iznajmljena kuhinja
prepuna je otisaka kulinarskih pokusa
danas su na redu pileća krilca
mrkva na kolutiće i poriluk na trakice
kuhača je gitara
utiskujem ti poljubac u vrh nosića
nosiš moj osmijeh
dodajem zraku istoka (sojine klice) i žlicu aceto balsamica
a ti pupoljak lovora i 5 zrna šarenog papra
pripovijedam ti o lazy daysleeperu
u glavi mi pčelica
«razmišljam o kupnji kaubojskog šešira»
Tradicionalno ribarsko i poljoprivredno mjesto, s 28 km dugom obalom kojom se nižu prirodne kamenite plaže, Ližnjan je idealno mjesto za odmor od gradske gužve.
Općina Ližnjan sastoji se od 5 naselja (stanje 2006), to su: Jadreški, Ližnjan, Muntić, Šišan-Sissano i Valtura.
Od svih uvala i plaža moje najdraže mjesto je ližnjanska lučica ili kako je mi od milja nazivamo «Porat».
U lučici smo susreli ribara Nina i njegovog sina, koji su se taman vratili s kantama punim sipa.
Tek što su se iskrcali na kopno, ponovno su uskočili u drugu brodicu, te isplovili u lov na rakovice.
Ova je rakovica fotografirana na mjestu gdje je bila usidrena njihova brodica.
Na tržištu se mogu naći samo žive rakovice, one druge završe u moru.
Rakovica pripada obitelji rakovica (Majiidae), sa znanstvenim nazivom Maja squinado. Njeni hrvatski nazivi u uporabi uzduž naše obale i otoka su: grancigula, grancevola, blazinja, babica, bogdan, morski pauk itd.
Oklop joj je smeđastorumene boje a po dugim nogama crveno je izmrljana. Dužina oklopa dosegne do 25 cm a težina do 1,5 kg. Srednja lovna težina je oko 0,30 kg.
Živi na svakom dnu, ali je najviše privlače ljušturasta i koraljna dna, osobito ako su bogato naseljena raznom prirodnom faunom. Najčešće se zadržava između 10 i 30 metara dubine, ali se spušta i do 150 metara. Glavna i pretežita obitavališta rakovice se nalaze na širem području akvatorija Pule: Medulin - Premantura – Banjole.
Ispratili smo ribare, a mi idemo dalje u lov na igru.
Taj dan je bila iznimno velika oseka, otkrivajući livadu morske trave.
A plava je lopatica gladna sitnih morskih kamenčića.
Ovi kamenčići baš vole lopaticu, trebalo ih je rukom otresti s nje.
I gumene čizmice vole plićak.
A tko je sad ovo?
Tako mali, a tako brz.
Prst prijateljstva!
Šećući se oko zavezanih brodica u zagrljaju oseke, ugledali smo ovo neobično biće.
Morski zekani (Aplysia) su rod iz porodice Aplysiidae, golih morskih puževa iz reda Opisthobranchia s dva para ticala, mrke boje. Neke vrste mogu doseći ogromnu veličinu. Primjer je Aplysia vaccaria koji veličinom i do 75 cm spadaju među najveće poznate puževe. Vremenom su izgubili kućicu, koja se još samo kao rudiment nalazi u unutrašnjosti njihovog tijela.
Naročito velik neuroni čine ove životinje izvrsnim objektom istraživanja neurologije.
Uz puno mašte, stražnja ticala morskih zekana podsjećaju na zečje uši, pa otuda i ime cijelog roda.
Neke vrste mogu plivati uz pomoć bočnih nabora, druge su pravi bentosi.
Mnoge vrste imaju posebnu osobitost da radi obrane izbace oblak intenzivno ljubičaste boje. Prema dosadašnjim saznanjima, oni boju za ovaj oblak dobivaju iz pojedenih crvenih algi. Pored toga, radi zaštite od neprijatelja, u svom tijelu odlažu otorv Aplysiatoksin, koji morski zekani dobijaju hraneći se plavim algama (cijanobakterije). Kao izvor cijanobakterija naročito se navode plave alge iz roda Lyngbya.Poznate su i neke druge vrste plavih algi iz rodova Schizothrix i Planktothrixkoje također sadrže Aplysiatoxin.
