko, da te oni vide na par sati i vrate se u Tisno. Oslobodili su svoj stan da bi vas troje imali gdje biti – i tako mjesecima. Vidjeli smo te i dok si bila u bolnici, fotke i videa su bili divan izum, ti o tome danas možda čitaš kao mi o flopy disketama i kazetama.
Sitna, ugurana u ono glupo jaje koje te priklještilo sa svih strana spavala si potpuno nesvjesna nas osam okupljenih oko tebe. Da, i ujo Bruno je bio. Obožavao te od prvog dana. Svojim ogromnim ručerdama grlio te nježno, nosio, hranio odlučno se trudeći biti pažljiv i nježan.
Ništa me nije moglo pripremiti na tu ljubav i okupiranost tobom. Ne kao roditelj, ne u smislu brige za tvoje osnovne potrebe, nego u smislu čistog hedonizma, zadovoljsta da postojiš, da si tako prekrasna, savršena i neobično zanimljiva, a jedino što si tih dana radila je da si koji puta trepnula, nekad zijevnula i ništa posebno drugo, samo si živjela. Nama svima to je bilo toliko zanimljivo i predivno, uzbudljivo i napeto, buljili smo u tebe ko u televiziju.