Danas, kada si dobila ključeve maila koje su tvoji tata i mama čuvali i priredili za tebe, ti si već velika cura.. koliko ono 15?...18?
Čudno se osjećam ovako pišući tebi velikoj, a sada maloj... da se ne mučiš s matematikom, ja sada imam 57 ipo, a ti niti onih „po“, sutra ćeš imati pet cijelih mjeseci.
Znaš ono kad u filmu nađu neki dnevnik, bilježnicu pa glas onoga koji je pisao izgovara napisane riječi? Ja se toplo nadam da ćeš moj glas slušati još dugo, da ga nećeš morati zamišljati, da sam sad dok to čitaš živa i zdrava i da te gnjavim, kao što se od bake i očekuje.
Probat ću izbjeći patetiku u ovim pisanjima, (ako iz nekog razloga ne odustanem), ali samo da znaš – patetika se nekako i priliči bakama i djedovima, roditeljima ne. Roditelji su mlađi, ozbiljni i odgovorni, moraju misliti na tvoje odrastanje, odgoj, obrazovanje, red, rad i disciplinu, a bake... to je već druga priča: sve svoje metode i one dobre i one loše potrošili su na svoju djecu. Tako da ako danas imaš kakvih primjedbi na svoju mamu, ajm sori, nisam znala bolje. Ako misliš da je tvoja mama super, hvala, ja sam tome zaslužna. ;-).
Ne možeš zamisliti koliko smo te djed Jozo i ja željno čekali, koliko godina... tako i toliko željno da se gotovo nikad nismo usudili govoriti o tome, da izbjegnemo mogućnost pomisli da nikad nećemo dobiti tebe.
Na pola mamine trudnoće, tek onda smo znali da stižeš i da si djevojčica. Bila su vremena korone, potresa i izolacije, možda o tome nemaš blage veze jer je sada mir i blagostanje, a možda živiš u vrijeme apokalipse, tako da ti je ovo vrijeme u kojem mi živimo pod maskama i izolacijama, zabranama rada... prava kamilica.
Sjedili smo na balkonu na Uskrs, bezveze pričajući o nebitnim stvarima - znaš već da starija i mlađa generacija imaju malo toga za razgovarati osim površnih razgovora – uglavnom mislimo da naše teme interesi one druge ne zanimaju, pa se trudimo (iako ne uvijek uspješno) ne zamarati i ponavljati se u pričama. Ti razgovaraj, govori, prepričaj, pitaj... to je dobro i za tebe i za tvoje roditelje... komunikacija, informacija i zaštita svih vrsta – neprocjenjivo.
Dakle, sjedili smo na balkonu, tvoja mama je digla noge na stolici sunčajući se i ubacila se, onako sa strane dok smo deda, tata i ja nešto pričali, što god da je bilo tada je postao apsolutni nebitno i nevažno: tvoja mama je objavila da nam nešto treba reći, a to da je trudna.
Znam da ju je moja reakcija razočarala, nisam se odmah rasplakala, prvo sam bila povrijeđena što je čekala pola trudnoće da saznam da postojiš i da rasteš i da ćeš se roditi! Htjela je isti dan reći i drugoj baki i djedu i htjela je osobno (nismo se smjeli viđati zbog izolacije).
Osim toga što sam brzo odbacila kao nevažan razlog moju povrijeđenost, trebalo mi je sjesti da će moje dijete roditi dijete.
Moram pohvaliti tvoju mamu, inače nestrpljivu kad se radilo o meni, da je poslušno pozirala i dopuštala da je slikam dok je bila trudna, da je razumjela da želim, želim sudjelovati u njezinoj trudnoći i tvom divnom napretku.
Rodila si se. Požurila si nekoliko dana, tvoja mama je ušla kao kauboj u naš hodnik s Larsom (imaš ga na slikama, on je bio značajan i važan dio maminog života, a nakon Koni, a sada si to ti i ... možda tvoj brat ili sestra, tko zna), 9.9.2020. oko 3 ujutro i jednostavno objavila da ide u bolnicu, da joj je pukao vodenjak. Tvoj deda najviše je volio tu fakinsku, mušku ajmoreć, osobinu kod svoje kćeri. Hrabra i potpuno nepekmezasta, odlučna i uporna. I jaka. Ova mi se zadnja rečenica ne sviđa. Zašto sam je napisala u prošlom vremenu? Htjela sam reći da su te mamine osobine bile odlične dok je bila vrlo mlada, kad se očekivalo da je naporna, cendrava, pekmezasta.
Tvoja druga baka i ja čekali smo te u zasjedi, uzbuđene i konspirativne, da stigneš autom doma kod njih, da te ja vidim nakratko, da te oni vide na par sati i vrate se u Tisno. Oslobodili su svoj stan da bi vas troje imali gdje biti – i tako mjesecima. Vidjeli smo te i dok si bila u bolnici, fotke i videa su bili divan izum, ti o tome danas možda čitaš kao mi o flopy disketama i kazetama.
Sitna, ugurana u ono glupo jaje koje te priklještilo sa svih strana spavala si potpuno nesvjesna nas osam okupljenih oko tebe. Da, i ujo Bruno je bio. Obožavao te od prvog dana. Svojim ogromnim ručerdama grlio te nježno, nosio, hranio odlučno se trudeći biti pažljiv i nježan.
Ništa me nije moglo pripremiti na tu ljubav i okupiranost tobom. Ne kao roditelj, ne u smislu brige za tvoje osnovne potrebe, nego u smislu čistog hedonizma, zadovoljsta da postojiš, da si tako prekrasna, savršena i neobično zanimljiva, a jedino što si tih dana radila je da si koji puta trepnula, nekad zijevnula i ništa posebno drugo, samo si živjela. Nama svima to je bilo toliko zanimljivo i predivno, uzbudljivo i napeto, buljili smo u tebe ko u televiziju.