Iza ove stijene nema čega nema!
Možda se netko ili nešto unutra skriva.
Iza stijene moja je stražnjica pronašla lokvicu, pa me mama presvukla.
Sunce nas lijepo grije, pa u kratkim rukavima istražujemo zelenu livadu, odmah iznad uvale oseke.
Tratinčica (Bellis perennis L.) trajna je livadna biljka, poznata i po nazivima: krasuljak, trajni krasuljak, katarinčica, iskrica, bjelka, krsnica, drnica i drugi.
Na 4-15 cm visokim stapkama nosi u sredini žute a na rubu bijele ili crvenkasto-bijele cvjetne glavice oko 15, iznimno do 30 mm široke. Involukrum je polukuglast, složen u dva reda od duguljastih dlakavih listića. Listovi su lopatičastog ili jajastog oblika, s jednom provodnom žilom u sredini, nepotpuno i nejasno nazubljeni. Postepeno se suzuju u peteljku, a svi su složeni u prizemnu rozetu. Roške su jajaste, glatke, do 1.5 mm duge, bez kunadre. Cvate skoro cijelu godinu, od ranog proljeća do zime.
Tratinčica je vrlo rasprostranjena biljka. Nalazimo je u velikoj množini po livadama, travnjacima, čistinama i uz putove, sve do 1 800 metara nadmorske visine. U različitim oblicima, s većim, crvenim cvjetovima uzgaja se kao ukrasna biljka po vrtovima.
Mladi listovi prizemne rozete mogu se jesti sirovi ili prokuhani gotovo preko cijele godine. Njemci smatraju salatu od tratinčice jednako ukusnom i zdravom kao i onu od matovilca, no u svojim priručnicima naglašavaju da za jelo treba brati samo posve mlado i nježno lišće. Salata je ukusnija ako se ostavi da začinjena odstoji barem jedan sat. Dobra je pomiješana sa salatom od krumpira ili od različitog divljeg povrća. Kao posebno zdravo jelo preporučuju se usitnjeni listovi izmiješani sa svježim sirom. Takva je smjesa sastavni dio proljetnih kura za čišćenje krvi. Listovi tratinčice jedu se i u obliku miješanih variva, ili se stavljaju u juhu. U mladim listovima ima 20-40 mg% vitamina C i oko 4 mg% karotina. U Njemačkoj također beru još tvrde i zelene pupoljke, mariniraju ih i upotrebljavaju kao začin umjesto kapara. Otvoreni cvjetovi tratinčice također su jestivi i mogu sirovi opslužiti u kulinarstvu za dekoriranje različitih jela. Listovi zajedno sa cvjetovima služe i kao zamjena za čaj. Korijenje tratinčice upotrebljavali su za jelo seljaci u Španjolskoj i Italiji.
Poklonit ću ih mami, možda ona želi napraviti salatu.
A lučica bez galeba, nije lučica.
S ove se kolone pruža pogled na cijelu uvalu.
Mama je opet nešto vidjela.
A meni se samo mama i slatki snovi motaju po glavi.
Ne mogu ni stopalo pomaknuti, a i čizmice su umorne.
Utvrda Verudela dio je austrougarskog obrambenog sustava grada Pule, koji predstavlja vrhunac europskog fortifikacijskog graditeljstva 19. stoljeća. Verudela je obalna utvrda, i jedna je od 55 obrambenih objekata, koji su nekada branili Pulu od neprijatelja s mora. Smještena je na nadmorskoj visini od 31 metar, a građena je i opremljena u razdoblju od 1881. do 1886. godine tradicionalnom tehnikom s kamenim blokovima. Svodovi su građeni od opeke i armiranog betona, a rov utvrde je izdubljen u živoj stijeni. U isto vrijeme građena je i obližnja baterija „San Giovanni“, s kojom je utvrda Verudela činila jedinstven obrambeni sklop.
U travnju 2002. godine utvrda Verudela imenovana je kulturnim dobrom od strane Stručnog povjerenstva, dok je u prosincu 2008. godine na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, upisana u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike
Hrvatske.
Aquarium Pula otvoren je 2002. godine.
mama, kreni već jednom, idemo prebrojati ribice
Salinitet Jadrana je 38-39 promila što znači da se u 1000 litara mora nalazi 38-39 kg soli.
Ekstrakcijom zlata iz svih mora i oceana, svaki bi čovjek na Zemlji dobio 4 kg.
Morska voda: 96,00% voda H20 4,00% soli
Ovaj šareni stup predstavlja glave sastojke soli u moru.
Trlja kamenjarka (lat. Mullus surmuletus) morska je riba iz porodice trlja (Mullidae). U Hrvatskoj je još poznata pod imenom trlja od kamena, tralja ili barbun.
Trlja kamenjarka ima vretenasto tijelo, neposredno iza glave najdeblje, koje se sužava od glave prema repu. Ima dvije leđne peraje, dvije bočne uz škrge i jednu trbušnu uz rep. Rep joj je žućkast i pravilnog oblika a čine ga dvije podjednako velike peraje. U sredini repa je urez. Trlja kamenjarka ima crvenkasto smeđkasta leđa sa uzdužnom tamnijom crveno smeđom prugom preko bokova i tanjom žućkastom ispod bočne pruge te sedefasto bijeli trbuh. Na podbratku ima dva duguljasta pipka kojima kopa po pijesku tražeći hranu. Može narasti do 1.5 kg težine, 50 cm dužine i 10 godina starosti no takve su ipak rijetke. Trlja je rasprostranjena diljem Jadrana.
Kamenjarka kao i sve ostale trlje život provodi uz dno gdje pronalazi hranu. Dno je pjeskovito i kamenito. Trlja kamenjarka pomoću pipaka kopajući pronalazi crviće, račiće i manje ribe zakopane dublje u pijesku. Zimi se kamenjarke drže dubine zbog hladnoće a ljeti zalaze u plićak. Kreću se u jatima od više jedinki kao i najsrodnije im trlje blatarice.
veliko jato mladih riba
Povodom obilježavanja 200. godišnjice rođenja Charlesa Darwina, autora prve moderne teorije o evoluciji živih bića kao i 150. godišnjice objave njegove knjige «O podrijetlu vrsta prirodnim odabirom» otvorili smo novi akvarijski postav “Evolucija”. Također smo otvorili sjeverozapadni kaponir utvrde Verudela za javnost.
Predstavljamo Vam:
- biografiju Charlesa Darwina i prikaz njegova putovanja „Beagleom“
- fosile i načine fosilizacije
- evoluciju živog svijeta na Zemlji po geološkim dobima
- evoluciju kitova i delfina „Cetacea“
- evoluciju čovjeka „Quo vadis homine“
Kao poseban dio izložbe predstavljamo živi fosil - američki bodljaš (Limulus polyphemus) te tropske gmazove i Darwinove zebice.
Živi fosili su vrste koje su se tijekom dugih geoloških razdoblja jako malo promijenile te sve imaju odlike koje se u odnosu na većinu modernih skupina životinja i biljaka doimaju «primitivno».
Američki bodljaš ili rak bodljaš
Tijekom trijasa, prije gotovo 230 mil. god., živjele su vrste gotovo identične današnjem bodljašu, dok su slične vrste živjele u devonu, još prije 400 milijuna godina. Usprkos svom nazivu, vrsta nije rak već je u užem srodstvu s paucima, krpeljima i škorpionima. S još tri vrst vrstan je u evolucijski najstariji razred morskih člankonožaca.
Karakteristike: glatki zelenkasto-sivi do tamno-smeđi oklop oblika potkove; ženke su obično veće od mužjaka i mogu narasti do 60 cm u dužinu (uključujući i rep); stanište bodljaša je uz istočne obale Sjeverne Amerike; obitava na dnu muljevitih i pješčanih uvala i ušća.
Iguana Igi.
u prizemlju je postavljen niz kutija slika s povećalima
presvlačenje hlapa
kostur grdobine
Raže (Rajiformes) su ribe sa hrskavičavim skeletom, koje se odlikuju jako spljoštenim tijelom u leđno-trbušnom pravcu i proširenim grudnim perajama koja leže sasvim sa strana tijela čime doprinose da tijelo izgleda još šire. Imaju oblik lista ili ploče u obliku romba pa se često popularno nazivaju morski listovi. Kreću se valovitim pokretima grudnih peraja i slabo su pokretne tako da veći dio vremena provode zarivene u pijesak na morskom dnu. Rep im je jako sužen tako da kod većine vrsta liči na bič, a leđno peraje je postavljeno sasvim unazad.
Gornja površina tijela je tamnije pigmentirana i prilagođena boji okoline, dok je donja strana svjetlija jer ne sadrži pigmente. Na gornjoj, leđnoj strani nalaze se oči i spirakulum, a na trbušnoj su usni otvor, nosni otvor i škržni prorezi.
Neke vrste raža na leđima ili na repu imaju otrovnu bodlju koja služi za obranu. Druge vrste posjeduju električni organ koji može izazvati prilično snažan električni udar na eventualnog napadača.
Mogu polagati jaja, koja su zaštićena čvrstom ljuskom ili rađati žive mladunce (viviparnost).
Kavala (Sciaena umbra), pripada obitelji sjenka (Sciaenidae). Ostali hrvatskinazivi za ovu ribu su: konj, krap, kavalin, kurben, škrap, kaval, hrb i dr.
Kavala naraste u dužinu do 52 cm i dosegne težinu do 4 kilograma. Tijelo joj je povišeno sa visokim trupom, postrance je spljošteno. Ima poveću glavu i velike i čvrste ljuske. Boje je tamnosmeđe s gornje strane a postrance sa zlatkastim odsjevima. Dolje je žutosrebrnkaste boje, često s tamnim točkama.
Mrijesti se od svibnja do srpnja. Nalazimo je na dubini od 10 do 50 metara na stjenovitom priobalju koje je obraslo algama. Živi u manjim jatima i po prirodi je dosta plaha riba. Kavala ne voli mutne i hladne vode, a osjetljiva je i na zagađenje. Hrani se sitnom ribom, mekušcima i rakovima. Pripada životnoj zajednici bentosa. Nalazimo je uzduž cijelog Jadrana nešto je brojnija uz obalu srednjeg Jadrana.
Ugor (lat. Conger conger) je morska riba iz porodice congridae ili zmijolikih riba, red jeguljke. U Hrvatskoj ga još nazivaju grongo, školjar, gruj.
Ugor je zmijolika riba, dugačkog tijela. Boja mu varira u nekoliko nijansi, od svjetlosive do posve crne, a sve to ovisi o terenu na kojem obitava. Svi ugori imaju bijele točkice po bočnim stranama tijela. Naraste do 2,3 m duljine i oko 48 kg težine, ali može narasti i do 3 m i težine od oko 100 kg. Ugori su grabežljivci koji putuju niz struju i nastanjuju dijelove obale, kanale, uvale i vanjske strane otoka. Danju se skriva u zaklonu stijena u koji se uvuče svojim duguljastim i sluzavim tijelom. Lovi noću a plijen su mu ribe i ostali hranjivi organski obroci. Jako je proždrljiv pa često guta obrok koji mu jedva stane u usta zbog čega može uginuti uslijed gušenja. U vrijeme mrijesta ugori se povlače u velike dubine. Dvije su poznate lokacije mrijesta i to u Mediteranu i uz portugalsku obalu.
Život ugora završava reprodukcijom jer im se tijelo toliko iscrpi da se nikako ne mogu vratiti u normalan život. Ženke zbog sigurnosti u dubinama izbacuju preko tri milijuna jajašaca. Krv ugora je otrovna, ali ne u tolikoj mjeri kao kod jegulje. Meso odraslog ugora je vrlo cijenjeno a manji primjerci su prepuni kostiju i drače. Najčešće se sprema na brudet. Bogat je masnoćama i proteinima. Lovi ga se parangalom.
Temeljem zakona o zaštiti riba, zabranjeno je loviti ugora manjeg od 70 cm.
poput neba i morsko je plavetnilo posuto zvjezdicama
stepenicama na kat, pritom razgledavamo dječje radove
1, 2, 3…stanite ribice kako ću vas inače prebrojati
Kornjače (Testudinata,Testudines, ranije i Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji postoji više oko 300 različitih vrsta od toga su sedam morskih, 180 vrsta živi u slatkoj vodi, a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u gmazove i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosaurusi. Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana.
Morske kornjače pa tako i glavata želva, najčešće stradavaju u ribarskim mrežama. Procijenjeno je da svake godine u Jadranu oko šest tisuća morskih kornjača slučajno završava u ribarskim mrežama, dok samo u istočnom djelu, njih oko dvije i pol tisuće.
Kornjače dišu plućima, a na površinu izlaze samo kako bi udahnule zrak. Razmaci između dva udisaja zraka u normalnim uvjetima su relativno dugi. U slučajevima zaplitanja u mreže, dolazi do stresa uslijed kojeg one vrlo brzo ostaju bez zraka i utapaju se. Slučajan ulov kornjača u mreže stajaćice u većem postotku završava smrtno u odnosu na ulov u koćama, jer mreže stajaćice ostaju dulje u moru. S druge strane, zabilježen je podatak da 85% svih ulova kornjača otpada na koće. Razlog tome je podudaranje područja na kojem love koćarice s područjima ishrane kornjača.
Pomoć kornjači možete pružiti i Vi!
Ako je morska kornjača pronađena daleko od našeg Centra, tada nam je zasigurno potrebna i Vaša pomoć. Kako bi spriječili isušivanje, potrebno je pokriti kornjaču vlažnim oblogama-krpama i po mogućnosti, smjestiti je u kadicu s mekanim dnom (nekoliko ručnika ili stari tepih) u mračnu prostoriju na sobnu temperaturu. Po dogovoru s nama, kornjača se pošalje prvim mogućim prijevoznim sredstvom u Centar.
U slučaju da ste naišli na kornjaču nasukanu na obali i da čekate na dolazak veterinara ili djelatnike Centra potrebno je:
- pokriti oklop i kožu kornjače mokrom krpom kako se ne bi isušila
- pokriti oči kako bi kornjača bila što smirenija
- biti na odgovarajućoj udaljenosti i ne dirati je
Iako izgleda robusno i jako izdržljivo, kornjača je osjetljiva na bol i stres. Svaki stres uzrokuje povišenje količine kortikosterona što smanjuje imunološki odgovor, a samim time ubrzava upalne procese. Stoga je jako važno pružiti odgovarajuću prvu pomoć čim prije.
Prva pomoć i vrijeme prilagodbe
Odmah po dolasku u Centar kornjaču pregledava veterinar i određuje daljnji postupak.
Životinja se smješta u bazen u kojem se postepeno prilagođava. Razina morske vode u bazenu ovisi o njezinom stanju. Ako je iscrpljena i ne može podizati glavu, tada ju je potrebno samo vlažiti u tzv. “tuš kabini”. Što je kornjača u boljem stanju, to je razina morske vode u bazenu viša. U zimskom periodu temperatura morske vode u bazenu podiže se 2-3°C na dan, te se optimalna temperatura za liječenje kornjače (22-24°C) postiže u roku od 2-3 dana.
Kornjača ide “kući”
Puštanje kornjače u prirodu sretan je događaj za sve nas. Taj događaj sa sobom nosi i veliku odgovornost. Jako je važno da je svaka kornjača prije puštanja zdrava, dobro uhranjena i bez vanjskih ozljeda. Nužno je da bude sposobna orijentirati se u prostoru i normalno plivati. Prilikom puštanja temperatura mora ne smije biti niža od 18°C, stoga je najbolje to učiniti u ljetnim mjesecima, a mjesto puštanja ne smije biti previše prometno. Također je važno voditi računa o obujmu ribolova i o vremenskim prilikama.
Morski konjici (Hippocampus) su stanovnici mora nesvakidašnjeg oblika, izgleda kao šahovska figura. To su ribe iz nadrazreda koštunjača, porodice šiljogubaca (Syngnathidae). Pliva uspravno i može umaknuti svojim neprijateljima tako što će poprimiti boju podvodnog bilja. Morski su konjici ljupki stanovnici toplijih mora, u vodi ravnomjerno lebde, pri čemu ih uspravnima drži leđna peraja. Postoji 35 vrsta morskih konjica, od 2,5 cm velike patuljaste vrste do 25 cm velikoga malajskoga morskoga konjica. Morskog konjica nalazimo obično na morskom dnu obraslom morskom travom, u toplim plitkim vodama. Međutim neke vrste više vole blatna i pjeskovita područja, druge opet nalazimo na koraljima, spužvama te na korijenju mangrove. U svakom slučaju nailazimo na morskog konjica u blizini morskih struja, gdje im je osigurana dovoljna količina njihove glavne hrane-planktona. Da ih struje ne bi odnijele, dugim se repom ovijaju oko najbliže biljke. Repovi su posebno prikladni za hvatanje.
Morski konjici stalno jedu. Hrane se planktonom ili drugim vrlo malim morskim životinjama kao što su ribice. Morski konjici mogu pomicati jedno oko neovisno o drugome tako da mogu pratiti kretanje manjih morskih životinja u svojoj okolini, a da pritom ne odaju svoju nazočnost. Kad utvrde da im je plijen dostupan, hitro ga zgrabe ili ga s udaljenosti od 3 centimetra jednostavno usišu.
Morski konjic odvraća pozornost svojih neprijatelja dugim kožnim nitima te zaštitnom bojom kojom oponaša morske biljke među kojima živi.
Nakon dugog i bučnog udvaranja-više dana se pokazuje, često mijenja boju te uvrtanjem glave proizvodi plješčuće šumove-odložit će ženka jajašca u trbušnu vrećicu mužjaka. Mužjak je zatim odgovoran za održavanje mrijesta. Nakon oplodnje jajašca u trbušnoj vrećici ostaju sve dok se ne razviju u ličinke. Za razliku od drugih životinja mužjak proizvodi i posebnu hranidbenu tekućinu za embrije. Na kraju razdoblja sazrijevanja mužjak ispušta mladunce da slobodno plivaju u moru. U tropskim vodama pare se tijekom cijelog ljeta, u hladnijim vodama u proljeće i ljeti. Vrijeme parenja se poklapa s punim mjesecom. Inkubacija jajašca: obično 14 do 28 dana, ovisno o temperaturi vode
Broj mladunaca: oko 50, ovisno o vrsti.
Murine (lat. Muraena) su rod riba iz porodice Muraenidae, iz razreda zrakoperki. Murine su ribe, iako izgledom podsjeća na zmiju. Opasna je riba snažnog ugriza i otrovne krvi.
Nema krljušt kao ni njezin rođak ugor, a leđna, analna i repna peraja srasle su u jedan nabor koji ide duž tijela. Prsnih i trbušnih peraja uopće nema. Koža murine ima lijepe boje i prekrivena je sitnim pjegama. Murina je danju skrivena u pukotinama podvodnih stijena odakle joj viri samo glava. Neprestano otvorene ralje pune oštrih zuba djeluju jezivo. Zube nema samo u vilicama, nego i na nepcu i u kostima grla.
Kostorog (lat. Balistes capriscus) je morska riba iz porodice balistidae.
Tijelo mu je kratko i široko, spljošteno na bokovima. Pri repu na leđima i trbuhu se ističu poveće peraje. Usta su mu snažna. Boja kostoroga može biti žućkasta, smeđa, crnkasta ili sivo-ljubičasta. Koža mu je tvrda, možda i najtvrđa od svih manjih riba. Na koži se nalaze žlijezde koje proizvode sluz koja u kratkom vremenu obavije cijelo tijelo.
U Jadranu je rijetka riba ali ipak je mnogo češći od ostalih vrsta koje se smatraju rijetkima. Najčešće ga se pronalazi u južnom Jadranu gdje se gotovo udomaćio. Ova vrsta kostoroga je jedina koja živi kod nas i može narasti do 6 kg težine.
Kostorog gotovo u pravilu ne voli hladno more a najčešće živi na dubinama do 100 m. U Jadranu na toj dubini temperatura rijetko pada ispod 13 stupnjeva, pa mu je južni Jadran gornja granica obitavališta. Ljeti ga se može pronaći i uz obalu.
Hrani se školjkama, morskim ježevima i rakovima. Zahvaljujući izuzetno snažnim i tvrdim ustima lako drobi ježeve bodlje ili ljusku jastoga.
Kostoroga se smatra otrovnom ribom, no neka istraživanja su pokazala da je, iako ga se povezuje sa nervnim ribljim otrovom ciguaterom, meso kostoroga jestivo.
mama kaže kako se ova kornjača na fotografiji zove kao i ja…
mama zbilja svašta priča…; )))
